1. Ljevici je dokolica stran koncept
Kako mi se bližio datum početka godišnjeg, s užasom sam shvaćao da ću
morati prvo smisliti kako želim provesti odmor, a potom sve i
organizirati. Obeshrabren visokim cijenama, prometno-plažnim gužvama,
kućnim komplikacijama i vrućinom kao takvom, odlučio sam odustati od
svega i prepustiti sudbini da mi pod noge baci priliku za dobar provod.
Sudbina nije zakazala. Uoči odmora dobio sam mail od Marka Kostanića, urednika Biltena, s upitom bih li sudjelovao u tematu
o odnosu ljevice i zabave. Hoću li profućkati svoj godišnji odmor na
istraživanje i pisanje kako se ljevica ne zna zabavljati? Zvuči kao
pitanje koje samo nudi odgovor. “Prihvati i zabavi se”, naložio mi je
Kostanić. Vratio sam kremu za sunčanje u ladicu i primio se posla.
2. Ljevica prije svake potencijalno zabavne priče mora minuciozno razložiti teorijske koncepte
Svaki će ljevičar prije ulaska u meritum stvari prvo krenuti
objasniti osnovne pojmove, no nakon prvih sat vremena monologa postat će
jasno da je to zapravo glavna i jedina tema priče. Za početak, kako
pripisati ljevici da se ne zna zabavljati, a pritom zanemariti složenost
ljevice? Kako u isti kup staviti marksiste, trockiste i lenjiniste,
socijaldemokrate i tvrdu ljevicu, anarhiste i anarhosindikaliste,
liberale i staljiniste, salonske ljevičare i zeleni kadar,
transaktiviste, feministkinje i feministe (o rodnim začkoljicama u
jeziku v. razlog 21), gramšiste i bordigiste, šuvarovce i lončarovce,
Baader-Meinhof i Rosu Luxemburg, gandijevce i Malcolma X-a, hipije i
hakere, LGBTQ+ i AVNOJ, kenjzijance i NEP-ovce, crvenu, žutu i zelenu
ljevicu, udarnike i neradnike, samouke i akademike, ljubitelje
životinja, ljubitelje ljudi, ljubitelje u načelu i opće hejtere, mlade
antifašiste i još žive partizane, cinike, idealiste i ove koji samo žele
vratiti Trg maršala Tita? Svaka navedena skupina ima svoje specifične
načine na koje se ne zabavlja. Uz to, što je uopće zabava? Kako
određujemo nečiju zabavljenost? Koji je historijski sloj tog naizgled
neproblematičnog pojma? Nije li koncept “zabave” samo konstrukt kojim
vladajuća klasa želi podvaliti ljevici opasnu ideju – da se ne zna
zabavljati?
Ukratko, zanemariti historijsku i idejnu složenost ovih ideja i
historija bilo bi neodgovorno i neproduktivno laprdanje. Time se poštena
lijeva inteligencija nema ni potrebu ni pravo baviti. Osim na godišnjem
odmoru.
3. Ljevici je kultura mladih nedokučiva
Zanimalo me kakav odnos ljevica ima prema “svemu što vole mladi”, no
zateklo me pitanje – kako se zabavljaju mladi? Obratio sam se mladeži
koju poznajem, ali nisam saznao ništa korisno jer se pokazalo:
a) da su mladi koje poznajem jednako stari kao ja,
b) da mladi smatraju da nije jednostavno odgovoriti na to pitanje
budući da su “mladi” odviše heterogena skupina i bilo bi potrebno prvo
definirati tu grupu, a potom provesti opširno istraživanje da bi se
dobili zadovoljavajući rezultati,
c) na temelju odgovora pod b) shvatio sam da su mladi s kojima razgovaram zapravo ljevičari, dakle
d) mladi koje poznajem ne znaju se zabavljati i nisu mladi.
4. Ljevica sluša glazbu koja nije zabavna
Zaključak terenskog istraživanja: samo ljevičari na tulumu mogu pustiti Sonic Youth.
5. Ljevica odbija slušati zabavnu glazbu
Zaključak terenskog istraživanja: samo ljevičari na tulumu mogu odbiti pustiti Magazin.
