Sva
sreća da su obojica iste rase! Da je to bio između dvojice različite
boja kože… uh, ne smijem ni zamisliti kakav bi se pakao otvorio. Ili
zamisli
da je još uz to jedna od njih bilo žena! – o šamaru na dodjeli Oscara,
naglas razmišlja moj kolega Tony. Sjedimo na kavi, koju jedva držim u
ruci u onoj ogromnoj šalici, tu u New Yorku u koji sam došao nakon
intenzivnih četiri dana
festivala u Chicagu.
Jedva sam dočekao da dođem tu, u grad koji je
za mene oduvijek predstavljao – Ameriku, iako je to točno onoliko koliko je
bilo koji naš glavni grad lice ostatka dvoje zemlje. dakle malo!
Međutim, ako mu ipak
damo neku reprezentativnost, zaključak je da je ova zemlja – u grču! Pandemija,
koja još uvijek traje, učinila je svoje. Rat u Ukrajini doprinosi svojevrsnoj
psihozi, ali mi se čini da se Trumpove godine svemu ovome doprinijele najviše.
Iako u Ameriku dolazim preko 20 godina, a bio sam tu i kad je bio 9/11, nikada do sada nisam osjetio toliko
nervozu među ljudima koji dolaze s različitih ovog društva. Desni konzervativci
se osjećaju prevarenima od – nekoga. Liberali – istraumirani Donaldovim
naslijeđem, reagiraju i na najmanji simptom političke nekorektnosti, a čini se
da netko tko sebe ne vidi ni u jednoj od
te dvije ideologije, polako gubi i strpljenje i nadu.
Kako bez jake frustracije nema dobre
komedije, stand-up cvjeta! Tu govorim o klupskoj sceni, krvotoku ove
industrije, ne o televizijskim ukazanjima, likovima koji su ipak preoprezni da
se nekom ne zamjere i da ih se zbog toga ne „ukine“ ili da im se, nedajbože
otkaže neko sponzorstvo! Kada razgovaraš s ovdašnjim komičarima, svaki iole iskusniji
će ispričati o barem jednoj epizodi kakvu je doživio Chris Rock, o tome da te
netko iz publike fizički napadne. I dok je dotičnom trebalo nekoliko dana da se
javi i poruči da mu još nije jasno što se dogodilo (a u isto vrijeme mu se
nastupi rasprodaju), moje kolege su na svojim nastupima po klubovima odmah
krenuli s komentarima ovog incidenta. Nešto su bili obični komentari komentara
radi, ali su neki prave zlatna vrijedne šale koje će živjeti dugo nakon ove oscarovske
epizode, za koju osobno mislim da je iscenirana.
Svakako sam obojici glumaca zahvalan, jer je
moja prvoprilska šala na Facebooku – da otvaram za Chrisa Rocka u New Jerseyu
bilo jako uspješna! 😉
Samo obična šetnja gradom (ako takva uopće postoji u New Yorku!) jasno daje
do znanja koliko je stand-up komedija ovdje bila i ostala velika stvar. Grad je
prepun klubova, a ispred puno njih – redovi! Komedija uživo je, sada nakon
pandemije, toliko jaka da na ćošku ispred kluba čak imate tapkaroše koji prodaju
karte – povoljno za samo četvrtinu skuplje, jer su ove po originalnoj cijeni –
rasprodane!
Iako nikada nisam bio openmajker, već smo nas nekoliko u stand-up ušli „na
glavu“, imam veliki respekt za ovakve večeri na kojima se amateri i manje
iskusni komičari ukazuju pred publikom uglavnom ostalih takvih i na taj način
vježbaju svoje nastupe. Jedan takav se zove Comedians on the Loose, koji
godinama unazad vodi Sonja Savanović, rodom iz Subotice. Ponavljam, nisam bio
na previše takvih večeri, ali ovo što i kako ona radi je nešto najbolje što sam
vidio do sada! U tih par sati koliko sam sjedio i gledao, izredalo se preko 30
komičara i svaki se držao zadanih 5 minuta, plativši isto toliko dolara, za
mogućnost da to i napravi. Sonja prati sat koji odbrojava vrijem nastupa i
svakog najavljuje i odjavljuje, pazeći da se svi drže pravila. I ja sam odradio
svoj set, nisam se baš proslavio, ali barem nisam ni platio, jer sam upao – preko
veze!
