Foto: @zamrznutitonovi
Ako se u glavnu gradsku ulicu provučeš iz
pravca zgrada Direkcije rudnika, kroz sokak gdje se peku pice i koji je prepun
saksija raznobojnog cvijeća, te vidiš jedan bicikl nehajno naslonjen na zid i
vrh drške mu dodiruje sam pločnik, možda ćeš pomisliti da je slučajnost.
Kad kreneš dalje, osjetićeš dobre
vibracije, čudnu pozitivnu energiju u gradu koji često djeluje uspavan,
nezainteresovan, nekada i ukleto pust. Nešto se dešava, pomisliće neznanac,
dijasporac ili neko od nas ko nije stalno tu.
Nastaviš li glavnim gradskim pravcem,
prema Sani ili možda Seni, udarićeš pravo na galeriju gdje se upravo održava izvanredna
slikarska kolonija udruženja likovnih umjetnika, vidjećeš plakate o najpoznatijim
slikarima iz kraja (Kragulj, Švrakić, Miljuš, Sovilj, Marjanović, Stahov, itd.)
čijim opusom bi lagano mogli da se kandidujemo za Evropsku prestonicu kulture,
samo da smo malo agilniji. Na kraju ćeš sresti gomilu djece što štampa, prska,
pritišće i crta po razbacanim štafelajima i papirima. Roditelji i masne bojice,
sve izmješano od radosti života i milosti vjetra.
Onda u glavi počinje sama da se vrti
pjesma:
Aux Champs – Elysees, Aux Champs – Elysees
Ili po naški, o Šanzelize, oooo Šanzelize
..
U originalu je to britanska kompozicija
„Waterloo Road“ koju je američko/francuski muzičar Joe Dassin priredio i adaptirao u nezaboravnoj i
raspojevanoj francuskoj verziji.
Da je
živ, možda bi je i naš Mikša prepjevao na srpski, uz zvuke njegovog
saksofona, dok se iz centra grada spuštamo ka Sani.
Ko zna ..
***
Sad već kao po nekoj tradiciji, četvrti
put pišem osvrt na ŠA Fest, jedinstveni umjetnički i memorijalni festival na širem
geografskom prostoru. Nekako sam i ja kao škrabalo rastao sa festivalskim
sazrijevanjem u ovih pet godina.
Elem, u februaru i martu stvari nisu
izgledale dobro. Svi su šutjeli i niko nije ni spominjao festival. Bivajući
upućen u dio problematike od prošle godine izgledalo je kao da ŠA festa ove
godine neće ni biti. Geopolitika, finansije, meteorologija, ekološki izazovi
… ličilo je na to da se predajemo, ophrvani stvarnošću.
Onda se desilo neko malo čudo, preokret,
neki žestok razgovor u kafani, uzdrmano gimnazijsko prijateljstvo staro 30 godina
ili nešto slično, kada su se stvari preokrenule. Očigledno su ljudi koji danas
odlučuju u gradu ili mogu da pripomognu, shvatili da je važno da se ŠA priča
nastavi. Ne ulazeći do kraja u samu motivaciju takvog preokreta, drago mi je da
su savjest i opšti, širi interes makar na trenutak prevladali politička ludila
i sebičnost koja uglavnom živimo.
Uglavnom, festival je najavljen relativno
kasno (u aprilu ili čak maju) i od tada se stvari ubrzano dešavaju.
***
Ove
godine novine su bile nagradni konkurs za kratku „ŠA priču“, u inventivnoj koprodukciji
ŠA tima i JU Narodne biblioteke „Ćirilo i Metodije“, Prijedor, kao i izložba
„Iz Prijedora“ koja na sveobuhvatan način pokazuje zašto se Prijedor
kolokvijalno naziva i gradom slikara. Tu je prikaz najznačajnijih, ali i
savremenih likovnih stvaralaca poteklih iz grada. Naslonjeno na to, u gradskoj
Galeriji Sreten Stojanović se odvijala i odlična slikarska ŠA kolonija u
organizaciji ULUP i uz učešće lokalnih slikara.
Čini
mi se da su i djeca bila zadovoljna već poznatom ŠA ulicom, animatorima i radionicom
slikanja.
Uz stand-up nastup gosn
Mace, dobru predstavu poznatih beogradskih glumaca, kao i simpatičnu antistres
zonu i vrlu filmsku/radionicu režije, zaokružuje se golemi opus besplatnih i
dostupnih sadržaja koji privlače i animiraju širu zajednicu, a to nema
ekonomsku cijenu. Samo pozitivnu i životnu.
***
Što se tiče muzičkog dijela festivala, prvo
veče sa Del Arno Bendom, briljantnim Zoosterom, energičnim i usviranim Goblinima,
te Ritmom Nereda bilo je sjajno za sve nas pomalo prosijede, ali još mlade u
srcu i duši. Muzičko rok – pank – rege veče na tragu onih od prošlog i pretprošlog
festivala kad smo se svi grlili, smijali i skakali k’o ma’niti. Ponovo draga
generacijska lica svuda oko nas. Predivna energija.
Drugo
veče je za mene bila enigma. Poslušao sam malo Bojanu Vunturšević koja je dobar
muzičar i izvođač, a ono što je slijedilo iza toga naprosto nije moj „cup of
tea“ što kažu englezi. Produkcija, nastup, kostimi, scena i ozvučenje su kod
svih izvođača naprosto bili top, ali muzika i tekstovi je nešto što ne
razumijem – Đorđe Klinac, Senidah, Andra Kiddo. Vojka V nisam ni dočekao. Možda
sam mator, ali naprosto ne kapiram.
Primjetno je mlađa publika na drugom danu,
pa je valjda to nešto što odgovara duhu vremena naših petnaesto ili
dvadesetogodišnjaka.
Tokom obe večeri je drmao i elektronski
stejdž sa nekim popularnim DJ imenima, ali i tu izgledam kao neki đed iz pećine
koji non stop zijeva jer je odavno trebao biti u krevetu, pa ga nisam ni pohađao.
***
Mislim da je najbolje osjećanje tokom
ovogodišnjeg festivala uhvatio i opisao moj komšo iz djetinjstva Stanislav
Liščinski postom na FB, pa preporučujem da ga potražite i pročitate. On je ove
godine ipak više svjedočio šta se sve to dešavalo u gradu oko ŠA festa.
Lično bih volio da su sadržaji u antistres
zoni bili bolje posjećeni jer su nudili divne sadržaje – razgovor sa Borom
Marićem iz Pecke, jogu, muzičku radionicu sa našim divnim Anesom, itd. To
sigurno može biti bolje prezentovano i posjećeno.
Na kraju, treba uvijek pomenuti rad
Fondacije „Dalibor Popović MikŠA“, gdje se preliva dobit od festivala i
sredstva se koriste za promociju i unapređenje umjetničke i muzičke scene. Na
primjer, prijedorski bend Eho radar koji je ovogodišnji pobjednik banjalučkog
Demo festa je bio korisnik fondacije u prošlosti.
U svakom slučaju, nadam se da se vidimo i
sledeće godine i odoh bezbrižno niz ulicu zviždućući – Ooo Šanzelize, oooo
Šanzelize …
Oguman, jul 2023.