6. Ljevica može slušati zabavnu glazbu, ali samo uz riskantan ironijski odmak
U lakim notama možemo uživati samo ako imamo svjesnu ironijsku
distancu od skladbe, dakle dok nas veseli upravo diskrepancija između
vlastitog ukusa i popularne pjesme. No s vremenom ironija slabi,
počinjemo bez ograde uživati u pjesmi, a kao reakciju razvijamo
autoironičan odnos pri čemu uspostavljamo rascjep između vlastitog ukusa
i vlastitog užitka. Slabljenjem autoironije slijedi ironičan odnos
prema ironiji samoj, itd. Tko se može zabavljati s takvom neurotičnom
petljom u glavi?
7. Ljevica teži razumijevanju čak i kad za to ne postoje ni temelj ni potreba
Što je s tom elektronskom muzikom?
8. Ljevica loše podnosi opijate
Svaki ozbiljni pokušaj umjetnog umirenja opisanih košmara u glavi vodi blamaži, mučnini ili spavanju u kutu prostorije.
9. Ljevica stvarno loše podnosi opijate
Pijani i drogirani ljudi skloni su verbalnom ponavljanju, što dodatno
dolazi do izražaja u slučaju ljevičara čiji je raspon tema ograničen.
Svaki potencijalno zabavni razgovor stoga relativno brzo vodi situaciji
koja podsjeća na Nolanov film. A gledatelji Nolanovih filmova znat će da
se njegovi likovi nikad ne zabavljaju (kao ni gledatelji).
10. Ljevica smatra da nije opravdano razmatrati samo vlastito iskustvo
Kritičan (lijevi) čitatelj s negodovanjem će primijetiti da u obzir
uzimam samo vlastito iskustvo te ga prikazujem kao univerzalno što je
logički neispravno, etički upitno i kvari zabavu svima osim meni. Stoga
bih trebao uložiti trud i progovoriti u ime većeg skupa, u prvom licu
množine, i to ne koristeći “mi” kao jeftinu retoričku masku za “ja”,
nego se stvarno potruditi doći do širih uvida.
11. Ljevica smatra da je jedino moguće razmatrati samo vlastito iskustvo
No bilo bi preuzetno prisvojiti si pravo da govorim u ime drugih
ljudi čije iskustvo ne poznajem, ne razumijem i nikad neću moći sasvim
razumjeti. Stoga je jedino pošteno i legitimno ograničiti se na sebi
poznato iskustvo, dakle govoriti u svoje ime. Ali ako već govorim o
sebi, trebao bih makar jasno odrediti vlastitu poziciju. Međutim koga
uopće to zanima? Vratimo se važnijim pitanjima.
12. Ljevica ne zna uživati u hrani
Nalazimo se u restoranu u dobrom društvu. Atmosfera je ugodna,
razgovori srdačni, ništa ne sluti na nevolju sve dok konobar ne donese
jelovnik. Oblijeva nas hladan znoj: što naručiti? Mesna jela vežemo uz
masovno ubijanje životinja. Jela životinjskog podrijetla podsjećaju nas
na užasan industrijski odnos prema životinjama. Veganska jela, pak, dio
su rastuće industrije “zdrave” hrane koja skupo naplaćuje eksploataciju i
zemlje i radnika koji, da bi radili, moraju jesti jeftinu i proteinski
zasitnu hranu, dakle opet meso. The game is rigged. Panično
naručujemo samo zelenu salatu, ostajemo gladni i razdražljivi, izdiremo
se na društvo za stolom, a u znak isprike nudimo obrazloženje negativnog
utjecaja kapitalističke logike na proizvodnju i distribuciju hrane.
Zabava je uništena.
13. Ljevica traži zabavu u rekreaciji, ali izrazito je svjesna nedostatne infrastrukture
Arhivska snimka: Vozimo se biciklom, naletimo na rupu u asfaltu,
srušimo se, psujemo gradonačelnika Bandića i njegovih 20 godina
autokracije.
14. Ljevica bi podržala progresivne političke projekte, ali priječi je nemogućnost rekreacije
Vozimo se biciklom, naletimo na rupu u asfaltu, srušimo se, psujemo zeleno-lijevu koaliciju.
15. Ljevica je stvarno beznadna po pitanju zabave na zraku
Vozimo se biciklom, staza je u redu, ali ipak padnemo s bicikla.
Možda sport i rekreacija uopće nisu za nas? No o toj temi nećemo duljiti
jer je Bilten upravo objavio temat o ljevici i sportu.
