Sjećam se kako sam prije sedam do osam godina govorila i pisala o tome kako ću otići odavde čim mi se ukaže prva povoljna prilika. Sjećam se rečenica dragih mi ljudi koji su govorili da je ideja o odlasku iz ove zemlje jedino što ih drži u životu. Sjećam se skoro svih svojih istomišljenika. Grčevito smo učestvovali u javnim debatama na temu odlaska, pisali snažne kritičke osvrte o položaju mladih u ovom usudu nam od države, sanjali o boljem sutra negdje drugdje. I sada poznajem mnoge divne ljude koji i dalje vjeruju da život zna biti lijep, na nekom drugom mjestu, doduše. Ipak, gotovo svi koji smo imali dovoljno ubjedljive razloge za odlazak, ostali smo. Znam tek jednu osobu koja nikad o tome nije pretjerano ni razmišljala, a koja je otišla i danas živi punim plućima tamo daleko. Mnogi od nas su odlazili i vraćali se. I, sad su ovdje. Više ne razmišljaju o odlasku. Zašto? Nisam stigla sa njima razgovarati prije nego što sam odlučila pisati o tome zašto ostati. Iskreno, ne vjerujem da bi se moji sadašnji razlozi ikome mogli svidjeti, a kamoli zvučati snažno i uvjerljivo, pogotovo ne sugestivno. Možda su otrcani i banalni, ali moji su i, svakako, drugačiji; prema tome, vrijedi pokušati.
Činjenica je da sam jedna od rijetkih koja je imala sreću da malo proputuje, da živi i školuje se u inostranstvu, da zavoli taj život i poželi da mu se u potpunosti preda. Činjenica je da sam isto tako po povratku u Bosnu i Hercegovinu, šest mjeseci živjela isključivo u svojoj glavi i u mislima da ću se vratiti nazad. Činjenica je i da sam gotovo tri godine u svom gradu pokušavala dobiti posao koji sam mislila da želim i zaslužujem (nikad ga nisam dobila, iako sam bila kvalifikovana). Činjenica je i da sam nailazila na mnogo zidova, bezrazložnih odbijanja, nepravde, nerazumijevanja, zatvorenih vrata, i samim tim, postajala sve ogorčenija na ljude i zemlju u kojoj sam rođena i u kojoj sam odrasla. Činjenica je i da sam ostajala buntovnik koji se asertivno borio za svoja prava. Činjenica je i da sam prihvatila odgovornost za sopstveni položaj u društvu. Da li sam se izborila? Da li smo našim dugogodišnjim zagovaranjem, zapravo, učinili promjenu na bolje? Da li smo samo odrasli? Ili smo se jednostavno umorili i odustali? Ne znam. Teško je procijeniti, pogotovo nezahvalno bi bilo generalizovati.
Mislim da sam danas sve više sigurna da ću ostati ovdje. Naravno, nikad se ne zna. Ono što znam je da su čudni putevi Gospodnji, da je život, zaista, nepredvidiv, da očekujem neočekivano. U svakom slučaju, trenutno ne razmišljam o odlasku odavde. Postoji mnogo toga što još nisam postigla, ali mogu reći da sam trenutno zadovoljna sobom, svojim životom. Srećna sam jer sam zdrava, imam posao koji volim i od kojeg mogu da živim, volim ljude kojima sam okružena. Razmišljam šta je to što bi mi nedostajalo da odem, i što, možda, ne bih našla nigdje nego ovdje. Duga je lista, počevši od graha spremljenog neponovljivom majčinskom ljubavlju, preko smijeha radne koleginice nakon što imitiram njeno kihanje, pa sve do svakodnevnih tekstualnih poruka jednog Hercegovca od svega dvije riječi – šta radiš – koje otkrivaju tako značajno i sadržajno pitanje. Nedostajalo bi mi da više od pola godine čekam sniženje jedinih cipela koje mi se sviđaju u gradu i time jačam svoj teslovski karakter. Nedostajalo bi mi da isto toliko dugo čekam odgovor jednog Balkanca na vrlo jednostavno pitanje i tako redovno brusim svoj gavrilovski princip. Nedostajalo bi mi ono što me sad nervira – kad svoje ukućane zamolim za mir i tišinu naredna dva sata, oni opet uđu u moju sobu nakon svega 15 minuta samo da bi mi donijeli nešto slatko. Nedostajalo bi mi da kao neko ko apsolutno ne poznaje cvijeće toliko brine o kaktusu koji dobije od prijateljice. Sigurno bi mi nedostajalo i da smišljam argumente zašto biciklistima ne treba zabraniti vožnju putem Šehitluka (kao i da razmišljam o tome jesam li, možda, trebala napisati i Banj brdo u prethodnoj rečenici, te istančavam svoj osjećaj za demokratiju/toleranciju). Nedostajao bi mi i onaj šarmantni konobar u kafiću preko puta mog radnog mjesta s kojim sam od prvog susreta osjetila i ostvarila prijatnu bratsku bliskost. Nedostajao bi mi naš toliko uvrnuti smisao za crni humor, i to na sopstveni račun. Nedostajalo bi mi da me i dosadne komšije oslovljavaju imenom, raspituju se za zdravlje i kojekakve usputne trivijalnosti.
Čini mi se da sam tek u inostranstvu spoznala svoje suštinske vrijednosti i životne prioritete. Shvatila sam da mi je od karijere daleko važnija porodica, a od visokog životnog standarda neuporedivo su mi preči prijatelji sa kojima se mogu istinski opustiti. Shvatila sam da je daleko veći izazov ostati dobar u ovakvom okruženju koje te svakodnevno podsjeća koliko napora moraš uložiti da bi ostvario svoje snove. Shvatila sam da samo pozitivnim ophođenjem prema drugima mogu napraviti stvarnu promjenu na bolje u sredini u kojoj živim. Shvatila sam da su mi podjednako smiješne naša neobrazovana i nezadovoljna šalteruša koja prigovara mom nečitkom rukopisu i pomalo robotizovana trgovkinja koja mi vještačkim osmijehom čak i ponedjeljkom po odlasku iz prodavnice poželi ugodan vikend. Shvatila sam da oni koji uporno pričaju, a nemaju hrabrosti otići i iskusiti slasti života vani, isto tako nikad neće imati samopouzdanja i odvažnosti izgraditi svoju sreću ovdje, gdje trenutno jesu. Shvatila sam da je besmisleno traćiti život pukim razmišljanjem o odlasku, kad mogu da uživam i u prirodnim ljepotama naše zemlje, te u čistoj duši naših ljudi. Shvatila sam da se sve može postići ljubavlju, marljivim radom i pozitivnim djelovanjem i da nema tog mjesta na koje možemo pobjeći od samih sebe.
„Čovjek nikad nije zadovoljan tamo gdje je“ citat je iz Malog princa. S druge strane, mnogi tvrde da nam je sve u glavi. Da bismo bili zadovoljni u sopstvenoj koži potrebno je sasvim malo. Uz rad koji rješava egzistencijalna pitanja, dovoljno je probuditi se dobre volje.
