Dragi Pol,
Preminuo si danas – možda to i znaš.
Dvadeset četiri. To je broj. Džek Bauer (junak TV serije 24). Hrom (pod brojem 24. je taj hemijski element). Vili Mejs (legendarni bejzbol igrač). Ti.
To nije život.
Dok te gledam kako ležiš na stomaku, oslonjen na laktove, u tvojoj sobi s tri pripadnika policije Tulse kod vrata, ne izgledaš kao da si bio spreman da umreš. Tvoje lice je jedro, u obrazima imaš boju. Izgledaš usnulo (na stomaku, kako obično spavaš), zdravo, još si u svojoj odeći, onesvešćen od burne noći i mamurluka, možda, zurenja u laptop.
Ali ne mrtav.
Tvoje lice, što ga više gledam, nije jedro, tvoji obrazi su naduveni, modri; ipak, moglo je da izgleda kao da si se tukao. Nema ničeg izuzetnog u gledanju tebe takvog. Video sam to ranije, kao onda kad te je onaj mali pogodio u glavu nunčakama i poslao te u bolnicu.
Ali ne mrtav.
Čujem voki-toki; vidim policajce s gumenim rukavicama kako pretražuju tvoju sobu baterijskim lampama, tvoja majka je u dnevnoj sobi, šapuće nešto tvom očuhu, Bobu – i ne mogu da se fokusiram. Tela, plave pantalone mi zaklanjaju pogled na tebe.
Imam 50 godina i jedina osoba koju sam video mrtvu tako blizu jeste moja majka, tvoja baka; ležala je u krevetu, prekrivena flasterima metadona protiv bola, skelet, rak ju je pojeo. Stajao sam ispod njenih nogu, gledajući je, njen vrat i stegnutu bradu, ruke pored tela, kako leži na leđima, bezizražajnu, uplašenu, delimično pokrivenu – neobjašnjivo mladog tela u tim godinama – ali nikako spokojnu.
Nije izgledala iznenađeno.
Ti izgledaš.
Tvoja baka je imala rak dojke koji je otišao na kosti; ti si imao – šta? Bila je to droga, zar ne? Naravno da jeste. I naravno da je važno. Nikako nije trebalo da ti budeš druga osoba koju vidim mrtvu; tebe nikad tako nije trebalo da vidim. To tako ne ide. Trebalo je da ti stojiš na vratima, gledajući u moje telo, beživotno i bledo na krevetu ili podu, i trebalo je da se ti pitaš šta se dešava i šta policajci šapuću i onda, kasnije, nakon prvog šoka, da se pitaš da li si sve uradio kako treba, o nama dvojici, da li si mi rekao da me voliš, poštuješ, čak i da ti se dopaddam – da li si to dovoljno govorio. Otac nije taj koji bi trebalo da stoji u holu i da se pita o tome dok gleda u mrtvog sina koji ne izgleda kao da je umro.
Pokušavam da držim tvoju majku dalje od sobe.
“Ništa dobro neće proizaći iz toga”, rekao je jedan od policajaca.
Ali ona će želeti da te vidi. Sećaš se Kuma, prvog filma, nakon što je Soni ubijen i Vito Korleone predaje telo Bonaseri, isledniku, koji mu duguje uslugu, i kaže: “Ne želim da ga njegova majka vidi ovakvog.”
“Tatalja je svodnik. Bio je to Barzini sve vreme. Nikad ne bi pobedio Santina. Ali to nisam znao sve do sada.” Znao si tu repliku, voleo si da je izgovaraš i kako Brando malo posrne govoreći to Haganu.
Ni ja ne želim da te tvoja mama vidi ovakvog.
Laptop je i dalje uključen. Ne mogu da vidim šta si poslednje gledao, i ne bi trebalo da je bitno, ali u šta si gledao? Da li je taj momenat, Pol, ono što će te pratiti kroz večnost – ako postoji večnost? Ta stranica? Jesi li nešto kupovao, gledao film, pornografiju, čitao vesti, proveravao mejl? (Mrzim tvoj nadimak, RancidRulz). Da li se ta strana ikad otvorila? Da li je tvoje srce stalo ili eksplodiralo čekajući nešto važno ili beznačajno da se pojavi? Poslednji veb-sajt tvog života… Šta je to bilo? Da li si uopšte gledao u ekran ili si se zadubio u svoje misli, neko sećanje, kajanje, smejao? Da li je imalo veze sa onom devojkom u zatvoru kojoj si pisao one preopširne, gramatički netačne tokove misli? Da li je imalo veze sa tvojom sestrom, mamom, sa mnom?
