Dejan Spasojević je rođen u Loznici. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. Osnivač je i direktor izdavačke kuće i štamparije ASoglas d.o.o. iz Zvornika. Glavni i odgovorni urednik ASinfo portala i Drinskog književnog lista. Predsjednik je Kluba autora i ljubitelja pisane riječi ASoglas. Član Udruženja književnika Srbije, Udruženja dramskih pisaca Srbije, Udruženja književnika Republike Srpske i član Matice srpske. Piše poeziju, priče, dramske tekstove, aforizme. Bavi se novinarstvom. Živi i radi u Zvorniku. Sa svestranim čovjekom, istaknutim književnim aktivistom i darovitim piscem Dejanom Spasojevićem novinar BUKA magazina razgovarao je o njegovoj spisateljskoj i izdavačkoj karijeri te kulturnim angažovanjima koje je imao do sada.
Uskoro izlaze iz štampe tvoje knjige, zbirka aforizama i zbirka poezije. Šta te je inspirisalo za pisanje poezije i koje su teme zastupljene u tvojoj zbirci poezije?
Pjesme pišem od petog razreda osnovne škole, a pišem ih povremeno, zavisno od toga šta me inspiriše ili podstakne na to da dam poetski odgovor na neku temu ili opišem neka osjećanja. Širok je izbor tema, ali je pisanje počelo od pjesme majci, zatim kao vid mladalačkog bunta i neprihvatanja stvarnosti onakve kakva je, a onda vremenom shvatam da je Bog taj koji može da utješi, odnosno, ljubav da ispuni sve nedostatke, da pruži ono što čovjeku istinski treba. Ovo je faktički druga zbirka pjesama i obuhvata sve ono što sam odabrao i uobličio od do sada napisanog. Kroz neke pjesme se provlači i satira, koja ukazuje na neke crte ljudskog karaktera, ali i ljubav, od one svakidašnje, koja se provlači u muško-ženskim odnosima, do one nepatvorene, prema Bogu i bližnjima. Iskoristio bih ovu priliku da zahvalim recenzentima zbirke pjesama „Grleće ruke” i zbirke aforizama „Isklesane misli”. Aforizmi i pjesme su mi do sada objavljivani u Enigmatici, NIN-u, regionalnim zbornicima i na portalima. Kada je u pitanju zbirka aforizama, moram istaći da je dugo nastajala, tj. da sam prve aforizme napisao prije petnaest godina, koji su više ličili na crtice, na šta mi je Grujo Lero skrenuo pažnju i rekao da imam talenta za pisanje aforizama, samo treba da poradim na tome, zatim sam pri njihovom odabiru i oblikovanju zatražio pomoć od Jove Nikolića.
Pišeš i aforizme koje, čini se, čitatelji u današnje vrijeme najviše vole da čitaju, da li zbog kratke forme ili domišljatosti i satire koju oni sadrže. Šta tebe vuče pisanju aforizama?
Između kratkih priča i pjesama koje sam najčešće pisao, pojavila se težnja za konciznošću, koja zahtjeva to da se sa što manje riječi što više kaže, često i na šaljiv način, ponekad stvarajući neku novu riječ koja će upućivati na nova značenja, odnosno, opisivati neka stanja i odnose, pojave u društvu i životu. Težim da ti aforizmi poprime svojstvo univerzalnosti poruka koje nose, ali je neminovno da neki od njih budu odgovor na dnevnopolitičke izazove, ili odgovor na temu koja je svojstvena određenom vremenu ili izazvana nekim događajem. Satira autoru daje pravo da se izrazi kao svojevrstan hroničar vremena, koji skenira karaktere, ljude i događaje, ali da se na svoj način distancira, izdigne iznad stvarnosti, s kojom ne smije da se saživi, nego mora da je preživi. Nekad aforizmi nastaju sami, kao logički odgovor na percepciju stvarnosti, povremeno šaljivo, ali često sa dozom misaonog i kritičkog u opisivanju pojava u društvu.
