Viđate ih na policama, u reklamama, časopisima i na televiziji, a
neke od njih možda imate i u svom domu. Ovo je priča o prepoznatljivim
facama o kojima vjerojatno nikada niste razmišljali.
Djevojka s kave Franck
Vidjeli ste je milijun puta, ali vjerojatno nikada niste razmišljali
radi li se o osobi s imenom i prezimenom ili umotvorini autora. U ovom
se slučaju radi o crtežu Zvonimira Faista, široj javnosti nepoznatog
umjetnika, slikara i grafičkog oblikovatelja iza kojeg su mnogi
prepoznatljivi radovi.
A što se djevojke s Franckove ambalaže tiče, priča je romantična jer
Faist je zaštitno lice naslikao razmišljajući o supruzi Matildi.
“Meni su kolege govorile da kad god crtam neku djevojku, uvijek
nacrtam svoju ženu. Istina je da su djevojke na crtežima često sličile
mojoj Matildi. Kad sam god trebao nacrtati ženski lik, malo bih pogledao
u svoju ženu pa valjda zato djevojka s plakata za Franck kavu sliči
mojoj ženi kada je bila mlada”, rekao je Faist novinarima Nacionala
2003.
Klinac s čokolade Kinder
Mlađim generacijama vjerojatno ne znači ništa, ali ovo je lice dobro
poznato “starijim klincima” koji ga prepoznaju sa starog omota Kinder
čokolade. Gunter Euringer bio je prvi Kinder klinac, a tijekom 30 godina
koliko se nalazio na omotu, pomogao je prodati milijune pakiranja i dan
danas omiljenog slatkiša.
Fotografija za omot nastala je 1973. kada je imao deset godina, na
snimanje u Munchen dovela ga je majka, a za svoj angažman dobio je tek
300 njemačkih maraka.
U svojoj autobiografiji “Čokoladni klinac”, Euringer je otkrio da kao
tinejdžer nije volio da ga povezuju s čokoladom i izbjegavao je
razgovarati o toj temi jer mnogi bi ga ispitivali koliko je zaradio,
vjerojatno misleći da dobiva novac od svakog prodanog pakiranja.
Onaj drugi klinac s čokolade Kinder
Klinac koji je mlađim generacijama daleko poznatiji je Josh Bateson
koji je svoj “čokoladni angažman” prošle godine otkrio na društvenim
mrežama.
Iako se godinama vjerovalo da se radi o crtežu, zapravo je riječ o
devetogodišnjem Joshu, bivšem dječjem modelu iz Velike Britanije.
Danas je student na sveučilištu Loughborough i prilično je popularan
na Instagramu gdje ima gotovo 100 tisuća sljedbenika i stotine
fotografija na kojima “dakfejsa”.
Seka
Prošle godine veliki je hit bila vijest o djevojčici s omota čokolade
Seka. I dok omot danas krase naslikani likovi koji možda imaju
inspiraciju u stvarnosti, a možda i ne, Tea Agbaba bila je popularna
Seka.
“Bio je jedan sasvim normalan dan i mislim da su tražili po vrtićima
djecu, te tko bi mogao biti na tim čokoladama, ali su sve vrijeme
gledali u mene. Odmah su rekli da sam ja ta! Mislim da sam upravo ja ta
jer sam bila dosta nasmiješena, braća su mi uvijek govorila da imam te
neke dječje obraze i da ih dan-danas imam. Valjda sam baš bila prava
mala curica”, objasnila je Tea za Radiosarajevo.ba.
Braco
Njezin “čokoladni brat” je Dan Babić kojeg su fotografi pronašli
1988. u istom zagrebačkom vrtiću, a Zvečevo mu je za angažman platilo
120 njemačkih maraka.
Ipak, Braco i Seka upoznali su se na Fejsu godinama kasnije.
“S Bracom se ne poznajem osobno, ali me je pronašao na Facebooku
prije godinu-dvije i sada smo u kontaktu. Čini mi se kao jedan jako
simpatičan dečko, dijelimo jednu dosta veliku uspomenu iz našeg
djetinjstva”, rekla je Tea.
Uncle Ben
Simpatični starčić s omota riže Uncle Ben's ne zove se Ben i nema apsolutno nikakve veze s poznatom tvrtkom.
Njegovo je ime Frank Brown, a u čikaški hotelski restoran u kojem je
radio, zalazio je i Gordon L. Harwell, vlasnik kompanije koja se bavila
prodajom riže, a koja se tada zvala Coverted Rice Inc. Tijekom Drugog
svjetskog rata rižu je prodavao vojsci, a nakon završetka rata odlučio
je posao proširiti i svoje proizvode prodavati svima.
Nakon što su vidjeli da se radi u divnom čovjeku u čijem su društvu
uživali, Harwell i njegov partner platili su Brownu 50 dolara da se
pojavi na njihovom pakiranju, a on je pristao ni ne znajući o čemu se
točno radi.
Što se naziva kompanije tiče, ujak Ben bio je pravi uzgajivač riže u
Teksasu i premda se povjesničari ne mogu složiti oko njegova prezimena,
riža je navodno bila prva liga.
Coppertone Girl
Sjećate li se klinke s ambalaže kojoj pas povlači gaćice? Radi se o
djelu Joyce Ballantyne Brand, a model je bila njezina tada trogodišnja
kći Cheri Brand Irwin.
Coppertone je pedesetih bila samo mala floridska tvrtka s namjerom da
svoje proizvode počinju prodavati diljem zemlje. U agenciji su joj dali
natuknice i rekli da žele “bilo što s osunčanom bebom”, a Joyce je
učinila sve ostalo.
Inače, Jodie Foster svoj glumački debi imala je upravo u reklami iz 1965. kada je utjelovila plavokosu djevojčicu.
Gavrilovićeva klinka sa salamom
Ime Jelice Laktić vjerojatno vam ne znači apsolutno ništa, ali
njezinu facu definitivno poznajete. Naime, upravo je ona na ambalaži
Gavrilovićevih proizvoda gdje se nalazi od davne 1930. kao djevojčica u
narodnoj šestinskoj nošnji, “naoružana” salamom.
Radi se o grafičkom rješenju koje je predložio Andrija Maurović, njezin bratić.
A ako se pitate zašto su izabrali baš nju, odgovor na ovo pitanje
nije posebno originalan – voljela je jesti salamu. No, postoji li
zapravo bolji razlog?
KFC
Iako ste njegov lik donedavno viđali samo u filmovima i stranim
reklamama, posljednjih godina počeo se širiti i Hrvatskom. On je
pukovnik Harland David Sanders i “najdosadniji” je na listi jer nije
anonimac već osnivač lanaca restorana Kentucky Fried Chicken.
Tijekom života Sanders je radio gomilu poslova. Bio je ložač,
prodavač osiguranja i trgovački putnik, ali ni u čemu nije bio posebno
uspješan. Nakon što je nekoliko godina vodio restoran, 65-godišnji
Harland Sanders bio ga je prisiljen prodati i ostao je bez prebijene
pare. Primao je samo 105 dolara socijalne pomoći, a tada mu je na pamet
pala ideja da nekom proda svoj recept za piletinu koji su tijekom godina
mnogi pohvalili.
No, to nije bilo lako.
Proputovao je Ameriku, spavao na zadnjem sjedalu automobila, a odbilo
ga je čak 1009 ljudi prije nego ga je 1010. prihvatio (tako barem kaže
legenda). Uglavnom, čak i ako su dijelovi priče izmišljeni ili
preuveličani, činjenica je da je Sanders uspio tek u šezdesetima što je
poticajna priča i dokaz da nikad nije kasno za novi početak.