U tjednu smo kad odbrojavamo sitno do početka drugog
izdanja međunarodnog festivala suvremene književnosti Šibenske književne ure –
ŠKURE. Festival će se od 15. do 17. rujna održati u Šibeniku na nekoliko
lokacija, a sve njih će biranim riječima obojiti nagrađivati, neki stari, neki
novi autori iz cijele regije. Od Damira Karakaša, preko Miljenka Jergovića do
Monike Herceg i Milene Marković. Od Fride Šarar i Darije Žilić do Almina
Kaplana i Marka Vešovića. Sve su to imena koje je u Šibenik dovela (umjetnička)
direktorica Festivala, Olja Runjić. Šibenska spisateljica koja je više od
majstorice lijepe pisane riječi otkrila je sve o ovogodišnjim Škurama i ponešto
o sebi, ali i velikom Stjepanu Gulinu po kojemu prva regionalna pjesnička
nagrada nosi naziv, a na čiji su natječaj ove godine pristigle 94 knjige.
Finalisti su Selma Asotić ‘Reci vatra‘ (Buybook, Raštan izdavaštvo), 2022.,
zatim Krešimir Bagić ‘Ponornice‘ (Meandar media), 2021., Velibor Čolić ‘Emigrantska mantra‘ (Meandar
media), 2021., te Miroslav Kirin
‘Babanija‘ (Ljevak), 2021., i Nada Topić ‘Majka‘ (Autorsko izdanje), 2022..
„Ovdje se zadnjih 30 godina gusla u iste gusle, politika kontinuirano potencira
‘nepremostive međusobne razlike’, unatoč činjenici da se razmjena odvija u svim
smjerovima, zahvaljujući zajedničkom komunikacijskom sustavu, a to je jezik.
Njime odražavamo zajedničku stvarnost, a njezina ubitačnost odraz je ničeg
drugog doli niske razine kolektivne pismenosti. Ideja jezika se forsira kao instrument
okamenjenog etnonacionalističkog diskurza, domet bi mu trebao biti najbliži
granični prijelaz. Za pisca je to pogubno. Upravo to me potaklo na pokretanje
prve regionalne pjesničke nagrade u Hrvatskoj“, kazala je Olja. Festival
organizira Praznik rada, centar za umjetnost i edukaciju koji su osnovali Olja
Runjić i Leon Lučev.
Ono najvažnije što zanima publiku kad dolazi na festival je – dolaze li svi
koji su na popisu programa za ovaj rujan?
Program je definiran i spreman. Zaista je raznovrstan, skromnom budžetu unatoč
i našim nastojanjima da u Šibenik dovedemo neke značajne europske autore, ove
godine fokus je na regionalnoj sceni, a na njoj srećom ne manjka izvrsnih
pisaca. Za dobar odaziv zaslužnija su moja osobna poznanstva te odjek koji su imale
prošlogodišnje Škure, negoli ozbiljna financijska podrška nadležnih
institucija. Bojim se da dugoročno nećemo moći izgurati “na mišiće”. Nakon iznimno posjećenog prvog izdanja, ove
godine festival ugošćuje niz značajnih, nagrađivanih autorica i autora poput
Damira Karakaša, koji je prije tjedan dana dobio nagradu ‘Meša Selimović’ za
roman ‘Okretište’ i na tome mu, naravno, čestitamo. Dolazi nam iz Srbije Milena
Marković, sjajna dramatičarka i pjesnikinja, dobitnica ovogodišnje NIN-ove
nagrade za roman- poemu ‘Deca’. Milenu će predstaviti Miljenko Jergović za
kojeg vjerujemo da ga šibenska publika s nestrpljenjem iščekuje, obzirom da se
nismo mogli sjetiti kad je zadnji put gostovao u Šibeniku.
Jergović je prije nekoliko dana dobio nagradu u Austriji, a riječ je o počasnoj
nagradi Udruge austrijskih nakladnika i knjižara (HVB) za tolerantnost u
mišljenju i djelovanju. On će u razgovoru s Emirom Imamovićem Pirketom
predstaviti svoju zadnju knjigu ‘Trojica za kartal’. Marija Andrijašević,
ovogodišnja laureatkinja T-portalove nagrade za najbolji roman također stiže na
Škure.
Predstavljamo jednog od najvećih živućih pjesnika s ovih prostora Marka
Vešovića kojemu su nedavno izašle dvije knjige: “Tri knjige” i ‘Razgovori s Markom’, koju je uredio još
jedan omiljeni pisac iz Bosne i Hercegovine, Almin Kaplan, dobro poznat
šibenskoj publici budući da je gostovao na prošlogodišnjim Škurama. Nimalo
slučajno, festival će otvoriti Frida Šarar, pjesnikinja čija je pjesma ‘Jebo
vas jezik’ bila jedna od najdjeljenijih na društvenim mrežama prošle godine.