Danas nekako kao da su aforističari i satiričari na margini književne scene. Zašto je to tako?
Satirična književnost je takav žanr koji karakteriše kritika kroz humor, a stvaraoci djeluju sa bezbedne distance. Stiče se utisak da je umjetnost uopšte malo više skrajnuta, da joj se ne pridaje značaj koji zaslužuje. Imam jedan aforizam koji kaže „PISAO JE UZ VJETAR PA SU GA PUSTILI NIZ VODU”, aludirajući na to da ljudi ne vole kad ih neko kritikuje, mada je sloboda izražavanja prisutna, ako ništa drugo, onda tolerancija u pogledu mišljenja koja se iznose u javnosti.
Aforizam je i forma koja ima kritički osvrt na društveno-politički život. Dopre li aforizam ikad do onih koje kritikuje?
Vjerujem da ima smisla svaki vid pozitivne konstruktivne kritike, da će u manjoj ili većoj mjeri djelovati na one na koje se odnosi, političkim žargonom rečeno, da bude pozitivni korektivni faktor, mada su često odvojeni dijelovi stvarnosti, jer su jedni nosioci radnje, dok je drugi opisuju, što bi se moglo iskazati i stihovima pjesme Nedeljka Popadića:
„Zajedno teku vam dani.
Za isti sto ćete sjesti.
Ali ste svjetovi strani
koji se ne mogu sresti.”
U dugogodišnjoj spisateljskoj karijeri dobijao si i književne nagrade. Koliko ti one znače i da li utiču na inspiraciju?
Nisam mnogo obraćao pažnju na to, mada mi prija kad dobijem neko fino priznanje. Sam osjećaj da je neko zapazio vaš rad i trud i vrednovao kao uspješan, nosi lijepo osjećanje potvrde kvaliteta, ali priznanja ne treba da pogorde stvaraoca u bilo kom smislu, nego da mu budu podstrek, da budu posledica, a ne uzrok ili cilj stvaralaštva. Draga su mi sva priznanja, ali bih sada izdvojio, na primer, sledeća: nagrada „Lukijan Mušicki” za doprinos razvoju srpske književnosti u Republici Srpskoj, novinarska nagrada „Boško Milovanović”, nagrada KOS-a za zbirku priča „Drugi obraz” u ediciji „Pegaz“, zatim priznanja Prosvjete, povelja udruženja „Sjeverac”, potom medalja Petra II Petrovića NJegoša, povelja Hrišćanske akademije naučnika i umjetnika za pokazanu hrišćansku vijernost Crkvi Hristovoj i čuvanju hrišćanskog i svetosavskog nasleđa, srpske tradicije i njegoševskog zavjeta, „Zlatna značka” Književno-prosvetne zajednice Srbije i druge.
Baviš se izdavaštvom. Kakva je današnja spisateljska scena u zemlji i regionu? Ima li kvalitetnih autora?
Da, sa ASoglas izdavaštvom smo objavili do sada preko petsto izdanja. Uspon u smislu broja izdanja, ali i kvalitativno sve većeg broja dobrih izdanja, krenuo je s popularnošću Drinskih književnih susreta koje organizujemo u Zvorniku. Ima dobrih autora, kako kod nas, tako i kod drugih izdavača u Srpskoj, BiH i regionu. Zbog kvantiteta često u javnosti ne može da se nametne neko kvalitetno djelo, ali to ne znači da će ono ostati nezapaženo, vjerujem da će istoričari književnosti, ali i drugi koje bude zanimala savremena književna scena, tražiti i čitati i da će sud vremena biti ono što će neka djela odvojiti od ostalih, što će iz nekih razloga doprinijeti da neka djela prežive decenije u kojim su nastajala. Takođe, smatram da mnoga dobra djela ostanu u zapećku i ne dobiju pažnju kakvu zaslužuju. Ali živi se brzo, ljudi su konzumenti informacija, dugi tekstovi se rijetko čitaju.
