Mnogo radi, ali uživa u nagradama i rezultatima dosadašnjeg rada. Film „Praznik rada“, kojim je zatvoren prošlogodišnji Sarajevo Film Festival, oborio je rekorde gledanosti u kinima, a kakve su reakcije iz regiona na Žalicinu još jednu priču o „običnom čovjeku“, da li filmovi mogu utjecati na društvo i ponuditi neke promjene, kako vidi trenutno stanje bh. kinematografije, nosi li posao kući, kako najbolje odmara dušu i šta je za njega brak, otkrio je u otvorenom razgovoru za magazin „Azra“.
– Reakcije na film „Praznik rada“ iz našeg regiona su veoma dobre. U Sloveniji smo imali divne reakcije, nagradu publike, TV Slovenija je otkupila film, u Zagrebu isto tako, sada nas očekuje premijera u Srbiji, na Festu – ističe bh. reditelj.
Šta ima „Praznik rada“ zajedničko s filmovima „Gori vatra“, „Kod amidže Idriza“, „Koncentriši se, baba“? Jeste li se dotakli tema koje ste imali u planu, prelazite li sada na neke druge?
– „Baba“ pomalo štrči u toj grupi filmova. Ova tri se bave posljedicama koje je rat ostavio na nas, naše društvo, dok se „Baba“ bavi pretpostavkama koje su do rata dovele. Teme je teško planirati, one vas naprosto zgrabe, vi kao autor reagujete na stvarnost i onda po svom nekom osjećaju odgovornosti, umjetničkog interesa se odlučujete za neku temu. Sada planiram da se više ne bavim ratom, ali ko zna šta će biti od tog plana.
U svim zemljama našeg regiona 1. maj je sinonim za slavlje, a u svijetu je to praznik koji poziva na bunt. Zašto je to tako?
– Mi mislimo da smo iznad svijeta i života, zato što smo primitivni, zaostali. Napredni ljudi i društva su skromni, primitivni su bahati. Što prije sagledamo svoju stvarnu poziciju i potencijale prije i lakše ćemo krenuti naprijed i priključiti se društvu naprednih. Problem je što je kod nas postao dio mentaliteta da se prezire sve što je napredno. Kod nas se vrijednost pokazuje grubošću, bahatošću, nepoštivanjem pravila i osnovnih postulata. Nepristojnosti se promovišu i doživljavaju kao neki frajerluk, ko biva ako ne poštuješ saobraćajne propise, ako ulaziš na izlaz i obratno, onda si kao neka faca. Pročitao sam jednom izjavu, nadam se da je bila šala, da je čovjek osuđen za neki kriminal rekao da on ne može biti kriminalac jer klanja pet vakata. To mi očekujemo, neku kraticu, pokriće za sve loše što radimo. To je strašno. I to će nekada da nas skupo košta, to već skupo plaćamo, jer nas svijet doživljava kao divljake i primitivce s kojima ne treba sarađivati.
Mogu li filmovi utjecati na društvo i ponuditi neke promjene?
– Umjetnost teško može promijeniti svijet u nekom revolucionarnom maniru, odjednom, silovito. Može se činiti da neko umjetničko djelo ima takav utjecaj, jer se o nekom filmu, pjesmi, knjizi mnogo priča, prisutno je u medijima, dijeli tematski okvir s nekom vrelom i aktuelnom temom… ali to je najčešće privremeno, više kao neki modni trend nego stvarna revolucija. S druge strane, umjetnost oblikuje svijet stalno, neprestano, uporno. Svako umjetničko djelo svojom pozitivnom umjetničkom idejom čini svijet bolji. Jer svijet će biti bolji kada mi, svako od nas ili bar kritična većina, postanemo bolji. Umjetnost je u tom procesu vrlo važan element.
Kako inače predstavljate svoja filmska djela, koliko je teško ostati u potpunosti objektivan?
– Kada ste mladi, onda se strašno borite, insistirate na nekoj objektivnosti gotovo na mitološkoj razini, biti objektivan je, na neki način, pitanje časti. Ali, zbog nedostatka iskustva, i profesionalnog i životnog, teško u tome uspijevate. Kako starite, stvari se mijenjaju, ne da se ne trudite da budete objektivni, nego vam to više nije važno, naprosto vas je pomalo baš briga. Ali, zbog nagomilanog iskustva, dobro shvatate šta se događa oko vas, pa i u vama, naprosto lakše razumijevate stvari, pa ste posljedično i objektivniji. Dakle, ja sam sada u fazi kada vjerovatno stvari vidim objektivno, ali mi to više uopšte nije bitno. Bitno mi je samo kako stvari doživljavam. Onda ih tako i predstavljam. Za SFF, premijeru sam imao spreman govor, ali kada je krenuo aplauz, kakav u Sarajevu još nisam doživio, praktički, ovacije, potpuno sam zaboravio na spremljeni govor. Bio sam zbunjen, nespretan na bini, ali sretan i ponosan što sam doživio tu noć u svom gradu.
