Pjesnik Stefan Višekruna objavio je svoju četvrtu zbirku poezije i priča “Nezacijeljena rana”. Kako autor tvrdi, za pisanje novih stihova nadahuli su ga njegovi odlasci u Beograd na studije teologije i upravo o tome govore i pjesme iz ove stihozbirke: “Nezacijeljena rana”, “Kada želim da poljubim pjesmu”, “Crnjanski”, “Boem” i “Jednog jutra zablistala je lutka sa naslovne strane”. Stefan Višekruna pjesnik je mlađe generacije i student teologije iz Trebinja, a do sada je objavio knjige poezije ”Pauk ili čovjek”, ”Vjetrometina” i ”Opjesmozdan”. Njegove pjesme su do sada prevedene na šest jezika i objavljivane su na književnim sajtovima po Balkanu i u svijetu. Njegova pjesma ”Zatvorenici” uvrštena je u svjetsku antologiju u Indiji u gradu Nju Delhiju, gdje se nalaze pjesme autora nominovanih za Pulicerovu nagradu. Višekruna je svoj talenat otkrio još kao tinejdžer, a osim poezije piše aforizme i eseje.
Stefan je u razgovoru sa novinarom Buka magazina govorio o svojoj novoj zbirci poezije i priča i ličnostima koje ga inspirišu.
“Za pisanje pjesama iz nove knjige “Nezacijelenjena rana” nadahnule su me ličnosti poput Dostojevskog, Jesenjina, Blaženopočivšeg Vladike Atanasija, Grofa Save Vladislavića, Ničea, Bukovskog, Staneskua, Lingvaglose, Carigrad, umjetnici, doživljaji sa uličarima, profesionalnim ubicama, narkomanima i mojim ljubavnim avanturama”, pojasnio je pjesnik.
Na novoj knjizi Višekruna je radio nešto više od tri godine, a u međuvremenu je upoznao i legendarnog glumca Branislava Lečića, sa kojim je uspio da ostvari i umjetničku saradnju.
“Siguran sam da moje nadahnuće ide uzlaznom putanjom. Sada smjer moga stvaralaštva dobija postepeno i dramske obrte. Bio sam na predstavi “Magbet” od Šekspira u Narodnom pozorištu u Beogradu u kojoj je između ostalih glumaca glumio i naš proslavljeni dramski umjetnik Branislav Lečić. Sreo sam se sa Lekom prije same predstave i zatekao sam ga kako ponavlja tekst, dao sam mu svoje knjige i on je rekao da dođem u kafić u Pozorištu posle predstave, pa da popričamo. To je bio prvi naš susret. Moja želja je bila da on recituje neke pjesme i na tome je dogovor ostao. Poslije par mjeseci ili pola godine, ne znam više ni sam, Lečić me angažovao na radu na jednoj zajedničkoj monodrami, za koju se nadam da će uskoro biti i premijerno prikazana. Poslije toga me angažovao na pisanju scenarija za seriju o znamenitom Srbinu, Grofu Savi Vladislaviću, moćnome diplomati Cara Petra Velikog i začetniku Ruske spoljne obavještajne službe”, rekao je Višekruna.
Da bi neko bio pjesnik najprije treba da bude čovjek. Tog pravila se drži Stefan, koji je svoj život posvetio pjesništvu, ali i ljubavi i istini.
“Najviše na svijetu me veseli ljubav, ljudskost, kultura i umjetnost. Bez svega toga je život nezamisliv. Danas astronomskom brzinom iščezava radost u čovjeku, to je najtužnije od svega. Bez životne radosti, blagodarnosti i ljubavi, život na zemlji postaje prokletstvo za prokletstvom, đavolja sonata koju ne svira Paganini, već prognani general nebeske vojske, Lucifer. Razmislimo malo o tome”, naglasio je Stefan.
Ono što trebamo istaći kada govorimo o Stefanovoj poeziji jeste da je u njoj prisutno, kako filosofsko, tako i religiozno razmišljanje autora.
“Nema ozbiljnog pjesnika ako u njegovim pjesmama nije prisutan i filosofski elemenat. Filosofija i hrišćanstvo su temelj moga stvaralaštva. U zbirci pjesama “Opjesmozdan”, govorim u jednome stihu: “Pjevanje je nadilaženje relativnih tlapnji i prevazilazi sve filosofije čovjeka”. Pjevanje nije moj hobi, već moj život. Nažalost, živimo u društvu gdje neznavene pustahije termin filosofija koriste u izuzetno negativnom kontekstu, jer, zaboga, njihove kriminalne radnje smatraju se biznisom, gaženje preko naroda tumači se ambicijom i uspjehom, kurve, lopovi, rijalitiji, pjevaljke na grozomornoj estradi su uzor i ideal nesrećnoj omladini”, pojasnio je pjesnik.
Za Višekruni poezija pretstavlja neprestano otkrivanje ljubavi i istine.
“Često razmišljam o tome kada je genijalni Nikola Tesla krenuo u Ameriku, on je sa sobom nosio nešto malo novca i tomove poezije. Znao je da se u poeziji nalazi velika energija, a to, zapravo, predstavlja sami život”, kazao je Stefan.
Na kraju razgovora pjesnik nam je rekao par riječi i o svom odrastanju u rodnom Trebinju.
“Odrastanje u Hercegovini je meni veoma pogodovalo i pripremilo put za moj stvaralački život. Znamo da je tamo središte kulture, vjere, istorije i umjetnosti, a da je pjesništvo jako razvijeno. Manastiri su oduvijek bili i ostali jedni od centara kulture, duhovnog preobražaja, istorije i opismenjavanja, a narod se uvijek, kao i danas sabira u svojim svetinjama. U najtežim trenucima istorije, u manastirima su se sastajale narodne vođe, duhovna lica i dizali se na mnogobrojne ustanke protiv okupatora. Ono što je isto jako važno napomenuti za naš narod jeste da se u manastirima vijekovima čuvao neokrnjen liturgijski život u najvećem intenzitetu, i to nas je i spasilo od duhovne propasti, to je sačuvalo dušu srpskog naroda”, rekao je pjesnik na kraju razgovora.