Ljudi su pokušavali ostvariti ljubav bez
slobode. Onda ljubav donosi sve više i više patnje, sve veće i veće
ropstvo. Onda ljubav nije ono što je čovjek očekivao da će biti, ona se
pretvara baš u suprotno. Ona razara sve nade, uništava sva očekivanja i
život postaje pustoš – tapkanje u tami, i nikada se ne pronalaze vrata.
Ljubav
bez slobode prirodno teži da bude posesivna. A onog trenutka kada uđe
posesivnost, počinjete stvarati okove za druge i za sebe – jer ne možete
posjedovati nekog a da on ne posjeduje vas. Ne možete nekoga učiniti
robom a da sami ne postanete rob. Što god činite drugome, učinjeno je
vama.
To je osnovni princip koji treba razumjeti, da ljubav bez slobode nikada na donosi ispunjenje.
Bilo
je ljudi koji su pokušali drugu krajnost, slobodu bez ljubavi. To su
monasi, eskapisti, ljudi koji su se odrekli svijeta. Plašeći se ljubavi,
bojeći se ljubavi, jer donosi ropstvo, odbacili su sve situacije gdje
ljubav može teći, rasti, gdje se može dogoditi, gdje je moguća.
Pobjegli
su u samoću. Njihova samoća nije nikad postala osama, ostala je
usamljenost. A usamljenost je negativno stanje; krajnje prazno, tužno.
Čovjek
može biti osamljen, ali to ne daje usamljenost. Osamljenost je samo
fizička samoća, usamljenost je duhovna samoća. Ako ste samo usamljeni… a
bi ćete ako ste se odrekli svijeta. Ako ste pobjegli od svijeta iz
straha, bit ćete usamljeni, svijet će vas progoniti, okruživat će vas
sve vrste želja. Patit ćete od milijuna noćnih mora, jer sve što ste
napustili ne može se odbaciti tako lako.
– Osho (iz Knjige mudrosti)