16. Ljevica ne zna prestati vrtiti već obrađene teme
Svi se zabavljaju dok gledaju hrvatsku reprezentaciju, samo se mi
durimo jer je savez korumpiran, odbijamo se identificirati s nacijom i
iritiraju nas reklame za pivo.
17. Ljevica stvarno ne zna prestati vrtiti već obrađene teme
Ne zabavljaju nas ni ostala natjecanja jer se ne možemo povezati s
hipertrofiranom kapitalističkom mašinerijom u koju se pretvorio vrhunski
sport. Bliži su nam i simpatičniji Gremlini nego sportaši na ekranu.
18. Vidi razloge 16 i 17
U amaterskom sportu nailazimo na ugodniju atmosferu i sportaše s
kojima se možemo identificirati, i to do mjere da stvarno imamo dojam
kao da gledamo sebe na terenu. Pritom osjećamo nepodnošljivo susramlje.
19. Ljevica ne čita vijesti
Informativni mediji pod dominantnim su utjecajem političkih interesa,
a čitanje tiskanih i digitalnih medija nepovratno nam narušava
koncentraciju. Stoga, dok ujutro pijemo kavu, ne čitamo ništa nego
gledamo u zid.
20. Ljevica pretjerano kritički čita vijesti
Uvijek gladni informacija, naposljetku popuštamo i prolazimo sve
domaće i strane dnevne medije. No vijesti su depresivne, lažne i/ili
tendenciozne, uzrujamo se i nepovratno nam je uništen cijeli dan.
21. Ljevica u pisanju nezgrapno rješava jezično-društvene probleme
Kad u pisanju žele naglasiti (ne)dvosmislenost rečenog i/ili
politički (ne)korektnu alternativu, lijevi-e autori/ce (ne)rijetko i
nes(p)retno koriste zagrade, pregrade i/ili ograde zbog čega tekstovi
izgledaju kao atletske staze s preponama. Kome je zabavno preskakati
prepone tijekom čitanja?
22. Lijevoj teoriji nedostaje nota ludičnosti
Čitanje marksističkih tekstova je poput slušanja hitova sa San Rema:
možda ne znamo što riječi znače, ali točno znamo što slijedi.
Postmarksistički tekstovi su kao elektronska muzika.
23. Ljevica si ne može priuštiti zabavu
Možda bi sve bilo drugačije kad bismo si mogli platiti skijanje,
krstarenje po Sejšelima, duhovnu obnovu na Tibetu ili redovnu
psihoterapiju, ali nedostaju nam materijalna sredstva. To je kompromis
na koji smo pristali: budući da obavljamo posao koji smatramo društveno
značajnim i osobno ispunjujućim, zarađujemo relativno nisku plaću koja
nije dostatna za luksuz zabave.
24. Ljevica ne voli svoj posao
Organizacije u kojima radimo financiraju se putem projekata, a
projektna logika čini naš posao zahtjevnim, nestabilnim i nezahvalnim.
Ako se s vremenom zapitamo koji je društveni ishod našeg rada i osjećamo
li osobno ispunjenje, u glavi ćemo samo začuti prazno zujanje, a pred
očima će nam bijesno zaigrati tablice iz Excela.
25. Ljevica ima hladnu strast prema svom radu
U slobodno vrijeme razgovaramo uglavnom o poslu: o izvještajima koje
treba dovršiti, aplikacijama koje treba prijaviti i projektnim
aktivnostima koje treba provesti. Da briselski birokrati organiziraju
zabave, bili bismo glavna atrakcija. Ali briselski birokrati ne
organiziraju zabave.
26. Ljevica pri radu doživljava burn-out
Zašto djeca mogu satima trčati, skakati i biti uživljena u igru? Jer
im je zabavno. Što bi im se dogodilo da ulože takav napor, a da se
pritom ne zabavljaju?
27. Ljevica ne zna lijepo spavati
Osam sati prokrastinacije, osam sati prekovremenog rada, osam sati
stručnog izlaganja samome sebi zašto je san važan za zdrav život.
28. Ljevica ne zna igrati društvene igre
Da bi se razonodili, organiziramo večer s igrama na ploči, ali trud je uzaludan. Dok igramo Rizik,
težimo očuvanju mira u svijetu i indoktrinaciji radništva u suparničkim
zemljama, što rezultira uvjerljivim porazom. Dok igramo Monopoly, protivniku naposljetku prodamo kockice u zamjenu za hipoteku na Apeninski put. Dok igramo Catan,
štrajkamo jer smatramo da bi javna uprava trebala graditi ceste,
naselja i gradove, a ne pojedinci. Zar igre za zabavu smišljaju samo
buržuji?
