Šta je život? Evo, ja ću ti reći. Kad se čovek rodi, može da bira između tri životna puta, jer nema bolji izbor. Kreneš li desno, poješće te vukovi; pođeš li levo, ti ćeš pojesti vukove; a kreneš li pravo, moći ćeš da pojedeš samog sebe“. Ovo kaže jedan od junaka romana „Pomoćni glagoli srca“ Petera Esterhazija (1950), mađarskog pisca koga ubrajaju u sam vrh savremene evropske književnosti. Posle dve decenije ponovo je u Beogradu kao učesnik prvog Beogradskog festivala evropske književnosti.
Na pitanje kako je izabrao put pisca s obzirom na to da je završio matematiku i nekoliko godina radio u matematičkom institutu, Esterhazi kaže:
Nisam bio u situaciji da se pretvorim od matematičara u pisca. Mislim da sam oduvek bio pisac koji poseduje diplomu matematičara. U gimnaziji sam bio odličan učenik, ali mi je pisanje zadataka uvek bio veliki problem. Bio je to dobar znak, jer kako kaže Tomas Man „pravi pisac je onaj kome pisanje predstavlja problem“. Sa 17. godina sam kao školski zadatak napisao novelu posle koje sam osećao veliku euforiju. Bio sam impresioniran time što mojoj glavnoj junakinji kuvarici mogu da odredim veličinu grudi i čitavu sudbinu. Iz toga sam zaključio da sam postao pisac ali tri godine nisam ništa napisao. Sa 22 počeo sam da pišem tekstove koji će kasnije ući u moju prvu knjigu, i tada sam primetio da mi pero leži u ruci i da zaista umem da pišem.
U mladosti je aktivno igrao fudbal, bio desna polutka i kako kaže nije učestvovao u odbrani, ali nije davao ni golove. A kad bolje razmisli igrao je vrlo inteligentno.
Kad sam bio mlad, fudbal mi je značio sve. Bila je to za mene čarobna igra. Stvari su se međutim kasnije promenile i danas retko odlazim na utakmice. Oduvek sam navijao za mađarsku reprezentaciju i Holandiju, ali su uvek dobijali Nemci.
„Pomoćni glagoli srca“ koje je kod nas nedavno objavio „Arhipelag“, ukrštena je priča koju izgovara glavni junak u nedeljama posle majčine smrti preispitujući sebe i svoj odnos sa majkom. Na pitanje u kojoj meri je ova knjiga autobiografska, Esterhazi odgovara:
Sve moje knjige se poigravaju sa stvarnošću i vole da kažu za sebe da su autobiografske, ali i vole da slažu da se u njima sve govori o meni. A, naravno u njima nije reč samo o autoru nego i o čitaocu. Ova knjiga govori i o neočekivanoj situaciji u kojoj se našao čovek kome je umrla majka. Ja sam uvek verovao da mi majka neće nikada umreti. I čini mi se da to misle i svi čitaoci. Najviše bih voleo da je ovu knjigu mogla da pročita majka. Mislim da bi joj se dopala, možda bi samo pripretila prstom: „Ne igraj se sine!“
Kao svaki intelektualac i Esterhazi razmišlja o sudbini Evrope i nevoljama u kojima se našla. Smatra da Evropa sada traga za novim oblicima zajedničkog življenja, ali da tu novu formulu još nije pronašla.
Ekonomska kriza karakteristična je za celu planetu i uopšte se nagomilalo mnogo onoga što nismo u stanju da razumemo. A ako čovek ne shvata mnoge stvari onda to u njemu izaziva strah. Evropske zemlje istovremeno žele da budu otvorene prema globalizaciji i da se zatvore u sopstvene nacionalizme. Ranije se godinama govorilo da živimo u nekom prelaznom razdoblju. Sada imam 62 godine i verovatno ću i umreti sa objašnjenjem da sam živeo u prelaznom društvu.
ESTERHAZI VIĐEN OČIMA SUPRUGE GITI
Najsjanija literarna zvezda u sazvežđu evropskih pisaca koji učestvuju na prvom Beogradskom festivalu evropske književnosti, Petar Esterhazi došao je u srpsku prestonicu u pratnji supruge Giti koja je Tanjugu ponešto ispričala o njihovoj porodici.
Dok su novinari svih medija opsedali danas pisca čiji su romani prevedeni na sve evropske jezike, a i na mnoge širom sveta, zgodna, vitka, mladolika, nepretenciozna plavuša sedela je diskretno po strani, ali se ozarila kada smo joj se obratili na maternjem mađarskom jeziku. Sa žaljenjem je priznala da ne zna dovoljno dobro engleski iako u poslednje vreme provode velik deo godine izvan Budimpešte.
Ovaj bračni par ne živi u nekom od brojnih dvoraca i palata koje su pripadale porodici Esterhazi, čiji je direktni izdanak njen muž, u neprekinutoj liniji koja seže u same početke dolaska Mađara u Panonsku nizuju pre više od 1000 godina.
Giti, nije krila svoje godine (61) i da će iduće godine Peter i ona slaviti 40 godina braka u kome su stekli četvoro dece.
Na pitanje zašto žive kao običan svet na periferiji Budimpešte na putu ka Sent Andreji,a ne u nekoj od palata u centru grada, ona je samo odmahnula rukom i rekla im je posle pada komunističkog režima ponuđeno za sve posede tako malo da sa tim sredstvima ne bi mogli da poprave krov nad glavom i da se njen muž odrekao svega što je bilo pre njega. On je inače prvi Esterhazi koji nije dobio grofovsku titulu odmah po rođenju.
Kao brižna majka, najviše je pričala o deci jer dvoje žive u inostranstvu, a dvoje su u Mađarskoj. Sin koji je likovni umetniku živi u Parizu, oženjen je Francuskinjom. Starija ćerka je udata u Berlinu i podarila im je unuče, a Giti kaže da joj je to “jako zgodno” jer tamo provode dva-tri meseca svake jeseni, pošto je Peter član Nemačke akademije za jezik i književnost i Akademije umetnosti u Berlinu. Treća akademija čiji je član je Evropska akademija nauka, umetnosti i književnosti.
Najmlađi Esterhazi koji ima samo 25 godina, izgleda da je mamin ljubimac jer se požalila da on planira da ode da živi u SAD. Nedavno se oženio pet godina starijom devojkom koja ga podržava u toj nameri, a želja mu je da se bavi filmom, ali iza kamere.
Sasvim “obična” porodica jednog od najvećih svetskih pisaca danas.
SARADNJA SA SUPRUGOM
Radim kao birokrata, sedam za sto u devet i od stola ustajem u 17.00 časova. Kad počinjem tekst, uvek ga prvo pokažem supruzi. A ona zna šta joj je zadatak: ne sme da me slaže i mora da me pohvali. Tako „sarađujemo godinama“ ali se u poslednje vreme nešto promenilo, sada je važno samo da mi kaže istinu. Izađem u kuhinju, pročitam joj nekoliko rečenica, pitam je za mišljenje a ona kaže: Loše! Vraćajući se u sobu preko ramena joj kažem, pa i ja znam da to ništa ne valja. Znate, brak uspe da prekali čoveka.