Slična i nimalo
nategnuta analogija postoji i u knjizi Nestajanje čovjeka. To je roman o duši,
čovjekovoj duši koja više od tri hilijazma prelazi i prolazi kroz različite
historijske periode i formacije ljudskog društva evoluirajući od pozicije
slobode do pozicije i statusa korozivnih i toksičnih atributa i samoukinuća.
Autor dušu
tretira aksiomatski, dakle ona postoji, ne treba se dokazivati niti debatirati
o njoj.Takvo geometrijsko rješenje ima svoju prednost zbog percepcije
iskustvenosti jer svi znamo šta je tačka ili ravan. Ovakav stav nije ,nužno,
dogmatičan i autoru je omogućio visoku prohodnost unutar teksta.
Zećo je
poznavalac i interpretator drevnih istočnih tradicija poput zoroastrizma i
manihejstva što mu daje snažnu platformu s koje odlazi na ovo putovanje duše i
istine, slobode i otuđenja te razuma i i iracionalnosti. Ne mogu se oteti
utisku similarnosti sudbine epa o Gilgamešu i Nestajanja čovjeka. I jedno i
drugo djelo su ,ono što bi teoretičari nazvali, „pikarski roman“, odnosno
knjiga potrage za neuhvatljivim, konačnim i aposlutnim.Također sam ,ponekad ,
čitajući knjigu, imao osjećaj da sudjelujem u nekoj vrsti Samsara eksperimenta
u kojem su patnje duše i ralativizacije istine determinirane za vječnost bez
mogućnosti iskupljenja ili nade.
Autor
snažno zagovara drevne vrijednosti, tradicije i prakse uvjeren u ispravnost
vrlina čovjeka koje proizilaze iz toga. Vidljivo je da zastupa slična uvjerenja
kao Nietsche ili Schoppenhauer, naročito u segmentu supremacije drevnih
doktrina vrlina i etike.
On ne
pristaje na hijerarhiju bez jednakosti ili društeveni „sistem dresure“ koji
preferira zapovijed umjesto slobode, alijenaciju umjesto odgoja. Navedeno je
rezultat iracionalnog pogleda na svijet kojim se duša lišava stvarnih potreba
što dovodi do gubitka puta ka spoznaju vlastitog bića. Zalaže se za
racionalnost i slobodu, baš poput Nietsche – ovog Zarathustre koji je nesputan
u svojoj slobodi. Ovaj „ plešući filozof“ ima drugačije horizonte u smislu
temporalne odrednice „sada i ovdje“ , razigranost djeteta i ljubavi kao ultimativne
pokretačke energije.
Pozicija
istine je također zanimljiva. Istina u istočnoj baštini je nezamisliva bez
slobode tako da ona nije aksiomatska, ne postoji sama po sebi. Ona bez slobode
nije ništa.Slično govori i Averroes kada uspostavlja svoju teoriju o dvije
istine. Božanskoj i ljudskoj i ta pozicija o ljudskoj istini mu omogućava da
uvaži život i slobodu, odbaci predestinaciju i hrabro prigrli radoznalost
života.Ovaj stav će postati temeljna misao renesanse. U opreci imamo drugog
filozofa Al Ghazali -ja koji kritizira razum, uzročnost i razmišljanje a
favorizira misticizam iznad uvida logike. Rezultat takvog promišljanja je:
grob, grob i samo grob.
Ovakvo
kvarenje duše počelo je puno ranije ali naveo sam primjer ova dva savremenika
jer su potpuno antagonistični unutar samog pojma istine. U svijetu islama
prevladaće Algazelova doktrina i posljedično će dovesti do stagnacije i
impotencije nekada velikog i zanimljivog svijeta,a Averroes „Komentator“ će
svojim tumačenjem Aristotela postati jedan od očeva naprednog i vibrantnog
svijeta zapadne Evrope za sljedeća tri stoljeća.
Često sam,čitajući,
pomišljao, da autor prolazi kroz žalobni proces jer je duboko ranjen neuspjehom
ćovječanstva i same historije da dušu usmjeri i vrati ka slobodi kao i samog
čovjeka vrijednosnom sistemu drevnih vrlina. Historijska ignorancija istočnih
učenja duboko ga pogađa zbog zanemarivanja učenje razuma i namjernom
prepuštanju i supremaciji iracionalnosti doktrina monoteističkih religija. Zato
ali i zbog, dosad neviđene,akceleracije digitalnih i drugih tehnologija možemo
vidjeti odlazak čovjeka u blijedilo i konačno nestajanje
Autor je
postavio sebi zadatak da traži i nađe istinu o sudbini duše. Knjiga je vrlo
temeljita i napor koji je uložen u istraživanje i pisanje je ogroman. Čitalac
će procijeniti da li ponuđeno štivo uspijeva u svojem naumu. Ja mislim da
uspijeva.