29. Ljevica snosi odgovornost za neviđeni progon muškaraca
Drugaricama prilaze tipovi i cijelu se večer žale da zbog cancel kulture
više ne mogu pričati ni raditi štogod žele. Ako im drugarice oponiraju,
onda se razbjesne i postanu agresivni. Kultura otkazivanja zvuči
zanimljivo u teoriji, ali u praksi žene i dalje moraju nositi suzavac.
30. Ljevica gaji romantične osjećaje samo prema sistemu
Ako pristanemo otići na “spoj”, inzistiramo da idemo obići bivšu
tvornicu metala ili razrušeni modernistički spomenik. Ništa nije
uzbudljivije od životno opasnih uvjeta zapuštene socijalističke baštine,
ništa više seksi od industrijskog i kulturnog potencijala bivšeg, a
možda – tiše kucaj, srce moje! – i budućeg političkog sustava. “Poljubi
me, budalo mala!” Jesu li to leptirići u trbuhu, revolucionarni zanos
ili prvi simptomi tetanusa?
31. Ljevici je seksualnost tabu
Seksualno smo stisnuti koliko i svaki drugi pripadnik ovog
konzervativnog društva. Nakon što se mlada ljevica uspije otrgnuti iz
okova familije i obrazovanja, dolazi u kontakt s ljevičarskom
literaturom, a to znači da upoznaje seksualnost preko Foucaulta (nadzor i
kazna), Freuda (incest, patricid i kastracija) i Marxa (naravno,
seksualni rad). Čudo je da itko na ljevici još ima libido. Katolici barem imaju Pjesmu nad pjesmama.
Iznimka je queer teorija, no budući da ne poznajemo ni
teoriju ni anatomiju, u susretu s tim štivom češemo se po glavi kao
majmuni pred monolitom.
32. Ljevica ne zna primiti kritiku
Zamoreni čitanjem sitničavih svađi na Facebooku, odlučujemo se
vratiti u stara vremena kad su intelektualni giganti vodili zrele i
produhovljene polemike…
“Ta neobična polemika počela je 1963. Derridaovim izlaganjem (poslije
uvrštenim u njegovu knjigu eseja) u kojem je kritici podvrgnuo prvo
izdanje Foucaultove knjige Povijest ludila u doba klasicizma (1961.).
Foucaultov odgovor uslijedio je nakon gotovo deset godina. Prva i kraća
verzija odgovora objavljena je u japanskom časopisu Paideia, u
tematskom broju o Foucaultu, a proširena verzija odgovora objavljena je
u trećem izdanju Foucaultove knjige. Sporni početak drugog poglavlja
Foucaultove knjige ispušten je u skraćenom drugom izdanju iz 1964., ali
se ponovno našao u prerađenom cjelovitom trećem izdanju iz 1972.” (D.
Šporer, Novi historizam, str. 207)
33. Ljevica je svjesna nadolazeće klimatske katastrofe
Naša blijeda put nije predviđena za Sunčevu svjetlost pa nas visoke
vrućine izluđuju kao takve, a još više kao simptom globalnog
zatopljenja. Iako znamo da je opća kataklizma neizbježna, odbijamo
koristiti klima uređaje jer ne želimo dati ni mikroskopski doprinos
apokalipsi. Postavili smo se kao kapetan koji tone sa svojim brodom,
samo što nismo kapetan, nego mali s palube koji se utapa u vlastitom
znoju.
34. Ljevica je stalno svjesna nadolazeće klimatske katastrofe
Kiša i niže temperature svima donose nužno osvježenje – svima osim
nama, jer znamo da je hladno ljetno vrijeme simptom globalnog
zatopljenja i neizbježne apokalipse. Kako uživati u malim stvarima dok
se ledene kape otapaju rapidnom brzinom? I kako kurtoazno pričati o
vremenskoj prognozi, a da nas razgovor ne povede u bijesni poziv
zemaljskom roblju na opću revoluciju?
35. Ljevica ne vjeruje zabavi
Apropo apokalipse, davno je Jameson rekao, a Žižek bezbroj puta
ponovio, da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Danas
smo skeptični prema toj izjavi, ne zbog nje same, nego jer Žižek
predugo djeluje kao da se samo zabavlja i ništa ne radi.