Organizator si književnog festivala Drinski susreti. Znamo da se od književnosti i književnih manifestacija slabo može dobiti finansijska korist. Šta tebe sokoli da se baviš organizovanjem takvih i sličnih događaja?
Drinske književne susrete smo započeli 2017. godine, iz potrebe da damo doprinos književnoj sceni našeg grada i regije, ali i šire, promocijom prvog zbornika odabranih radova, a gost večeri bio je Tode Nikoletić. Ove godine su održani deveti po redu, a gosti i nagrađeni autori su bili mnogi poznati književnici iz našeg regiona, među kojima su: Pero Zubac, LJubivoje Ršumović, Ranko Pavlović, Miladin Berić, Neven Milaković, Aćim Todorović i drugi. Objavili smo besplatno knjige pobjednicima konkursa, ali nerijetko i drugoplasiranim i trećeplasiranim autorima, u namjeri da objavljujemo djela koja je žiri preporučio, a samim tim i kvalitativno sve bolja djela. Ostali nagrađeni i pohvaljeni autori imaju pravo na popust u odnosu na redovne cijene ukoliko odluče da objave knjigu kod nas, ali to je na dobrovoljnoj osnovi. Zaista uživamo u afirmaciji i kreiranju finog ambijenta u sferi u kojoj djelujemo. Smatram da su utisci mnogih učesnika pozitivni i da radimo dobru stvar. Miroslav Aleksić je rekao: „Iza mnogih manifestacija ostaju lijepe uspomene, ali iza Drinskih susreta ostaju knjige”. Ova manifestacija je prilika da se sretnu i afirmisani autori sa onima koji tek stupaju na književnu scenu, koji tek treba da se afirmišu. Radujemo se susretima sa dobrim ljudima, ljudima od duha i umjetnosti, ljudima koji žele da podijele radost trenutka i dobre stihove, ili dobra prozna ostvarenja. S razvojem našeg posla, odvajali smo sve više od zarade koju ostvarujemo da bismo ulagali u kulturu, ali imali smo i određenu podršku, i ovim putem zahvaljujem svima koji su na bilo koji način podržali naše kulturne aktivnosti koje imamo tokom cijele godine; organizujemo i Susrete za djecu, zatim Dane zavičajnih autora i drugo, tako da bi neki vid značajnije podrške sigurno doprinijeo da razvijemo u još boljem svjetlu sve ove manifestacije. U našem radu postoji određena doza solidarnosti sa piscima i književnicima, odnosno, svjesno ulaganje u objavljivanje novih naslova; u tom smislu smo pokrenuli ediciju „IZBOR” kroz koju objavljujemo i neke klasike, ali i savremene književnike koji su već afirmisani.
Jedan od aspekata tvog djelovanja je i humanitarni rad. Reci mi par riječi o humanitarnom djelovanju tebe i tvojih saradnika?
Trudimo se da podržimo humanitarne akcije koje drugi organizuju, ali povremeno i mi u saradnji sa našim autorima organizujemo nešto humanitarno, recimo prodaju knjiga ili humanitarno književno veče, ili, pak, pokrenemo akciju za pomoć nekom kome je to potrebno. Ovih dana očekujemo registraciju našeg udruženja, pa ćemo na taj način moći i formalno da ozvaničimo da imamo i taj humanitarni rad kao jedan od ciljeva. Generalno mislim da dobra djela treba hrišćanski raditi u tajnosti u skladu sa pravilom „da ne zna levica šta čini desnica”, ali opet kad se rade neke humanitarne akcije od šireg značaja, gdje je potrebna podrška većeg broja ljudi, to ipak mora javno, a na taj način nekog i podstaknemo na dobro djelo, kao što i nas podstiču neki dobri primjeri.