Etikete su problematična stvar. Uzmite za primjer “etiketu” zvanu Zlatna palma. Da li se sjećate koji je bio prvi film koji ste odgledali a da ste znali da je to ostvarenje trijumfovalo na Filmskom festivalu u Kanu, najvećem filmskom festivalu i manifestaciji koja (valjda) drži do filma kao jedne od umjetnosti? U mom slučaju to je bio film „Dijete“ (2005) Žan-Pjera i Lika Dardena. Gimnazijski dani, popodnevna smjena, juriš poslije časova na reviju francuskih filmova u KIC-u „Budo Tomović“, da vidimo film koji su svi toliko hvalili i koji je dobio Zlatnu palmu, donoseći braći Darden po drugi put to priznanje.
Nas nekoliko srednjoškolaca izašlo je iz sale prije kraja projekcije i do danas pamti „Dijete“ kao film snimljen sa budžetom od najviše pet evra, snimljen kamerom iz ruke koja naprekidno podrhtava, snimljen o nekoj omladini koja se ko zna zašto ponaša neodgovornije nego mi tada, a sve to upakovano u formu „umjetničkog filma“ koji, je l’ te, nije baš za svakoga. Da danas pogledam ponovo „Dijete“, možda bi utisak bio sasvim drugačiji…
Etikete su problematična stvar i kada je film „Plavo je najtoplija boja“ (La vie d'Adele – Chapitres 1 et 2) reditelja Abdelatifa Kešiša u pitanju. Posljednji dobitnik Zlatne palme, prikazan u Kanu u maju prošle godine, najzad je stigao pred srpsku publiku, ali ove godine nije otvorio FEST, kako to inače biva, već ga svečano zatvorio, ostavljajući pun Sava centar pod utiskom. Svejedno da li se nekom film svidio ili ne, iskreno sumnjam da je bilo ravnodušnih. Međutim, osim etikete kanskog miljenika, Kešišov film ponio je i etiketu lezbijske drame (kako su o njemu pisali skoro svi svjetski mediji, pa i B92) sa eksplicitnim, do sada neviđenim scenama seksa između, gle čuda, dvije djevojke. I nimalo ne čudi što je kod pojedinog djela komentatora i našeg sajta odmah u oči pala LGBT propaganda i trenutak političke korektnosti koji promoviše samo filmove određene tematike. Možda je to tačno.
Ali ako ste zaista gledali film „Plavo je najtoplija boja“, bez obzira i na brojne stereotipe o lezbijkama koji izbijaju iz filmske priče, onda ste prije i iznad svega vidjeli univerzalnu priču o odrastanju, o traženju i građenju sebe kroz različite životne situacije, o zaljubljivanju i ljubavi, o usamljenosti, raskidu i pokušaju da se krene dalje. Jer kako (u slobodnijem prevodu) kaže stara latinska izreka, teško je odjednom dići ruke od tako velike ljubavi, zar ne?
Kešiš uspjeva da za tri sata naslika cio raskošan, intezivan svijet tinejdžerke Adel, srednjoškolke koja obožava da čita i jede, koja je nevjerovatno lijepa, ne uvijek i svjesna toga, i koja odrastajući počinje da otkriva do tada nepoznate djelove sebe. Njen svijet mijenja se nakon što se na ulici mimoiđe sa neobičnom Emom, ženom plave kose (ne žute, plave), koja će kasnije postati važan dio njenog života.
Legenda kaže da je umjesto klasične audicije, Adel Eksarkopulos dobila ponudu od Kešiša da odu zajedno u obližnju poslastičarnicu. Kada ju je video kako jede kolače, odmah joj je ponudio ulogu. Legenda dalje kaže da je Kešiš na setu umanjio svoju ulogu do veličine makovog zrna. Glumice su imale priliku da scenario pročitaju samo jedanput, ostatak su morale da improvizuju. Kešiše ih je snimao i kada su mislile da kamera nije uključena, a snimao ih je i tek tako, nevezano za radnju filma. Dvadesetogodišnju Adel snimao je dok spava, dok čita, dok jede, da bi tek kasnije odlučio da te snimke uvrsti u konačnu verziju filma. Od tolike „prirodnosti“ na setu, ekipa je sve vrijeme oslovljavala glumicu njenim imenom, pa se ono na kraju našlo i kao zvaničano ime glavne junakinje.
