Ostati ili zauvijek otići iz svog grada? Koliko nam je samo puta ovo pitanje prošlo kroz glavu u djetinjstvu. Gledajući pustolovne filmove ili čitajući knjige često poželimo otići na takva mjesta. Zaboraviti brige i probleme, dignuti šator duboko u šumi, uživati u prirodi kao što je to znao sam Huckleberry Finn. Provesti miran život u utopiji koju samo možemo maštom dočarati, pomalo ironično.
To sve možemo postići u najljepšim snovima, jer realnost je malo drukčija od toga. Realnost ne pruža ‘ono nešto’ što je potrebno ljudima, posebno mladima. Jer su mladi žedni promjena, avanture, općenito neke akcije. Jer su agilni, imaju snagu, volju i posebnu želju za tim. Onda nije ni čudo što se većina odluči za odlazak, napuštaju sredinu u kojoj su odrastali, nadajući se boljim uvjetima vani. Ali onda se trebamo zapitati što će se dogoditi sa sredinom koju napuštamo, s “domaćim” ljudima koji su nas okruživali kroz djetinjstvo, s mladima koji su htjeli otići, ali nisu mogli jer nisu imali uslove; dobro poznajemo stanje u našoj zemlji. Malo je sebično otići, a pritom ne okrenuti leđa, ne obratiti pažnju na sve te stvari koje ostavljamo iza sebe. Sebično je misliti na svoju budućnost, ugoditi sebi i samo sebi. Kada imamo mogućnost mijenjati stanje u gradu, stajališta ljudi, popraviti odnose.
S druge strane, putovati nije loše, to nikako ne može biti loše, čak naprotiv. Divno je zaputiti se u druge zemlje. Upoznavati zanimljive kulture, ljude, jezike, ljepotu koju nam ovaj svijet nudi. Pritom širiti vlastite poglede na svijet, perspektivu s koje promatramo oko sebe. Postati sofisticirana osoba. Dijeliti savjete drugima, savjete koje smo pokupili od svojih bližnjih. Isto tako spremno primati svaku kritiku i savjet. Najbitnije od svega, spoznati činjenicu da cijeli svijet može biti naš, bez obzira na materijalno bogatstvo.
Ali, kod kuće je ipak najljepše! Kada znaš na čemu si, gdje nema nekih iznenadnih promjena. Krojiš sve po svojoj volji.
I na kraju, odnosno na početku svog “putovanja” zapitaš se što je najpametnije. Ostati u gradu gdje si rođen, gdje si se školovao, proveo najljepše godine svog života. Biti u okrilju svoje obitelji, prijatelja.
Ili jednostavno otići, zbrisati daleko od obitelji i roditelja koji koče tvoje snove i neostavarene želje. Pustiti korijenje na drugoj zemlji, drugom kamenu. Započeti povijest, sadašnjost i budućnost u drugom gradu. Kada se situacija sagleda, sve je primamljivo. Ostati i otići. Kada bi barem bili u mogućnosti biti na različitim mjestima u isto vrijeme. Ali, sami znamo da to nije moguće. Za dobru i pametnu odluku potrebna je duboka kontemplacija, čvrst stav, odlučnost i ono najbitnije, organiziranost.
Lijepo je otići na neko vrijeme, ali potrebni smo ovom gradu, ovoj zemlji. Budućnost je na nama mladima, tko će raditi da nam bude bolje ako nećemo mi.
Pomalo konzervativno razmišljanje, ali bolje nemam. Činjenica je ta da većina odlazi, a manjina ostaje. Na kraju nam ostaje samo nada u ovu manjinu. : )
