Mi danas, s ove distance gledajući, možemo samo zamisliti kakav se to majestetični, pa i čudnovati i čudovišni, sasvim estetski u svojoj veličanstvenosti košmar bio dogodio unutar samo jedne dekade u klepsidri vremena, kad je jugoslavenski literarni prostor – s objektivnim naglaskom, ipak, na hrvatsku nišu – doživio i eksploziju i eflorescenciju romanesknih naslova što će već domalo potom prometnuti se aklamacijom i publike i kritike do u neporecive klasike, čijoj neprolaznoj validnosti divimo se svi mi i dan-danas.
Zamislimo samo ondašnju povlaštenu poziciju Igora Mandića ili Veselka Tenžere, odnosno inih revnih i relevantnih žurnalističkih recenzenata kojima je, kao tada mladim kritičarima, dopao u ruke “premijerni materijal” na prosudbu poput knjige “Kiklop” (1965.) Ranka Marinkovića, “Derviš i smrt” (1966.) Meše Selimovića, pa nedugo potom “Mirisi, zlato i tamjan” (1968.) Slobodana Novaka i “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” (1969.) Bore Ćosića; ili, sasvim drugačije od toga, kad se u nekoj vrsti smantane šašavosti, svaki na svoj način, udjenuo u taj zlatni niz regionalnog romana faktički nestvarni “Kužiš, stari moj” (1970.) Zvonimira Majdaka, pa narodski briljantni “Prosjaci i sinovi” (1971.) Ivana Raosa, zatim eksperimentalno-hipermodernistička “Bolja polovica hrabrosti” (1972.) Ivana Slamniga i, naročito, neočekivana avangarda u vidu “Zagrepčanke” (1974.) Branislava Glumca, eda bi na koncu, i kao kupola i kao kopula, sferu čuda od literature u jedinici vremena nadsvodilo konačno, u pet knjiga zaokruženo izdanje “Zastava” (1976.) Miroslava Krleže, koje su svojom monumentalnom pojavom u neku ruku mentalnim kračunom i duhovnim katancem svečano zaključale epohu.
E, a posred rečene i neponovljive dekade pojavio se i još jedan roman, u Beogradu, nakon kojega pogled na ovdašnju književnu mapu više nikad neće moći biti isti. Niti će išta oko kurentnih tendencija na svekolikom štokavskom krajobrazu moći uspostaviti mjeru koja ne bi kao eliminacijsku letvicu imala zadanu visinu zabravljenu standardima što ih je zadao Danilo Kiš u remekdjelu “Peščanik” (1972.). Zasluženo, libar je izazvao neviđeno oduševljenje, malne knjiško ovaploćenje na valu čega je o nj zadjenuta i prestižna NIN-ova nagrada. A, kad smo već u kontekstu vremena, valja reći kako je i godinu ranije srpska književnost ponijela ovu nagradu u prilici objave “Romana o Londonu” (1971.), kad je laureatom postao Miloš Crnjanski.
Dobro, kako bismo bili posve dosljedni u ovom činjeničnom kaleidoskopu, pravedno je reći kako je Kiš kasnije, nakon nekoliko toksičnih pamfleta što su o njemu objavljeni u tjedniku NIN (tijekom polemike oko “Grobnice za Borisa Davidoviča” i “Časa anatomije”) 1978. godine istu bio vratio i nje se odrekao. Tom prilikom je, što je popratila i prenijela svekolika jugoslavenska štampa, Kiš bio napisao u pismu glavnom uredniku Draganu Markoviću ovo: “Molim da se moje ime briše sa liste dobitnika NIN-ove nagrade. Vraćam diplomu, a novčani iznos od 10.000 dinara uplatio sam na tekući račun Vašeg lista. Mislim da bi bilo suvišno da Vama, druže Markoviću, koji uređujete ovaj nedeljnik, navodim razloge za ovakvu moju odluku.”
Inšoma, roman “Peščanik” je pietra del paragone Kiševa “porodičnog ciklusa” koji se bio zaokružio nakon što su u javnosti već s općim oduševljenjem bile primljene njegove knjige “Bašta, pepeo” (1965.) i “Rani jadi” (1969.), sa snažnom autobiografskom mliječi u sebi. Iako se za čitav njegov opus može neozbiljno i neprecizno (ali ne i sasvim netočno!), gnjilom antifonom klišeja kazati kako je sve to jedna te ista napisana knjiga, iskrvarena iz iste nezacjeljive rane, roman “Peščanik” zaista je literarna umotvorina koja može pravedno zadobiti mjesta u šaci djela najstrože selektiranih iz radionice meštara pera u širem nam zavičaju zadnjih stotinjak godina. Ama, istodobno, ne bi bilo pravedno robovati ikakvim umjetnim skromnostima natopljenima gustom hipokrizijom, odnosno, velikog pisca malenošću dometa vlastitog nam jezika dragovoljno žrtvovati poput starozavjetnog ovna na žrtvenik ograničene percepcije…
Jerbo, “Peščanik” je, po svemu, europski roman par excellence!