Policajci ne mogu da mi kažu kako si umro.
Čudno da želim da znam vreme, ali želim da se setim i toga šta sam radio, gde sam stajao, šta sam mislio. Priča je, prema Bobu (i još imam problem s tim što ti je očuh), da si bio budan jutros oko sedam, mumlajući nešto nepovezano, kad ti je rekao da ustaneš. Čak i Tako (stvarno, dečko, tvoj najbolji drug se zove Tako?) kaže da te je zvao u podne i da si nerazgovetno pričao, ali ne zna šta. Uzgred, on je bio u dvorištu i pio iz dvolitarske flaše “dr pepper” (bezalkoholno piće) kad sam došao do kuće, i plakao: “Nedostajaće mi. Nedostajaće mi.”
Hteo sam da mu razbijem glavudžu.
Šta se onda dogodilo tokom ta dva ili tri poslednja sata, Pol? Televizor u sobi je isključen, ali možda si igrao tu uvrnutu video-igru na laptopu, od onih gde gradiš i uništavaš gradove i onda ih opet gradiš. Sećam se nešto o igrici smeštenoj u Njuarku, Nju Džerzi, mestu koje si zvao Nevark, mestu koje si iz nekog neobjašnjivog razloga uvek želeo da posetiš.
Ne znam zbog čega me ta slika tebe ispred kompjutera muči toliko – možda jer je poslednja koju imam. Stojim u holu, niže u odnosu na tvoju sobu – i gledam u policajca koji liči na tebe – i vidim sliku tebe s košarkaškim timom u holu. Držiš loptu, kao da si superstar, kao da si bio dobar u tome. Možda si imao oko 12 godina i izgledao si tako… Normalno, srećno.
Neću to da radim.
Da, hoću.
Napisaću ovo i onda… Bog zna šta ću s tim. Možda možeš da me vidiš kako pišem, čuješ me kako to kažem glasno, osećaš, pomažeš mi da to završim. Nadam se da možeš da mi nekako kažeš šta toliko boli, zbog čega je ovaj život bio toliko nemoguć, šta je to što nisam nikad shvatio o tebi, ili o tome, ili o nama.
Još si ovde – bukvalno, još si ovde. Možeš li da me vidiš?
Znam da katolici veruju da postoji period od dva sata između proglašenja smrti i trenutka kad duša napušta telo.
Koliko još vremena imam? Ima još toliko toga što želim da pitam, objasnim, i ne znam gde da počnem.
Mi Jevreji verovatno nemamo toliko vremena.
Okej, na početku – ne, na kraju. Da li je postojala neka misao, nešto što te je nasmejalo neposredno pre nego što se dogodilo; da li si osećao oštar bol, trenutak kad si pomislio: “Ovo nije dobro”; ili si samo, ne znam, zaspao? Da li smrt izgleda kao san? Da li si u trenutku zvao mamu, Taka, mene? Jesi li paničio kad se niko nije pojavio?
Mogu da te čujem: “Tata, prestani da postavljaš toliko pitanja. Pismo nema još ni tri stranice, a ti si mi već postavio milion prokletih pitanja!”
Okej, prestajem.
Očekujem da se tvoja majka i ja nećemo složiti o sahrani. Želeću da rabin Šerman obavi službu u sinagogi Izrael; ona će verovatno želeti metodističku sahranu – ili mislim da će želeti. Svih tih godina u braku sa tvojom majkom, čini mi se da smo brinuli o veri samo kad je onom drugom ona bila važna. Sada će nam oboma biti. Čak i ne znam u šta si verovao, s kojom religijom si se identifikovao poslednjih godina. Tvoja sestra, znam, smatrala je sebe Jevrejkom, ali kasnije – Nina je postala ateista, ubeđujući me da je cela ta stvar o večnom životu glupa, jedna od bajki. Ti i ja nikad nismo govorili o tome šta si bio… ili želeo da budeš.
“Moraćemo da razmislimo o sahrani i službi, Džejn”, kažem tvojoj mami.
“Znaš, on je želeo vikinšku sahranu.”
“Ha?”
“Da”, rekla je smejući se. “Želeo je da ga stavimo na brod koji će isploviti s vatrenim strelama svuda okolo.”
“To je želeo?”
To si želeo? Odakle ti to? I šta ti uopšte znaš o vikinzima? Nina mi kaže da si često gledao History Channel, sad se sećam. Sećaš se Sopranosa, kad Toni kaže da je to Hitlerov kanal?
Samo su te stavili na kolica, pokušavajući da prođu kroz hodnik. Ne znam odakle je došao, ali neki volonter kapelan iz nekog iz pogrebnih preduzeća je ovde, vodi nas kroz molitvu koju završava rečima: “U Isusovo ime.”
Dođavola! Pre nego što je počeo, rekao sam mu da smo mi religiozno podeljena porodica; mislio sam da je to dovoljno da shvati da ne pominje Isusa a da mu ne kažem “ne pominji Isusa”.
*****
Možda je do Oklahome. Trebalo je da ostaneš u Merilendu, gde si uhapšen. Mislim da bi još bio živ. Znam da si mrzeo što si otišao tamo za poslednji Praznik rada, ali stvarno, šta si očekivao da će policajac da uradi? Video te je kako spavaš, sa slušalicama, na parkingu, primetivši bodljikavu šipku na prednjem sedištu i prepisanu bočicu s lekovima koji očigledno nisu tvoji. Pomislio sam, s obzirom na to da si se izvukao sa uslovnom, bez nadzora, koliko si imao sreće. I onda si se vratio u Oklahomu i vratio metadonu i ksanaksu i oksikodonu i tom imbecilu iz dvorišta. Sada bih voleo da su te bacili u zatvor u Merilendu, zadržali šest meseci, sačuvali podalje od svega ovog, sačuvali od sebe samog. Više bih voleo da sam te posećivao i gledao u narandžastoj zatvorskoj uniformi, kako radiš negde van Baltimora, pre nego ovako… s čaršavom preko glave, u kolicima koja ne mogu da prođu kroz hodnik.
Koliko je bilo načina da izbegnemo ovaj petak po podne? Koliko stvari je moralo da se desi kako se desilo da bi ti morao da umreš danas? Ne mogu da prestanem da mislim da jedno piće manje, jedna pilula manje, jedna više noć sna – i tvoje srce bi izdržalo.
Da te pitam: da li je tačno, kao što mi je tvoja majka rekla, da si, dok si bio u sudu u Baltimoru, rekao advokatu i okružnom tužiocu da bi dobio recept za lekove koje je policajac pronašao, ali da je tvoj doktor bio u zatvoru zbog izdavanja nelegalnih recepata?
To je urnebesno. Da li su se smejali?
Imam problem da zaustavim sve te priče koje mi naviru, izvini. Ležiš ispod tog pokrivača u hodniku – vidim obrise tvog lica, nos – i pokušavam da se setim kad smo poslednji put razgovarali. Sreda, u pravu sam? Pre dva dana? Delovalo je sve kako treba. Rekao si mi da me voliš, sećam se toga. Sad kad mislim na to, bile su to poslednje reči koje sam čuo od tebe. Bio sam u Vegasu, kod tvog dede, i ti si bio na nečemu, očigledno, ali rekao si da me voliš – rekao si da me voliš – i onda si rekao da ćeš pokušati da me pokupiš sa aerodroma. Rekao sam ti da te volim, ali mislim da me nisi čuo.
Stigao sam jutros. Nisam očekivao da ćeš me čekati.
Jedan od detektiva me je povukao u stranu i rekao da je pronašao špric u tvom džepu. Mogu da vidim Taka, napolju, on i dalje šeta po dvorištu, mumlajući samom sebi.
On će sledeći umreti; ti to znaš, zar ne?
Do tada, to malo đubre, malo g…., otići će kući; doživeće sutrašnji dan i lagati roditelje kako mu trebaju pare za nešto drugo a ne za drogu i alkohol; učiniće da tugu za tobom pretvori u simpatije i ko zna, možda u još droge i u pušenje od neke prljave male kurve na metu koja će saosećati s njim jer si umro.
Policajac koji je pronašao špric rekao mi je da je, kad je prišao Taku i pitao ga šta ti se dogodilo, on stalno ponavljao: “Ne znam, ne znam. Bio mi je najbolji drug.”
