“Parni valjak” je legendarni rock bend iz Zagreba i na muzičkoj sceni je već pola vijeka. Iza njih su brojni studijski albumi i koncerti, a kroz bend je prošlo mnogo poznatih muzičara, pa su nekada u njemu svirali rock autori poput Džonija Štulića i Jurice Pađena. Uprkos mnogim izazovima koji su se našli na putu ovog benda, ekipa “Parnog valjka” je uspjela da se održi na ovdašnjoj sceni i ne izgubi na inspiraciji i koncertnoj energiji. Njihove pjesme su pravi pravcati hitovi koje napamet znaju čak i oni koji tvrde da ne slušaju ovaj bend. “Ugasi me”, “Uhvati ritam”, “Sve još miriše na nju”, “Jesen u meni”, “Prokleta nedjelja”, “Moja pjesma je lagana”, samo su neke od tih pjesama iz njihove bogate karijere. Nekada je te hitove izvodio neprikosnoveni vokal Aki Rahimovski, ali odlaskom ovog sjajnog pjevača zamijenio ga je mladi i talentovani Igor Drvenkar, koji je uspio da svojim glasom i samouvjerenošću na sceni dostojno nastavi tamo gdje je njegov prethodnik stao. “Parni valjak” je, čini se, aktivniji nego ikada prije i rado je viđen na regionalnim festivalima. Jedan od tih festivala je i OK Fest na kojem će “Parni valjak” nastupiti 20. jula, a povodom ovog koncerta novinar BUKA magazina razgovarao je sa ekipom ovog legendarnog benda.
Ove godine ste na OK Festu. Do sada niste gostovali na ovom festivalu, kakva saznanja imate o njemu i da li ste pripremili neki poseban nastup za OK publiku?
O festivalu smo čuli samo dobre stvari, a naši nastupi na turneji su takvi da u svakom gradu dajemo najbolje od sebe, jer naša publika to zaslužuje. Tako će biti i na Tjentištu.
Poznati ste po solo koncertima na kojima ima više desetina hiljada posjetitelja. Da li se vaši solo koncerti razlikuju od festivalskih?
U svakom slučaju, festivalski nastupi uglavnom traju nešto kraće, ali u principu nema tu prevelikih razlika. Nije fraza i mi zaista svakom koncertu pristupamo jednako.
Da li ste ranije dolazili na Tjentište i šta to mjesto znači za Vas?
Do sada, koliko me sjećanje služi, nismo dolazili na Tjentište.
Da li ste jugonostalgičari i prisjećate li se rado tih ranih osamdesetih?
Glupo je to zvati jugonostalgijom. To može biti samo nostalgija za vremenima kada smo bili mladi, a naravno da se rado prisjećamo i tih vremena, jer stvarala se odlična glazba, pojavilo se puno novih odličnih bandova i bilo je to lijepo vrijeme za mlade glazbenike.
Volite li svirati po klubovima od par stotina ljudi i da li Vas takve svirke vraćaju u osamdesete kad ste bili mladi bend?
Klupske svirke su naravno posebna priča, daju dodatnu čar, interakcija sa publikom je drugačija nego u velikim dvoranama ili na trgovima. Mi rijetko sviramo u klubovima, iz nekoliko razloga, a glavni su što klubova zapravo i nema, izuzev možda tri ili četiri koji imaju uvjete za normalan koncert, a i financijski je nemoguće pokriti takvu priču. Mi putujemo sa četiri vozila i u grupi od šesnaest ljudi i kada se sve stavi na papir jednostavno je nemoguće.
Vi ste prekaljeni bend i iza sebe imate veliku kilometražu, a ovog ljeta ćete imati niz koncerata. Da li je ikada došlo do zamora materijala?
Dođe ponekad do umora, ne zamora, jer svi mi volimo to što radimo, volimo biti na bini, volimo putovati. Naravno da godine čine svoje, ali mi imamo ekipu koja je stalno sa nama, koja pazi da nam doslovno ništa ne fali, pa je sve puno lakše.
U Vašim redovima je došlo i do podmlađivanja sastava. Da li je mlađa ekipa donijela novi zvuk bendu?
Igor je donio jednu svoju energiju, kliknuli smo na prvu i vjerujem da se to osjeti i na bini. Ostali su u bendu dugi niz godina i nisu baš mlađa ekipa (smijeh).
Doživjeli ste veliki gubitak. Da li ste nakon Akijeve smrti pomislili da rasformirate “Parni valjak” i da pokrenete neki novi projekat?
Nismo u jednom trenutku mislili ništa, već u drugom nam je svašta padalo na pamet. To je bila velika tragedija i šok za sve. Ali mi moramo svirati jer živimo da bismo svirali.
Čini se da je novi pjevač pravi izbor. Da li je i na početku izgledalo da će biti dobra vokalna zamjena, jer Aki je bio među najboljim rokenrol pjevačima?
Igor je odličan pjevač i time je sve rečeno.
Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih su bile raj za rokenrol. Kakva je danas situacija u dobu kada rokenrol i nije na samom vrhu i kada se slušaju neki novi muzički pravci?
Svako vrijeme nosi svoje i tu nema ništo čudno. Mi puno sviramo i, koliko vidim, puno je mladih ljudi u publici koji znaju naše pjesme. I to je naša pokretačka snaga. Nije situacija loša kako se ponekad čini.
Da li ima neki noviji bend koji rado slušate?
U nabrajanjima sam loš, jer uvijek nekoga zaboravim. Ima bendova, a to je najvažnije.
Nekada je Zagreb važio za grad u kojem je cvjetao rokenrol i bio je noseći stub novog talasa. Kakva je danas situacija sa rokenrolom u tom gradu?
Uvijek mi se čini da fali još prostora za svirku. Ali ima mladih bendova, klinci sviraju, i to je super. Druga su vremena i ne treba previše posezati u prošlost. Biće sve ok.
Ima li rokenrol budućnost?
Naravno da ima. I prošlost i sadašnjost i budućnost.
Poruka čitaocima Buka magazina.
Prvi put smo na Ok festu, u Tjentištu, to će biti zadnji koncert u prvom dijelu ovogodišnje turneje, jako se veselimo i vidimo se 20. jula.