36. Ljevica ne voli putovati
Odbijamo letjeti avionom zbog zagađenja i iz solidarnosti s radnicima
u štrajku. Stoga putujemo samo u destinacije do kojih nam treba par
sati busom. Pritom patimo zbog neudobnih stolaca, znojnih suputnika bez
maski i Narodnog radija. Zvučnik se ne može ugasiti. Klima se ne može
upaliti. Naslon se ne može pomaknuti. Mišo ne može drugo nego da ga
voli. Samo nas ironijski odmak održava na životu.
37. Ljevica može naći smještaj, ali ne i vrijednosnu poziciju
Ako imamo vikendicu na moru, onda smo buržuji. Ako imamo novaca
unajmiti apartman, opet smo buržuji. Ako imamo prijatelja ili partnera
koji ima vikendicu na moru, onda smo klasni izdajnici. Ako imamo obitelj
na moru, a živimo u Zagrebu, opet smo klasni izdajnici. Ako živimo na
moru, onda nam more nije zanimljivo.
38. Ljevica brine zbog privatizacije plaža
Uzrujamo se svaki put kad vidimo da je vlasnik vile ili hotelski
kompleks ogradio plažu. I more i pripadajuća plaža trebali bi biti javno
dobro, dostupni svim građanima neovisno o njihovom financijskom stanju.
Zauzimanje plaža podsjeća nas na strašnu privatizaciju ostalih javnih
resursa: zdravstva, obrazovanja, kulture…
39. Ljevica ne voli komunalne plaže
Ima li išta gore od krcate plaže? Od tuđih tabana koji nam se unose u lice i kreštavih balavaca koji nam skaču po leđima?
40. Ljevica nije spremna na ljetne avanture
Dobivamo dojavu o nedirnutoj, skrivenoj plaži. Skrivena je, nema što!
Nakon dva sata probijanja kroz bodljikavu šikaru po zvizdanu, puna nam
je kapa morskih radosti. Za utjehu krećemo na mobitelu provjeriti kad
nam sutra ide autobus za Zagreb, ali nema signala. Na izoliranoj plaži
nema ni kafića. Preostaje nam samo kupati se, čitati knjigu i piti mlaku
vodu.
41. Ljevica čita knjige koje nisu zabavne
Svaka knjiga koju smo uzeli na ljetovanje teži nekoliko kila. Čitamo
romane koji ili traže da zapamtimo 75 imena likova s periferije Napulja
ili nas uranjaju u tok misli introvertiranog norveškog buržuja koji se
kroz šest tustih tomova bori s činjenicom da mu život nije zabavan.
Poistovjećujemo se s Norvežaninom – jesmo li i mi buržuji?
42. Ljevica gleda serije koje nisu zabavne
S olakšanjem se vraćamo u Zagreb i odlučujemo posvetiti dobrim
serijama. Prisjećamo se što su nam prijatelji preporučili prije
dvadesetak godina. Ostatak odmora gledamo serije koje ili traže da
zapamtimo 75 imena dilera s periferije Baltimorea ili nam satima
pokazuju Malcolmovog tatu kako kuha crystal meth. Što je s tim dilerskim trendom? Što će iduće smisliti, seriju o Escobaru? Saznat ćemo 2042. godine.
43. Ljevica se ne može zabaviti na predstavama
U startu ne idemo na popularne predstave: ako razumijemo što se
događa na pozornici, dosadno nam je. Ako nemamo pojma o čemu se radi, i
dalje nam nije zabavno, ali barem nas intrigira mogućnost da se tu
događa nešto sjajno što ne razumijemo.
44. Uvjeti kulturne produkcije nisu zabavni
Dok mi jedni gledamo predstavu i ništa nam nije jasno, mi drugi
stojimo na pozornici, svjesni prekratkog roka za produkciju, premalog
broja potplaćenih ljudi i neadekvatnih uvjeta u kazalištu: pod je
našpranjen, reflektor titra, akustika je očajna, a nasred pozornice je
nosivi stup. Zbog toga ne možemo napraviti predstavu kakvu želimo pa da
barem možemo publici reći – ako se niste zabavili, to je vaš problem!