To je iracionalno, nije njegova krivica, ali mogu da ga vidim (ukoliko ne umre uskoro) sa 30 ili 35, kako govori ljudima o “svom najboljem drugu Polu” i o tome kako je pokušao da te spase ali nije uspeo, i mogu da ga čujem kako to izgovara ozbiljno i ubedljivo, čak vidim i devojku koja će biti s njim, maziti ga po leđima i pustiti jednu suzu i reći sebi: “Kakav neverovatan čovek, prošao je kroz sve to”. I Rajan – da, do tada, počeće da koristi svoje pravo ime – nikad neće pomenuti kako je sisao “dr pepper” bocu kao sisu u dvorištu na dan kad je njegov najbolji prijatelj umro i kako nije mogao da sastavi pet reči. Želim da ti imaš 35, da možeš da pričaš nekome, nekom klincu kao ti (možda mom unuku), o drogama i o očaju i preživljavanju i da imaš neku dugokosu devojku sa suzom u oku koja će ti maziti leđa i misliti o tvom svetu.
Ali ti si na kolicima; Tako ima prevoz do kuće.
Pre oko mesec dana, Nina mi je rekla kako je droga nešto u čemu si uživao (iako ne znam da li te je to ubilo, ali mislim da jeste) i da su se tvoji prijatelji ugledali na tebe, da se Tako ugledao na tebe.
“Umorna sam”, rekla mi je, “od toga da je Pol uvek žrtva.”
Tvoja sestra je oduvek bila najpametnija u porodici.
Na putu do kuće, zvala me je. Pripremao sam se da pričam sa njom. Nisam želeo da budem na putu dok joj govorim da joj je brat umro.
Ali onda sam slušao njenu poruku.
“Tata, tata… Tata!”
Očigledno ju je tvoj očuh pozvao, ali to nije trebalo on da uradi; to je trebalo da bude tvoja majka.
To je trebalo ja da uradim.
Zamišljam Ninu u njenoj sobi u kampusu, gde bi bila svakog petka po podne, kad je čula telefon. Pitam se da li se nešto dogodilo sa zvonom, da li je tog momenta bilo drugačije, i onda, Bobov glas.
“Tvoj brat je mrtav.”
I onda, Pol, zamisli: ona je spustila slušalicu. Stajala je tamo i pitala se šta da uradi. Ako je bilo ljudi u sobi, morala je da im kaže; ali ne, morala je da kaže nekome, da pozove nekoga. Šta radiš kad čuješ da ti je brat mrtav? Da li zatvoriš oči i nadaš se da će se zemlja okrenuti u momenat pre nego što si podigao slušalicu? Da li kolabiraš na pod kad to čuješ?
Šta uradiš kad se svet promeni?
Njenom dečku, Druu, sećaš ga se, brat je umro, takođe.
Dva mrtva brata – to je njihova veza.
Policajac mi je upravo rekao – a ti si još u hodniku – da nose tvoje telo u Oklahomu da urade autopsiju jer više ne postoji mrtvačnica u Tulsi. (Kako je to moguće?)
“Obično traje jedan dan”, rekao mi je.
“Lekovi?”, pitao sam.
Nije znao. Onda: “Da, izgleda tako.”
Momak koji se molio odveo je tvoju mamu i mene u stranu.
“Žao mi je što moram ovo da kažem, ali uskoro ćete morati da donesete odluku kakvu sahranu želite.”
“Okej, daj nam minut.”
“Kremacija, pretpostavljam?”, pitao sam tvoju majku.
“Da, da, mislim da je to ono što bi želeo”, rekla je.
“Gde da to obavimo? Za mene je mnogo prikladnije u sinagogi. Ali možda možemo na oba mesta.”
“Ne”, rekla je. “Rabin Šerman je uvek bio tako dobar. Neka to on obavi.”
Odlučili smo u hodniku.
Pomisao na to da ćeš biti sahranjen negde gde mogu da odem i vidim te mrtvog – nemoguće je zamisliti, hodati po prašini i drugoj mrtvoj deci. Ne želim da te pamtim mrtvog. U ovom trenutku, razmišljam da odnesem tvoj pepeo na Bahame ili u San Dijego ili na neko mesto koje si voleo, kao Vegas ili Kolumbiju, Misuri, možda i saznam nešto o tim vikinzima. Ali ne grob sa spomenikom i datumima.
Rekao sam momku: “Da, kremacija.”
Rekao mi je da ima još stvari koje moraju da se urade i onda mi je dao vizitkartu.
“Mi sve obavljamo. Ne morate da nas zovete, ali ako nešto mogu da učinim, javite mi.”
Neću zvati.
Pratio sam te do kola. Mislim da će biti mnogo ovakvih momenata. Dotakao sam te. Dodirnuo sam ivicu mrtvačkih kola.
Vratio sam se unutra.
Kako da kažem ljudima da si umro? Šta da im kažem? Da li da pominjem lekove (sigurno ne špric) ili da samo kažem da si umro?
I zašto pitam tebe?
Sedim u stolici od pruća pored kamina, gledam u tvoju mamu i tvog očuha, njenu mamu, koja je bila tu kad sam stigao, na sofi. Primećujem koliko liče. Bob je na stolici, toj plavoj stolici, onu na kojoj si voleo da zajedno sedimo kad si bio mlađi. Sećaš se toga? Obično bi seo u moje naručje, gledajući televiziju. Ti u pižami, onoj sa stopalima. Ne sećam se bilo čega što smo gledali, ali sećam se pidžame. I mirisa kreme za decu i kako te mazim po kosi.
Gomila veša je iznad glave tvoje mame i želim da se sruči, samo da se nešto dogodi. Čujem kako Bob plače. Niko ne zna kako da pomogne onom drugom. Bob odlazi u radnu sobu, moju staru radnu sobu.
Moram da zovem svog oca i da mu kažem za svog sina.
Tvoja tetka Suzan je upravo zvala. Izašao sam napolje. Zvala je da kaže “zdravo” – to je slučajnost.
“Beri, šta se dešava?”
Sedim na klupi u dvorištu, gde su još cigarete koje si pušio, i kažem joj. Obećava da će zvati mog brata Vejna, tvog strica. Kažem joj da ja želim da kažem tati. Ona kaže da će doći na službu u Tulsi.
“Možda je neće biti.”
“Dolazim.”
Moja supruga Suzan, tvoja maćeha, zove. Dolazi.
U braku smo pet godina, Pol, i ti si je video samo tri puta, poslednji pre samo mesec dana. Nikad nije prebolela što nisi došao na naše venčanje.
Nisam ni ja.
Kad sam ušao, otišao sam u tvoju sobu, gde Džil i Marsija, rođaka tvoje mame, pospremaju.
“Ne dozvolite Džejn da uđe ovde”, kaže Marsija dok drži odeću, krpe i ne znam šta još.
“Nemoj”, rekla je ponovo, stajući ispred mene dok sam pokušavao da uđem. “Zaista to mislim. Nema potrebe.” Prolazi pored mene, noseći krpe, peškire. Sledim je kroz dnevnu sobu, posmatram kako gleda u tvoju mamu, osmehuje se, ne prekidajući hod, nestaje u vešeraju. Opet sedim u istoj stolici; biće to moje mesto narednih nekoliko dana.
Otkako smo se tvoja mama i ja razveli – i sada ima 16 godina od toga – nisam se prijatno osećao u ovoj kući. Kako se zvala ona devojka s kojom si se zabavljao, ona koja mi je rekla da ti u vezi sa razvodom nije najviše smetalo to što sam se odselio ili što se mama udala za Boba, već što ti niko nikad nije pružio šansu da budeš glava porodice?
Imao si tek osam ili devet godina… Da li si joj to zaista rekao?
Voleo bih da sam znao. Voleo bih da sam znao mnogo toga.
Za moj rođendan, mislim za moj pedeseti, Nina mi je dala fotografiju nas dvoje, nje i mene; sedela mi je na stomaku, nosila roze šešir, osvrćući se u kameru.
“Tata”, rekla mi je, “ovo je jedina tvoja slika koju imam kao mala. “Ne izgledaš srećno, tata.”
Kad pomislim na to sada, imam je u spavaćoj sobi, vidim da je u pravu. Nisam tada bio srećan.
Nisi ni ti, zar ne? Pitam se da li je naša nesreća, moja i tvoja, bila povezana nekako.
Stolica od pruća je neudobna; iz nekog razloga, premeštam se na otoman. Još je gore. U judaizmu, kad neko umre, ožalošćeni sede sedam dana, na tvrdim stolicama. Sedim – i nisam siguran da li je taj period žalosti formalno počeo – a ti si na putu za Oklahomu.
Trudim se da prizovem poslednje lepo sećanje na tebe i mene u ovoj kući, ali ne mogu da se setim. Uporno gledam u veš na vrhu sofe. Tvoja baka počinje da odlaže ostatak peškira.
Mogao je to da bude bilo koji petak po podne, ako nisi znao za bolje.
Voleo si ovu kuću, zar ne? Kad je umro tvoj deda po majci, da li je istina da si video njegov duh? Tvoja mama mi je rekla da je ušetala u tvoju sobu – imao si oko sedam ili osam – sedeo si u stolici, okrenut prema prozoru, kad te je pitala: “Šta to radiš?” Rekla mi je da si je pogledao mirno i rekao: “Pričam sa dedom.”
Da li je to tačno? Da li je njegov duh bio tu, obratio ti se?
Jesi li sada tamo, pored tog prozora? Možeš li da vidiš Marsiju i Džil u svojoj sobi? Možeš li da vidiš mene, mamu, baku dok odlaže peškire?
Ima toliko toga što nisam znao o tebi.
Ali ti si to znao.
Ne znam koliko da ostanem ovde. Tvoja baka postavlja pitanja o vešu i večeri i majka joj odgovara. Njena ćerka, tvoja majka, ne želi da priča; potrebna joj je mudrost, toplina…majka. Bob je stalno između radne sobe i te plave stolice. Sažaljevam ga jer čak i sad, posle 15 godina braka sa tvojom majkom, on izgleda kao da mu ovde nije mesto. Ne sedi pored tvoje mame, ne drži je za ruku.
Kakva je njihova veza bila, Pol?
Suzan, tvoja maćeha, upravo je stigla i grli tvoju majku na ulazu.
“Još mogu da osetim Pola u ovoj kući”, rekla je Suzan, koja nikad nije bila ovde, ali uvek spremna da kaže pogrešne stvari – ili možda savršene. Nedostajemo jedno drugom jako.
Posmatram ove dve žene, moje dve supruge, kako se grle jer mi je sin mrtav. Ti spajaš ljude. Podsetilo me je to na svađu sa tvojom majkom koja se dogodila oko godinu dana pre razvoda. Bili smo u kuhinji, urlali jedno na drugo, a ti si ušao, stavio ruke među nas kao sudija koji zaustavlja borbu, i vikao: “Dosta, dosta! Dosta više!”
I prestali smo. Ti si imao osam godina.
Žao mi je što si morao da prolaziš kroz to. Osmogodišnjaci ne bi trebalo da razdvajaju roditelje; trebalo bi da sede u pidžamama sa stopalima i tonu u san dok ih očevi maze po kosi.
Još se grle. Nemaju ništa zajedničko osim muža. Kad smo se Suzan i ja uselili u našu kuću, tvoja majka je došla sa solju i hlebom, starim jevrejskim običajem za sreću i srećan život. Kad je otišla, Suzan ih je bacila pravo u kantu.
Nisu se uvek slagale.
Gledajući ih sada, mislim, Suzan liči na tvoju mamu od pre 15 godina, i vidim koliko malo zajedničkog imam sa obema.
Ne mislim da sam bio, niti da sam dobar otac. Suzan, naročito, misli da sam ti mnogo naudio, govoreći mi nebrojeno puta koliko mrziš moju prvu knjigu, Road Comic, posebno delove u kojima sam pisao o tome kako sam te tukao i o vremenu kad si potezao nož na mene. Misli da sam okretao priču da bih se predstavio kao nežan, zabrinut otac, kad sam u realnosti bio odsutan, nedosledan i da sam osuđivao. Ona misli da sam, kad nisam bio okrutan ili kad nisam izrabljivao, trgovao jeftinim sentimentom. Rekao sam joj da nisam to želeo i da ti to, svakako, nisi pročitao. I šta sa onim delom, kad sam sedeo ispred Mariove picerije, gde si radio, samo da bih te video da se smeješ?
Rekla je da sam te voleo kao neku stvar.
Da li misliš to? Da li si je ikad pročitao?
