U malom istraživanju, učesnici su vozili stacionarni bicikl i zatim pokušali da procene kada je prošlo 30 sekundi. Rezultati su pokazali da su ispitanici u proseku „merili“ vreme 8–9 odsto brže nego što je zaista prolazilo, što znači da im se činilo da sat ide sporije.
Iako ova studija na prvi pogled deluje zabavno, efekat koji je otkriven otvara brojna važna pitanja o tome šta se zapravo dešava u našem telu i umu tokom fizičke aktivnosti. Naučnici su se fokusirali na psihološke aspekte, ali je jasno da tokom vežbanja dolazi i do čitavog niza fizioloških promena. Za sportiste koji žele da poboljšaju ritam i preciznost tokom treninga, to bi moglo da znači da moraju da uzmu u obzir čitav niz različitih faktora.
U istraživanju je učestvovalo 33 ispitanika koji su na stacionarnom biciklu prelazili 4000 metara. Tokom svake vožnje traženo je od njih da procene prolazak 30 sekundi na pet tačaka: pre starta, nakon 500, 1500 i 2500 metara, i odmah po završetku. Učesnici su radili tri različite vožnje: prvu sami (kao vremensku probu), drugu protiv virtuelnog protivnika i treću kao pravu trku protiv stvarnog suparnika. Nakon svake vožnje ocenili su svoj osećaj napora, ali im nije bilo zadato kojom brzinom treba da voze, osim u trci sa protivnikom.
Rezultati su bili iznenađujući: „Nije bilo razlike između različitih uslova vežbanja niti između merenih tačaka“, navode istraživači. Drugim rečima, prisustvo takmičara ili dodatni napor da ga pobede nisu promenili subjektivni osećaj prolaska vremena čak ni kako se fizički napor povećavao.
Iako je istraživanje malo, sa samo 33 učesnika, tim naučnika ističe da su njihovi zaključci novi i bez presedana u dosadašnjoj literaturi. Nauka o sportu i fiziološkoj pripremi sportista u poslednjih nekoliko decenija napredovala je ogromnim koracima, otvarajući mogućnosti za ispitivanje potpuno novih fenomena, a percepcija vremena tokom fizičkog napora svakako je jedan od njih.
Rad je objavljen u naučnom časopisu Brain and Behavior, a autori studije, naučnici iz Holandije i Engleske, fokusirali su se na sportsko-psihološki aspekt problema. Njihov zaključak je jasan: ako takmičenje i prisustvo rivala ne pomažu da se vreme „ubrzano“ doživi, sportisti moraju pronaći druge načine da ostanu mentalno angažovani i motivisani tokom treninga.
Tačno tempiranje i održavanje ritma presudni su za vrhunske sportiste. Na primer, Majkl Felps se oslanjao na mentalnu vizualizaciju tehniku kojom u mislima „prolazi“ kroz ceo nastup, do nivoa automatskog refleksa. Svaka sekunda i pokret su važni: pogrešan trenutak okreta mogao bi da znači propušten svetski rekord.
„Potrebno je još istraživanja da bi se do kraja razumela uloga spoljašnjih faktora, intenziteta i trajanja vežbanja na percepciju vremena tokom fizičke aktivnosti“, zaključuju autori. „Svi ovi faktori utiču na tačnost tempiranja, ritam i uspešno postizanje optimalnih rezultata u različitim sportovima.“
Oni dodaju da bi savremene tehnologije, poput svetlosnih sistema koji prate ritam treninga, mogle pomoći sportistima da lakše kontrolišu tempo i potrošnju energije. Jer, kako zaključuju istraživači, upravljanje vremenom tokom fizičkog napora nije samo psihološki izazov, to je veština koju svako mora sam da nauči i usavrši.
Nova.rs