Svojom prošlošću dugo je prkosila mnogim spoljašnjim silama sa istoka i zapada , prošla je kroz trnje i gola i bosa , a i dan danas relativno dobro opstaje u Balkanskom vrelom kotlu…
Svoj patriotizam nisam ni primjećivala dok nisam i sama sa tek nekih dvadesetak ljeta, ostavila sve iza sebe i krenula u svijet u potrazi za boljim životom negdje daleko ,što dalje…
Sve mi je tada u sopstvenoj domovini zaudaralo na socijalnu degeneraciju , sa kojom ide tromost , neznanje , potpuno odsustvo svijesti i zanemarivanje budućnosti . Sva ta bolna situacija navela me je da se upustim u avanturu i zaplovim na prekookeanskom brodu gdje sam radila posao fitnes trener . Pored najegzotičnijih i najelitnijih svjetskih odmarališta koje sam posjetila , upoznala sam i itekako nemilosrdan kapitalistički režim rada (klasično ropstvo , samo u savremenijem obliku )
To je svijet koji se bavi sumnjivim poslovima , koji se odaje uživanjima i razvratu , koji nosi u sebi svoju osudu , svoju kaznu i korijene truleži . Novac je idol tog svijeta .U tom snimku lokalne ”buržoazije ”i ”trule” omladine isto vlada teror vlasti , pravo jačeg i bogatijeg , sila gluposti ,neznanja , lažna stvarnost , ničim zaslužena važnost u društvu .
Lutajući ulicama tuđih gradova zamišljeno sam se nadala da je baš to ta zemlja koja će nabolje promjeniti dalji tok moje sudbine . Sa istim planom i programom plovila sam od zemlje do zemlje , nadajući se da ću , baš tamo , naći svoj ćup sreće , sa kraja neke osme priče .
U tuđim zemljama večeri su mi mirisale na tužna sjećanja besprijekornih sumraka i svitanja , koja bi me svakim udisajem vraćale u vjetrove života moga zavičaja .
Lutajući ulicama tuđeg grada sretala sam zamišljene poglede zalutalih prolaznika , za koje mi se učinilo da isto kao i ja bojažljivo bacaju opuške minulih vremena . Sigurno su se i oni pitali hoće li im ikada biti kao što je nekada bilo … Ubrzo sam spoznala tužnu istinu iluzije u kojoj sam do tad živjela…..Pa, pobogu , ljudi….!!! U potrazi za srećom možemo proputovati i čitav svijet , ali ako je ne nosim u sebi , nećemo je ni pronaći !
Ruku na srce, niko od nas nema sve što bi želio i zato uspjeh treba graditi od onoga čime raspolažemo.
Sve prepreke na putu do sreće u sopstvenoj zemlji , sami smi stvorili. Dozvoljavamo da nas neko drugi kontroliše , da nam se nameće određeni način života i pogrešne ideale o utopiji ..
Ama, ljudi,utopija ne postoji!
Ali , i dalje nam je svima potreban cilj , svrha , naizgled nerealan san koji će nas buditi usred noći dok ostali spokojno spavaju . Istina da je naša Bosna tek jedna lađa koja nad mutnim vrtlozima plovi ,ali ni ona neće preplivati more budemo li svi mi tek stajali i tek nepomično posmatrali vodu !
Svakim danom mi se sve više čini da smo svi mi isti veliki leptiri koji a bijesom i mukom udaraju o staklo , tako prozirno da ga naše oči ne vide , nastojeći da dosegnemo neki glupi plamičak . A , istovremeno ,tamo ,u srcolikoj Bosni , tamo je naš zavičaj , tamo je miris ćevapa i sarme , tamo su veseli i dragi ljudi , tamo je prilika . Ali vidimo li mi to ? Želimo li mi to ? NE ! Mi znamo samo za plameni udaramo o staklo dok ne padnemo mrtvi , ili živi ne izgorimo !
Sigurno je samo jedno . Čak i ako je napustimo , uvijek ćemo se imati gdje vratiti …, …u naš zajednički zavičaj . Jer jedino je na svijetu naša rodna gruda srcolikog oblika …..
Zato ja ostajem ovdje ( iako sa mnom ostaje samo nada i ubjeđenje da do promjene mora doći ).