Gledajući ih obe kako plaču za tobom, znam da sam ih izneverio.
Nikad ti nisam zahvalio što si došao prošlog meseca – kao što sam rekao, treći put kad si video Suzan – da joj se izviniš zbog toga što nisi došao na naše venčanje.
Zbog čega si to uradio, izvinio se? I zašto tad? Da li si, kao što rade pacijenti u terminalnoj fazi raka, završavao sve što treba pre samog kraja? Bila je dirnuta tim gestom i otkrila mi da si joj rekao da si bio ljut na mene, da nema nikakve veze sa njom, da si to uradio da postidiš mene.
Uspeo si.
Trebalo je da budeš moj kum, Pol, da li si to znao? Stajao bi pored sestre i mene i gledao me kako razbijam čaše po tradiciji, da rasteram zle duhove, i onda bi me, nadao sam se, poljubio i zagrlio i rekao koliko si srećan zbog mene.
Moj sin, moj kum.
Suzan mi je rekla da si je na izlazu iz kuće (gde sam ja bio tog dana?) pitao da li ima neke lekove.
Suzan je upravo otišla, rekla da se vidimo kod kuće, ali da prvo mora da obavi neke stvari. Trebalo je da peva u Dalasu ovog vikenda. U stvari, spremala se da otputuje kad me je Bob zvao i rekao mi za tebe. Pomišljao sam da joj ne kažem – nismo se slagali u poslednje vreme i nisam želeo da misli na naš brak za vikend – ali to bi značilo da moram da se pretvaram deset do petnaest minuta da nisam upravo čuo da mi je sin mrtav.
Ispratio sam je.
“Da li mogu da uradim bilo šta?”, pitala je.
“Drago mi je da si ovde.”
“Gde bih drugo bila?”
Rabin Šerman je zvao.
U Ajovi je, ali vratiće se sutra ili u nedelju veče, i naravno, obaviće službu.
Da li ti to odgovara?
Majka ti izgleda umorno. Oko 6.30 je (ne mogu da verujem da sam ovde više od tri sata) i mislim da je vreme da idem. Rabin mi je dao ime pogrebnog preduzeća koje se pobrinulo za sahrane mnogih Jevreja u gradu, i govorim tvojoj majci da ću ih zvati.
Ali prvo treba da zovem tvog dedu.
Kad stignem kući, ne iz kola.
Upravo je zvao, uzgred, da mi kaže da je osvojio 1.100 dolara na lutriji. Nema pojma šta se dešava.
Ima 81 i ne znam kako će to podneti. Ne treba da nadživite svoju decu, i sigurno ne treba da nadživite svoje unuke. U kombiju na putu za aerodrom, čuo sam dva momka kako pričaju i razgovor je tekao ovako:
Muškarac br. 1: Čuo si za Bilovu mamu?
Muškarac br. 2: Ne, šta se dogodilo?
Muškarac br. 1: Umrla je.
Muškarac br. 2: Ooohh, žao mi je. Koliko je imala godina?
Muškarac br. 1: 95.
Muškarac br. 2: 95? Uuu, to je dovoljno.
Tvoj deda voli tu priču. Kad god mi priča o prijateljima koji su umrli u dubokoj starosti, uvek kaže nešto kao: “Lived to 90. Did all right.” Čak i kad bi pričao o tvojoj baki, kako je umrla u 69, i iako tvrdi da je mogla da poživi još deset godina, rekao bi: “Nije joj ništa uskraćeno. Ali imala je život.”
Da li si ti proživeo život? Ne verujem.
U kolima sam, vozim kroz Harvard aveniju, pored kuće. Poštedeću te opisa putovanja, ali ne nadiru mi sjajna sećanja, čak i dok prolazim pored Mariove picerije. Imao si 13 kad si počeo da radiš tamo, ali ne mogu da se setim zašto je bilo ko od nas, uključujući i tebe, mislio da je to dobra ideja.
Tamo si dobio svoju prvu platu. Tamo si se prvi put naduvao. Petak je, pica veče, sećaš se? Kad ste ti i Nina bili mali, trudili smo se da radimo nešto posebno svakoga dana kad bih svratio u posetu. Ponedeljak je bilo veče za špagete i ogromne ćufte u jeftinim “tefalovim” šerpama; utorak slatkiš kod Mr. Bulky's; sredom su peciva; četvrtkom, putovanje na fliperu; petak je bio pica dan; subota… šta je beše bila subota? Nedelja je bila dan za posete, obično kod strica i strine ili kod mog prijatelja Majka.