Je li teže raditi s jakom glumačkom ekipom odjednom, gdje gotovo da nema sporednih glumaca?
– Nije. Najlakše je raditi s najboljima. Najbolji su najbolji u svemu. Nije mi drago što starim, ali jedna od stvari u kojoj uživam, a koja je došla s godinama, iskustvom, jeste fantastični tim saradnika, prijatelja i prijateljica koji su najbolji, koji vole da rade sa mnom i ja volim da radim s njima.
Kako vidite trenutno stanje bh. kinematografije?
– U organizacionom, sistemskom smislu – katastrofa. Kinematografija je godinama u raljama etno-nacionalističke političke refene, koja je dovela našu državu u stanje u kom se nalazimo. Kultura, umjetnost se ne uklapaju u Dejton, čak i ako se on provodi pošteno, dosljedno, kako je zamišljen. Jer, kultura i umjetnost su sloboda i kvalitet. Etno-nacionalistički koncept u koji se kultura u cjelini već godinama gura dokida slobodu, a naročito kvalitet. To je proces poguban za kinematografiju, ali vrlo profitabilan za etno-političke kulturne djelatnike i autore bez stvarnog potencijala i rezultata. Ono prema čemu mi ubrzano idemo jeste promovisanje amaterizma, koji je po prirodi plemenit i dobar, ali samo ako se ne brka s profesionalizmom. Ono što spašava situaciju je projekt BH Telecoma o ulaganju u vlastitu produkciju. Ali, i to je jedan projekt koji sutra, iz nekog idiotskog političkog razloga može biti ugašen. To je nešto što smo već više puta vidjeli ovdje. Nadam se da će vlast formirana poslije izbora s ozbiljnošću pristupiti tom problemu i da neće kulturu i umjetnost svrstati u bubanj raspodjele direktorskih mjesta.
Nosite li posao kući?
– Posao je, nažalost, gdje god sam ja. Tako da ga nosim i u javni WC.
U Vašim filmovima glumi Vaša supruga Jasna. Jedne prilike ste kazali da je sa Vašom suprugom zadovoljstvo raditi. Koliko znači u tim situacijama imati podršku, ali i kritičara?
– Brak je utočište, ako nije, iz njega treba bježati. I kada je u pitanju posao i kada nije. Jasna i ja, s obzirom na to koliko trajemo kao tim, još funkcionišemo dobro. Nadam se da će tako i ostati.
U kakvom vremenu živimo?
– Lošem. S tendencijom da bude gore. Ali, može da bude i bolje, to je u potpunosti do nas. Ako mi budemo sve radili da živimo bolje, onda ćemo imati i podršku izvana. Ako ne, niko nam neće pomoći.
Kako gledate na sve veći odlazak mladih, pa i cijelih porodica. Da li čovjek mora biti optimist uprkos svemu što se događa, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu?
– Strašno. To je posljedica svih užasa o kojima razgovaramo u ovom intervjuu. Mi krvarimo. Jer odlazak ovolikog broja mladih ljudi je kao oticanje krvi iz otvorene rane. Ako se nešto ne poduzme, ranjenik umire. Mi kao da toga nismo svjesni. Čuo sam nedavno jednog polititčara kako kaže: „Odu ljudi, pa vide da nije ni tamo sve med i mlijeko“. To je strašno, to je takva neodgovornost, nesvijest ili, opet, bahatost. Možda sve to zajedno. Šta me briga kako je tamo, daj da ovdje bude dobro, pa da iz turističke radoznalosti saznajemo kako je tamo negdje drugdje. Mi imamo sve pretpostavke da budemo optimistični. Živimo u divnoj zemlji, s dovoljnim resursima, nismo loši ljudi, nismo ni bez potencijala, samo to sve treba da iskoristimo, ne tako što ćemo čekati da nam neko servira bolji život, nego da ga sami organizujemo. To nije teško. Treba da prestanemo varati, da se posvetimo poslu koji znamo raditi, ako nešto ne znamo da naučimo, da pristanemo na jednostavnu istinu da nismo ni najpametniji ni najljepši, ali da smo sebi jedini, i za vrlo kratko vrijeme ovdje se može živjeti odlično.
Ima li nešto što nastojite naučiti studente sve ove godine?
– Naravno. Ne bih proveo trideset godina u nekom procesu da ne vjerujem da to ima smisla. Nadam se da moji studenti i studentice, sadašnji i bivši, barem djelimično dijele moje osjećanje i motivaciju. Kako god, ponosan sam na taj segment mog profesionalnog angažmana. Lijepo je vidjeti neki divan film ili predstavu i pomisliti, ja sam barem djelimično učestvovao u ovome.
Kako Vi najbolje odmarate svoju dušu, šta Vam je ispušni ventil?
– Ne osjećam se jako umorno. Volim muziku, porodicu, prijatelje, prirodu, normalne stvari. Ipak je u tom smislu na prvom mjestu Nora. Crna labradorka. Ona me odmori u sekundi, jer je njena privrženost toliko bezinteresna i neupitna.
Azra