Plan za dolazak u Veliku jabuku uključivao je i moj nastup za našu ekipu te
još jedan cjelovečernji The Balkan Brain na engleskom. Pored kolegice Sonje,
cijelu stvar – od promocije do produkcije, vodila je Ljubica Popović, njujorška
Crnogorka, duboki insajder klupske i medijske scene. Rezultat je bio sjajan,
pun klub u četvrtak u kojom je bilo hot, hot! Ovo nije bilo samo zato što smo
kolege i ja bili sjajni, već i zbog toga što je voditelj kluba zaboravio
isključiti grijanje! Ono što najviše volim kod svojih nastupa po dijaspori je
kada nakon predstave čujem komentare kako je super vidjeti publiku sa svih
strana našeg prostora što se, kako kažu, događa rijetko, ali i sve manje.
Druga večer je bila manje posjećena i uglavnom su je činili parovi ili društvo
nekoga iz naših krajeva ko je poveo ovdašnjeg prijatelja ili partnera da im „pokaže“
odakle on ili ona dolazi. Imali smo samo jedan „pravi“ američki par, Lorrain i
Patricka, koji su upravo zbog toga postali zvijezde večeri i ljudi kojima smo
se sve troje komičara obraćali da im „objasnimo“ neke stvari o tome odakle
dolazimo. Hipoteza koju smo branili je da nisu svi bijelci toliko –
privilegirani! Bilo je super!
New York je i isti, ali i donekle drugačiji u
odnosu na prije pet godina kada sam zadnju put bio tu. OK, pored maski koje
moraš imati u javnom prijevozu i većini javnih prostora, tu je još i par drugih
stvari koje nisu postojale prije. Prvo je to da to – još uvijek nije to! Grad
je živ, ali će uzeti vremena dok ponovo postane onaj koji „nikada ne spava“. Druga
stvar je, miris trave je posvuda. Tu ne mislim na onu pokošenu, već na stvar
koja je nedavno dekriminalizirana i sada je definitivno stvar svakodnevice. Naravno,
bila je to i prije, ali se sada to više ni ne skriva.
Da se vratim na rečenicu mog kolege s
početka. New Yorke je drugačiji i po još jednoj stvari – šareniji je. Trend
opadanja bjelačkog udjela u stanovništvu je jasan. Iako su pojedinačno najveća
grupa, bijelci su sami po sebi prestali biti većina. Odokativno bih rekao da je
najveći skok bio kod južno-američke indijanske populacije, kojih je toliko da
sam nekoliko njih vidio i među policajcima, gdje je također i dosta ljudi koji porijeklom
dolaze iz Južne Azije, a među kojima nikada nisam uspio razlučiti tko je
Hindus, a tko npr. Pakistanac. Jedino se ističu Siki koji imaju taj tamnoplavi
turban i na njemu NYPD značku, „To mi je nešto jako sexy i mislim da ću morati da
provjerim o čemu se tu radi!“, smješkajući mi govori Liz, komičarka s kojom sam
šetao po gradu.
A što se tiče bijelaca i njihove omiljene
aktivnosti – rata, ovdje je jasno na čijoj je strani Amerika. Plavo-žuta
kombinacija je posvuda, od Empire State Buildinga, pa do običnoh izloga. „Nisam siguran
da je to zato što volimo Ukrajince, koliko je zbog toga to smo protiv Rusa!“,
iskreno je zapitan Michael, koji zajedno s kolegom Turnerom vodi podcast „Lost
in America“ u kojem njih dvojica ugošćavaju komičare iz raznih dijelova
svijeta, kako bi ovi pokušali Amerikancima objasniti što se događa u njihovoj
zemlji ili kako bi se kod nas reklo – regionu!
I onda nakon svega – kanadska birokracija! U
zadnji tren sam digitalno shvatio da za ulazak u zemlju (next stop -Toronto),
bez obzira na potvrdu o vakcinaciji, moram imati i negativan test! Sreća u
nesreći, u New Yorku su punktovi za testiranje posvuda. I besplatni. Još jednom
sam doživio onaj čudni osjećaj sreće to sam – negativac! Na putu za aerodrom,
na svoj šesti let u 11 dana, na radiju sam ulovio R.E.M.-ov „Leaving New York
Never Easy“… i osjetim koliko je to istina.