Ti i Nina biste na smenu sedeli napred u mojoj beloj “mazdi” a ja bih naplaćivao deset centi svaki put ako jedno od vas ne uspe da veže pojas deset sekundi od pokretanja automobila. Nikad ih nisam dobio, zar ne? Dugujete mi novac.
Ova vožnja ima više sećanja nego što sam mislio.
Tvoj deda je opet zvao. Ne veruje govornim mašinama, rekao mi je u poruci, samo ponovo zovi. Ispričao mi je opet svoj dan: tenis, teretana, pobeda u nagradnoj igri. Njegov život je savršen.
Kod kuće sam. Sam.
Tvoj stric Vejn je upravo zvao. Ne zna šta da kaže. Nadam se ni tvoja strina. Dolaze na službu i žele da znaju gde je i kad. Rekao sam im isto što i tvojoj tetki.
Oni, ipak, dolaze.
Jevreji sahranjuju svoje mrtve u roku od 24 sata, osim ukoliko pada na Sabat, što je sutra, tako da je nedelja najraniji dan kad je sahrana moguća. Ti, tvoji posmrtni ostaci, možda neće biti vraćeni iz Oklahome do ponedeljka, tako da ne znam šta da im kažem.
Zovem tvog dedu.
Sluša radio u radnoj sobi.
“Tata, isključi to.”
“Okej, okej, šta je bilo?” Čujem da utišava.
“Tata, isključi tu glupavu stvar.”
Isključuje.
“Šta je bilo, dušo?” Nekad me zove tako.
Ne mogu da izgovorim.
“Beri, šta je bilo?”
“Pol…” Ne mogu da kažem.
“Beri, u čemu je stvar?”
Pokušavam, ali reči teško izlaze. Onda, “… preminuo je noćas.”
Izašlo je.
“Šta se dogodilo?”, pitao je.
“Droga.”
“O, moj Bože! O, moj Bože”, rekao je. “Oh, Beri!”
Čini mi se da mi je rekao da će biti sve u redu, pitao je da li mi treba nešto, ali ja ništa nisam čuo osim svog bola, osećao bilo šta osim grčeva.
“Pozvaću te kasnije, tata.”
Tvoj stric Vejn zove ponovo i pita kako sajt za rezervacije Priceline radi – posebno za hotele.
Pričali smo o hotelima. Bilo je čudno umirujuće.
Tetka Suzan je ponovo zvala, takođe.
“Da li te je Vejn zvao za hotele? Rekla sam mu da te ne uznemirava.”
Porodica. To nikad ne prestaje.
Ona je posebna, moja sestra, tvoja tetka. Volim je sve više što više starim. Nekad me podseća na majku, tvoju baku.
Tvoja baka.
Oči me peku. Osećam se kao da sam dobio udarac u glavu. Pisaću više sutra, mislim da ću sada u krevet. Sačekaću Suzan, ali nemam šta da kažem ili – imam i previše.
Još samo ovo: sećam se kad smo tvoj stric Vejn i ja imali 14 i 16 godina, i ostali do kasno u gradu. Tvoja baka je počela da brine što nas nema. Nismo imali ograničenje kad da se vratimo, ni otac ni ona nisu nam nametali, ali iz nekog razloga, te noći imala je loš predosećaj. To je bilo pre mobilnih telefona.
“Beri”, rekla mi je kasnije, “bila sam van sebe.”
Nije probudila deku, o čemu je razmišljala; umesto toga, kaže da je šetala – kroz naše sobe, kroz kuhinju, garažu, sve dok se nije umorila, toliko umorila da nije mogla da ostane više budna, pa je – čujem je kako govori – pogledala gore i rekla Bogu (a to nije religiozna žena): “Bolje bi ti bilo da si tu, jer ja idem u krevet.”
Uvek sam voleo tu sliku tvoje bake, kako stoji u kućnoj haljini, nasred dnevne sobe, gleda u plafon (mogu da je vidim kako upire prstom) i zahteva – ne moli, zahteva – od Boga da radi svoj posao.
Ova priča nema nikakve veze sa tobom.
Ova priča ima sve veze sa tobom.