Haj'd ti napiši suvisao tekst, veličine između 3 000 i 5 000 slovnih znakova sa prazninama, a obrazloži, tako ograničen, šta te, pobogu, tjera da ostaneš u Bosni i Hercegovini. Da pišem tekst na temu ‘Idem odavde’, možda bi bilo dovoljno napisati samo citat jedne mudre glave: ”Onaj tko je ovdje, njemu je sve ionako jasno, a onaj tko nije, njemu ionako nikad neće biti jasno”. I kapak, brate, sve jasno. Ipak, da mi Hercegovci tako lako odustajemo, ne bi mi izdržali među onim kamenjarom, naravski.
Eto, i ja se odlučih u avanturu pisanja teksta nadajući se najiskrenije da će svi pristigli radovi imati isti naslov, pa vi razgodite. Dok mi svemoćni Word predlaže pravopisne prijedloge, ja ga rezignirano tjeram da se goni u BiH, tamo bi odustao od prijedloga, kladim se. Kad moraš pisati na bosansko – srpsko – hrvatsko – razumijemose jeziku, odustaješ od svake elokventnosti, kao što si primijetio. Ali, mi smo žilav narod, unatoč jezičnoj barijeri, ja se nadam da ćeš me razumjeti, da ne moramo prevoditelja plaćati, jer ono što želim reći je vrlo prosto. Red bi bio i da se predstavim već jednom. Dakle, studentica sam, 21 godinu prošla – koliko ih još imam, ne bih znala; odrasla do određene dobi u pola Mostara, od određene zrelije dobi u cijelom Mostaru; odrasla u pogrešnom vjerovanju da je sve ono što volim podijeljeno. Sva sreća pa sam oduvijek nosila u sebi onu kamenjarsku tvrdoglavost pa me tuđa mišljenja ne mogu voditi. Raščlanimo to, jednostavno je. Budimo realni, BiH je zemlja gdje logika umire.
S druge strane, logika je precijenjena. Šta će nama, ljudi moji, prekooceanski grabežljivci u tenkovima i skupim odijelima govoriti šta nama treba?! Pored ovoliko mladih, talentiranih ljudi, pored ovoliko domicilnih umova koji nisu za baciti, pored ovoliko iskustva starijih koji su prošli ono što onaj preko bare ne kuži, stari moj. Još kad vidim da su za službene večere i zamazivanje očiju javnosti masno plaćeni, a naš čovjek nema posao… Zašto nam to treba? Teško se nositi s bremenom nepromišljene i tragične prošlosti, priznajem, ali samo pogled na lica naše djece bi nas alarmantno trebao osvijestiti. Ne znam, kako vi, ali ja nemam više mjesta za mržnju. Kad pogledaš iz druge, a ne samo konjske, perspektive, vidjet ćeš da je, u biti, zabavno biti Bosanac i Hercegovac. Imamo tri predsjednika, ali od viška glava ne boli. Nemamo razvijenu demokraciju, ali pomalo, hajde. Gospodarstvo? Napredak? Ja na tome polju vidim mlade umove i ustrajat ću na tome, zato i ponosno pišem tekst na ovu temu.
Kao neki tekst koji bi sada trebao nekoga od vas oduševiti možda, možda tekst koji će biti objavljen? Ma ne. Ovo moje amatersko piskaranje ima samo jedan cilj: ako i jedna osoba ovo pročita, da joj uljepša dan i izmami osmijeh, pa makar ga izbrisala poslije. Ima jedna dobra stvar s nama ludama… Na gore, realno, ne može, valjda bi sada trebalo krenuti nabolje. Dok se nešto ne dogodi, možemo u međuvremenu zviždati našu himnu čiji tekst i dalje, kao i mnogo toga, stoji ‘na čekanju’. Možemo, u međuvremenu i uživati, primjerice, u ljepoti naše prirode, naših gradova i sela, našeg mora, našeg kamena, naše šume i naših piramida. I nafte, ako dragi bogovi daju.
Neću da više pametujem (ili se kaže ‘neću više pametovati’, joj, ubija me ova trojezičnost…), evo za kraj, ako može, jedan citat koji bi se mogao uklopiti u ove znakove s prazninama: Mislili smo svuda stići, a nismo trebali ni ići jer sve je vazda bilo tu, u našem dobrom dvorištu… Nisam ti ja tražila autorska prava za ovo, pa me optužite za plagijat, ali sumnjam da bi se Sejo bunio, dok ja dođem na red, mogli bi se raspasti pa sastaviti. Pozdrav, ljudi dobre volje!