Ovakav rediteljski postupak velikim dijelom zaslužan je za uvjerljivost filma „Plavo je najtoplija boja“. Kešišu su u takvoj atmosferi rijetko bile potrebne rediteljske igre i smicalice, dovoljno je bilo da uključi kameru i prati svoje glumice bilo da jednostavno uživaju na klupi u onim zlata vrednim trenucima svakodnevice zaljubljenih parova, bilo da se svađaju, bilo da se upoznaju sa roditeljima one druge, bilo da vode ljubav.
(Nepravedno bi bilo ne pomenuti aplauz, ali i blagi smeh, koji se prolomio Sava centrom nakon prve eksplicitne scene seksa. Kako god je tumačili, bila je to spontana reakcija publike, a to se računa).
Međutim, Kešiš veoma dobro zna kako da iskoristi i svoj rediteljski talenat, pa tako nudi nekoliko veoma zanimljivih rješenja. Poput, na primjer, onog da buru emocija koje Adel doživljava dok gleda Emu kako flertuje sa drugom ženom, dočarava likom glumice iz crno-bijelog filma koji se prikazuje negdje u pozadini.
Ono u čemu se Kešiš nije pokazao u najboljem svijetlu svakako je pisanje scenarija, koji je izgradio dijelom i na osnovu (grafičkog) romana „Plavo je najtoplija boja“ Žuli Maro. Njegove junakinje u osnovi su sazdane od nekoliko stereotipa, pa bi se i njihova veza u krajnosti mogla svesti na tipičan odnos mlađe neiskusne i starije, nešto iskusnije i dominantnije osobe. Tu su i pomenuti stereotipi o lezbijkama, pa je tako Ema, naravno kratko ošišana, i od strane Adelinih drugarica odmah proglašena lezbijkom zbog toga što ima čudnu frizuru. Ona je naravno i studentkinja slikarstva i uopšte cio njen umjetnički svijet prikazan u filmu ne donosi ništa novo. A, možda smo i mi kao društvo duboko zagazili u sve te stereotipe, pa nam se oni danas prikazuju kao sasvim normalno i jedino moguće prikazivanje stvarnosti?
Ipak, svi ti stereotipi bivaju gurnuti pod tepih pred glumačkim uraganom koji sa sobom nose Adel Eksarkopulos i Lea Sejdu. Obje glumice su maestralne u svojim ulogama, čulne i emotivne, iskrene i prirodne, bez ikakve šminke i frizure. Njihovo ponašanje tokom zaljubljivanja nije nimalo usiljeno ili izveštačeno, a njihove svađe mučne su koliko za njih same, toliko i za publiku, baš kao što je težak i njihov susret nakon smirivanja strasti.
U njih je zaljubljen i Kešiše, pa se čini kao da je sebi dao sve vrijeme ovoga svijeta ne bi li uhvatio svaki njihov pokret, svaku tišinu i reč, jednostavno uživajući u njima. Tako je na film otišlo 177 minuta, možda i suviše vremena, ali film donosi zaista rijetko uživanje u prirodnosti glumica.
Zanimljiva je, i čini se svakako prikladnija, odluka internacionalnih distributera da film plasiraju pod imenom „Plavo je najtoplija boja“, kako je nazvan i roman Žuli Maro. Maro, a potom i Kešiše, izvlače plavu, tradicionalno najhladniju od tri osnovne boje, i daju joj novi život. Baš kao što kaže (opet u trapavom, slobodnom prevodu) pjesma Regine Spektor „Blue Lips“:
Plave usne, plave vene
Plavo, boja naše planete iz daleka, iz daleka.
Plavo, najljudskija boja.