Dovoljno je vidjeti kako taj roman započinje, kako se razvija i izvija, te kako se temperatura pripovjedne gradacije postepeno razvija u krešendu koji je prispodobiv simfonijama Ludviga van Betovena ili operama Đoakina Rosinija. S onim svojim, invokaciji nalik preludijem, spočetka, kad se “Peščanik” narativno rastvara kao ruža – gdje ne znaš što je ljepše, klepsidra ili petrolejka, igre pijeska u staklu ili sjena po zidu; kad nisi načisto jesu li protagonisti što se pojavljuju utjelovljena karnalna bića ili fantazmagorične utvare – ta se čudesna proza otvara i raskriljuje prema čitatelju kao da on to, čitatelj, ili čitateljica, gleda koturanje aviona na zaletištu aerodromske piste gdje se zrakoplov, zalijećući se, prikazuje u usporenom nekom filmu kroz elastični slowmotion laštik koji koči pomnju i ne da joj da pobjegne…
Kišev “Peščanik” testament je i oris sinkronijskog slijeda rodoslovlja vlastitog mu prezimena, gdje je neisplakani mu otac, brutalno nastradao u nacističkom logoru, kobilica i fundament koji je i inače držač placente svekolikog njegovog djela. Samo taj stratum motivacije što je ispalio kreativnu spontanost genijalnoga Danila na put u okušavanje u izazovu romansiranja najbolnijih rana nasljeđa svoje porodične loze, bio bi dostatan za skrupuloznu studiju i iscrpni esej; no, ovdje nam spacij žurnalske parcele nudi šansu tek za grč faktografije i, ipak, potočić pjesničkosti koja u ovom maestralnom djelu dominira.
Doista, “Peščanik” je pohvala poeziji: svjetionik u klepsidri vremena! On je sav sastavljen od destiliranih lirskih prožimanja punih dragosti i sasvim slikarskih deskripcija nakrcanih detaljima. Evo kako Kiš kiši poplave svojih vizibilih nadahnuća, na primjeru kamena, mora i barke: “Čovek sedi na steni pored puta. Stena je okrugla, grubo isklesana, i na njoj se jasno vidi učinak erozije i vremena, u šupljikavom, sunđerastom tkivu oko kojeg se šire mrlje lišajeva u vidu sitnih kapljica nalik na rđu (…) Sunce, sasvim okruglo i crveno, upravo dodiruje šiljati vrh. Velike senke planina boje modrinu mora u tamnozeleno, podvajajući jasnom linijom plavo od zelenog, kao dve boje koje se ne mešaju, ne bar onako lako i temeljno kao što se mešaju na dalekoj liniji horizonta modrina neba i modrina vode (…) Vrh svetionika je obasjan bleštavom svetlošću koja iskri, i čovek ne može da zna da li je to odraz sunca ili svetlosti gasne lampe (…) Uz molo je vezana jedna jedina barka, neki ribarski trabakul s jednom katarkom. Na brodiću nema nikog. Neki konopac, savijen u omču kao zmija, leži na izbočini prema pramcu. Taj izbočeni deo je od dasaka koje su nekad bile obojene u zeleno; boja je sad već sasvim izbledela i potklobučila se ili se samo prošarala sitnim napuklinama kao na starim platnima.”
Zacijelo ste primijetili, ovi izdvojeni referenti iz navedenih ulomaka stihijski su nameti i refleksni zapusi mediteranskih ugođaja. I u Dalmaciji, kad se sagleda imenik personala koji je obrađivao motive imanentnog nam indigenata, lako je zaključiti kako je, žalibože, živo prisutna insuficijencija pisaca s ovako superiornim maritimnim inventarom. Hrvatski standardni jezik, kako reče profesor i pjesnik Joško Božanić, kad dođe do mora – zanijemi. I, evo, baš Srbin Danilo Kiš pokazao nam je koliko je slavenski štokavski jezik potentno maritimno rječit, stubokom interferentan i dokraja injektiran u govorljivost panmediteranske jezičnosti – lingua franca.