Njemačka spisateljica Elke Schmitter, urednica i novinarka kulture u uglednom tjedniku “Spiegel”, ali i uspješna prevođena prozaistica, pjesnikinja i dramatičarka, bila je, u organizaciji udruge “Traduki”, nekoliko dana u Splitu, gdje je predstavila svoj rad i upoznala se s književnom i društvenom scenom. Autorica s bogatom novinarskom karijerom u raznim uglednim listovima zanimljiva je sugovornica bogata iskustva, odličnog opažanja, senzibiliteta i znanja o književnosti, novinarstvu, demokraciji, umjetnosti i najšire shvaćenoj kulturi.
Cjeloživotna veza
Roman “Gospođa Sartoris” vaša je najprevođenija knjiga. Smatrate li da su zbog nje vaše druge knjige zapostavljene?
Mogla bih to reći. Posebno moj drugi roman “Lagane pogreške”, objavljen prije 10 godina, koji je razočarao kolege zato što je bio drukčiji u svakom pogledu. To je društveni roman, smješten u Berlin oko 2000. godine, potpuno različit stilom i perspektivom, ispripovijedan s ironijom i lakoćom. Budući da radim i kao književna kritičarka, razumijem tu vrstu razočaranja jer je život lakši kad autori pronađu svoj stil i više ne iznenađuju. I ja čak to želim kao čitatelj.
Rekli ste da je roman popularan jer su se žene identificirale s gospođom Sartoris, Emmom Bovary donedavne prošlosti. No, rekli ste i da je 60-ih i 70-ih raspad braka bio tragedija, a danas samo nezgoda, te da brak u današnjem društvu nema budućnosti. Možete li to objasniti?
Osobno zaista ne mislim da je dobra ideja cjeloživotne veze s tako različitim elementima kao što su erotska sudbina, ekonomski interesi i obrazovanje djece. Za neke ljude ona funkcionira, ali za mnoge ne. U tom slučaju najslabiji pojedinci, djeca, pate najviše. Na drugoj razini stradaju žene, koje općenito zarađuju manje i u slučaju razvoda preuzimaju brigu o djeci. U Njemačkoj je siromašnim, nisko obrazovanim ženama samostalan život ozbiljan problem, posebno kad postanu starije. Smatram da bismo trebali isprobati mnogo opuštenije forme kakve su u matrijarhalnim društvima. No, to je dugoročan projekt i uključuje različita područja kao što su arhitektura i graditeljstvo, religija, običaji, i “romantična industrija” − filmovi, književnost, pop-pjesme. Svakako vrijedi pokušati.
Kada će biti dovršen film “Gospođa Sartoris” s Isabelle Huppert?
Kako sada izgleda, to ipak neće biti francuska produkcija, nego njemačka. Filmska je industrija, čini se, komplicirana poput modne. Stoga više neću vjerovati ni jednoj najavi, čak ni vlastitoj.
Vaša prva knjiga bila je pjesnička zbirka. Kako ste se odlučili na skladanje glazbe za svoje pjesme?
Pisanje poezije za mene je nešto posve drugo nego pisanje proze, i to ne samo zbog pitanja koncepta i discipline. Veza poezije i proze su melodija i ritam, oboje veoma važni za moju ljubav prema pisanju i čitanju uopće. Prije dvije godine knjigu moje poezije “Kamenje pita za tebe” prevodila su dva prevoditelja na engleski i keltski. To je bio poticaj mojem zanimanju za glazbu, odnosno pjevanje i skladanje prema mojoj poeziji, jer je engleski jezik odličan za pjevanje. No, sve je to vrlo svježe. Split je bio prvo mjesto gdje sam javno odsvirala i otpjevala svoje stihove.
Pišete u mnogo žanrova kao što su novinarstvo, poezija, roman, kriminalističke priče, pa i chick-lit, knjige za djecu. Kako uspijevate pisati na toliko različitih načina?
Nikad više chick-lita ni krimića. Jednu dječju knjigu napisala sam za sina jer su mi je bile dosadile priče o piratima koje sam neprestano razmjenjivala s njim. To je bilo baš zabavno. Usput, prošle godine napisala sam i dramu za kazalište. Općenito, ne miješam žanrove. Postoje faze u mome životu, kad radim kao novinar, i druge, kada pišem književnost. To su po meni dva temeljno različita, dva nesumjerljiva načina da se vidi i opiše svijet. Po mojem mišljenju, ozbiljno novinarstvo je, uz demokraciju, najvažnije za opstanak nakon vode i kruha. I Sredozemnog mora, dodala bih nakon boravka u Splitu. Umjetnost nije nužna za mnoge ljude. Ja također jako uživam biti dio toga carstva nužnosti. Ali činjenica je da je skoro nemoguće pisati novinske tekstove ujutro, a romane popodne. Zato mijenjam egzistencije iz godine u godinu.
Jesu li njemački tiskani mediji u krizi?
Nema sumnje da je kriza tiskanih medija u cijeloj Europi. Najveće medijske kuće poput “Der Spiegela”, kao najvažnijeg magazina u Njemačkoj, imaju vlastita internetska izdanja. Oni posebno pokušavaju doprijeti do mladih ljudi koji nemaju naviku čitanja novina. To nije jedina posljedica novih tehnoloških prilika, to je, pomalo smiješno, dijelom reakcija na činjenicu da mnoge obitelji više ne doručkuju zajedno. Situacija da tata čita politiku, mama umjetnost, djeca sportske ili lokalne stranice, to više ne postoji, čak ni kao klišej. Danas se ljudi u Njemačkoj sele nekoliko puta prije nego što se udome, oni godinama žive bez “svojih” novina u domu, oni nemaju više naviku da prihvate jedne novine kao pouzdani potrošači. Oni iz dana u dan odlučuju što će čitati i hoće li uopće čitati tiskana izdanja.
Imaju li hrvatski pisci šansu probiti se na velikom njemačkom tržištu? Jeste li čitali nekog hrvatskoga pisca?
Ljubiteljica sam romana Ede Popovića, posebno “Kalde”, koji je na hrvatskom objavljen kao “Oči”. To je za mene jedan od najvažnijih romana napisanih o ratu. Rat je činjenica koju ne možete pobijediti, kao vrijeme, McDonald´s, političare, komarce i novac. Gotovo nitko kao Popović ne piše tako tužno i jadno o načinu ulaska u rat, životu u njemu i poslije njega. Pročitala sam još nekoliko hrvatskih pisaca s puno zanimanja i respekta. Hrvatske aktivnosti na Leipziškom sajmu knjiga, koji je organizirao tim oko Alide Bremer i Györgyja Dalosa, izvršile su popriličan utjecaj na njemačku književnu scenu. Međusobno je prevođenje na vrlo visokoj razini i povećava se književni dijalog između zemalja. Čini mi se da sve ide dobrim putem.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije