Volim tvoje ruke
Volim tvoje ruke za igračke
to telo koga skoro nema.
Žena je samo u mekoti mačke
što u tvom struku prede i drema.
Kako da nađem ruke detinje
da ti objasnim šta ljubav znači,
a da ne ranim to malo zverinje;
usnu na kojoj se mrve kolači.
Ljubav
Da li si, sestro, rasla na livadi
s vetrom koji se mlad zamrsi u cvece
pa ti je lice kao da ga gladi
krilom senke leptira shto u snu prolece.
Da li si, sestro, rasla kraj zzala
pa su ti ochi shumne kao more,
pa su ti dojke kao dva vala
shto se igranja ne umore.
Ili si doshla iz toplih ruda,
iz bakarnih zzila, iz tamne lave
pa ti je glas tunel pun chuda
a suza tela, nemir poplave.
Ili si rasla medj peskom zlata,
na dnu reke, u korenju vode
pa su ti ruke oko mog vrata,
dva mala izvora zzedna slobode.
Pijanstvo
Pio sam mleko, na dim je mirisalo,
na rublje plavo, na stope po ledini,
na različak i zrak koji je disalo
nebo i kim i čovek u dolini.
Bilo je snažan jablan. U njemu su dahtale jele
oznojene. Mirisalo je belo na ptice pevačice,
na sneg u vrtačama kog nisu odnele
ni kiše, ni beli vetar, ni lude kresnice.
Bilo je toplo kao sunce, kao disanje, kao krilo…
Puno sam se smejao kad sam ga pio.
Seo sam na kamen i tako mi je bilo…
ni da sam se od mleka do zemlje opio.
Oskar Davičo (18. januar 1909, Šabac – 30. septembar 1989, Beograd), najmlađi je pjesnik u krugu nadrealista. Nadmašio je sve ostale snagom talenta, plodnošću i širinom uticaja. Kao pjesnik javio se rano. Prvu pjesmu objavio je kao gimnazijalac. U Davičovoj ljubavnoj lirici nema ni traga od sentimentalnosti niti od metafizičkih implikacija. Pjesnik je sav u vlasti čulnog i erotskog, fasciniran ženom i ženskošću kao svemoćnim načelom plođenja i rađanja, pred kojim padaju svi moralni i socijalni obziri. Hana je vrhunac te ponesene i raspjevane poezije čula. Rođen je u činovničkoj porodici jevrejskog porekla. Školovao se u Šapcu, Beogradu i Parizu (Sorbona). Diplomirao je francuski jezik i književnost. Radio je kao srednjoškolski nastavnik u Šibeniku, Beogradu i Bihaću. Umro je u Beogradu 1989. godine.