45. Čitanost lijevih sadržaja je demotivirajuća
Svi nešto pišemo, snimamo, izvodimo ili produciramo, ali imamo dojam
da to ne vodi nikakvom ishodu: ciljanu publiku čini minijaturni krug
uvijek istih ljudi, a realnu publiku samo uža familija i 2-3 namjernika.
Niska recepcija nas demotivira, ali potencijalna veća recepcija nas
užasava: što ako nam se jave ljudi kojima se to ne sviđa (v. razlog 32)?
Ili ljudi kojima se sviđa? Svi znamo onaj jedan slučaj ludog
obožavatelja koji nije prestajao pratiti voljenog autora i naposljetku
ga je ubio. Stoga se skrivamo od publike iza bodljikavog, neprohodnog
diskursa.
46. Čitanje lijevih sadržaja je demotivirajuće
Ne pada nam na pamet pratiti što naši rade. U startu nam je jasno da
nećemo ništa razumjeti niti se zabaviti, a uz to postoji strašna
mogućnost da naiđemo na autora djela i da mu moramo prenijeti svoj
dojam. Što reći ako nam se djelo nije svidjelo? Ili, što ako nam se svidjelo?
Onda će autori htjeti znati naše detaljno mišljenje (koje ne postoji)
ili će htjeti intenzivirati odnos, a svi znamo onaj jedan slučaj ludog
autora koji nije prestajao pratiti sirotog obožavatelja i naposljetku ga
je ubio. Bolje ne riskirati, nego se držati Prousta ili Homera kojima
je svejedno što ih ne volimo.
47. Ljevica osjeća visoku modnu napetost
Iako nominalno ne marimo za modu, pažljivo oko uočit će da suptilno
pokušavamo uskladiti komade odjeće i ispratiti nevidljive trendove.
Ponašamo se poput pauna koji žele prikriti svoju paunolikost zbog
okrutne i nejasne lijeve logike da svaki oblik estetske samosvijesti
spada u klasnu izdaju. Stoga smo uzrujani ako nam netko pohvali outfit, a utučeni ako ga nitko ne spomene.
48. Ljevica nije otvorena upoznavanju drugih kultura
Načelno smo krajnje otvoreni drugim kulturama i smatramo da im treba
pristupati ravnopravno i sa znatiželjom. No kako ne putujemo avionom i
ne volimo autobuse (v. razlog 36), šansa da uđemo u kontakt s drugim
kulturama je minimalna. Ako pak one dođu nama, osjećamo uobičajeni zazor
od upoznavanja nepoznatih ljudi. Stoga najbolje poznajemo one kulture o
kojima učimo posredno, dakle siromašno napuljsko stanovništvo, visoki
norveški sloj, američki narko kartel i ubilačko podzemlje engleske
provincije.
49. Ljevica radi nedostatnu selekciju
Na početku ovog pothvata činilo mi se da će u 50 razloga zašto se
ljevica ne zabavlja stati cijeli univerzum, no tek sad shvaćam da nisam
stigao spomenuti niz općih i značajnih fenomena: marksistički turizam,
Titov kult ličnosti, sanjarenje o Kubi, čavrljanje o distopijama,
partizanske pjesme i legende, opsesiju horoskopom, jugoslavensku pop
kulturu 1980-ih, američku pop kulturu 1980-ih, kućne ljubimce… Sve to
zaokuplja lijeve umove, vjerojatno i više nego ostalo navedeno u tekstu,
no na koncu ih ništa od toga ne zabavlja.
50. U zabavi leži kraj ljevice
Kostanić je bio u pravu: zabavio sam se. No zabavio sam se slično kao
kad bih prdnuo na usmenom ispitu ili se prisjetio vica na sprovodu.
Zašto bih to htio podijeliti s drugima? I koga bi to zanimalo? Računam
da će me od suočenja s tim pitanjima zaštititi nepročitanost teksta:
prvo, sumnjam da će Kostanić ovo pustiti u objavu. Drugo, ako i pusti,
ljeto je pa nitko to neće ni primijetiti. Treće, ako i primijeti, tekst
je dug i monoton, nitko neće pročitati više od par redaka. Nadam se
stoga da će se ovaj uradak priključiti bogatoj i uglednoj tradiciji
nepročitane lijeve misli, a u međuvremenu ću svom trenutku zabave
posvetiti duži period autorefleksije i osjećaja krivnje koji će se potom
sublimirati u radnu etiku i posvećenost drugim formama cijepljenima od
svake zabave. Živjela socijalistička revolucija!