Upravo je objavila novu zbirku pjesama ‘Udaljena jednu stvarnost odavde’, u
izdanju VBZ-a. Ove godine Škure otvara i
poezija Darije Žilić, Igora Borozana. Monike Herceg, uz majstorice
pripovijedanja Đurđicu Čilić, Bobu Đuderiju, Suzanu Matić, Sinana Gudževića i
niz drugih autora.
Posjetitelje bi mogla privući tribina ‘Čitanje grada…Šibenik je to’. Zamišljena
je kao interaktivna tribina koja će uključiti i publiku kao bismo pokazali da
Šibenik nije samo kulisa nego i aktivan sudionik u nastanku književnog teksta
kako usmene tako i pisane predaje.
Pomaže li književnost da pripitomimo zbilju, da je izdržimo? Otvara li
mogućnost utjehe, mogućnost ljepšeg kraja. Živimo u vremenu migracija pa se
čini da smo svi pomalo autori izgubljenog zavičaja, zato svojevrsni temat
festivala “Vlakom prema jugu”.
U sklopu pratećeg programa ‘Pronađite publiku’ želimo pružiti priliku svima
koji pišu, a nisu imali prilike javno nastupati da to učine na Škurama. Pozvali
smo autore da budu aktivni sudionici festivala tako što će dobiti priliku da
pročitaju svoje radove. Nekima među njima ovo će biti prvi javni nastup, prvo
čitanje pred ljudima. Odaziv je velik, javilo se dosta ljudi iz Šibenika i cijele županije, iz Zadra, Splita,
Dubrovnika, čak iz Beograda. Program će biti u jutarnjim satima u petak, kod
krstionice.
Ono što je također veoma zanimljivo je da je riječ o tek drugom izdanju
festivala koji je baš kao i prve ŠKURE privukao velika književna imena iz
cijele regije i nekako je u skladu s maloprije spomenutom pjesmom ‘Jebo vas
jezik’ koja se zapravo još uvijek dijeli po društvenim mrežama. Ovdje govorimo
o regiji, književnicima iz zemalja gdje svi govorimo i pišemo međusobno itekako
razumljivim jezikom. Znamo sve o ratovima na ovim područjima, ali sve ostaje na
tome da nam je taj zajednički jezik, pisana riječ i dalje najjače oružje u
druženju naroda.
Jeste. Kulturna razmjena je važna, posebno za moju, odnosno srednju generaciju
koja je bila protagonist raspada nekad zajedničkog kulturnog prostora. No
stasale su nove generacije koje boli uvo za moju i tvoju emotivnu prtljagu,
kojima je Jugoslavija, odnosno čitav taj kulturni prostor zapravo apstraktan
pojam. Međutim, te generacije međusobno
komuniciraju, samo rasterećenije od nas, često na puno prizemnijim
frekvencijama i s manje zahtjevnim lirskim elementima. Ovdje se zadnjih 30
godina gusla u iste gusle, politika kontinuirano potencira “nepremostive
međusobne razlike”, unatoč činjenici da se razmjena odvija u svim smjerovima,
zahvaljujući zajedničkom komunikacijskom sustavu, a to je jezik. Njime
odražavamo zajedničku stvarnost, a njezina ubitačnost odraz je ničeg drugog
doli niske razine kolektivne pismenosti. Ideja jezika se forsira kao instrument
okamenjenog etnonacionalističkog diskurza, domet bi mu trebao biti najbliži
granični prijelaz. Za pisca je to pogubno. Upravo to me potaklo na pokretanje
prve regionalne pjesničke nagrade u Hrvatskoj. Nagrada ‘Stjepan Gulin’ je
nagrada za autore sa štokavskog govornog područja, a dodjeljuje se, evo, drugu
godinu završne večeri Škura. Šibenik se
sam po sebi nametnuo kao idealan ambijent za takav susret; iznenađujuću širinu i otvorenost – koja već
desetu godinu podržava festival kao što je FALIŠ – možemo zahvaliti moru.
I to se pokazalo odličnim potezom s obzirom na to da je nagrada odlično
primljena među pjesnicima već prve godine. Ne samo što je to prva pjesnička
nagrada koja se dodjeljuje u Hrvatskoj, a vrijedi za područje cijele regije već
je posvećena velikom pjesniku, Stjepanu Gulinu, kojeg su mnogi voljeli i
štovali kao autora, ali evo u Šibeniku je on ostao u sjeni zaborava.
Gulin je nezaobilazna figura mojeg intimnog zavičaja. Ne usuđujem se reći da
sam ga poznavala dobro, ali poznavala
sam ga dovoljno dugo da znam da bi mu svaka vrsta uklopljenosti bila
nepodnošljiva. Sretali smo se zimi u pustoj Kalelargi ili nedjeljom kod Sime u
Ogrizoviću, na kavi i kolačima. Popušili bi po cigaretu, nerijetko u tišini.
Nije se mnogo žalio, pogađalo ga je što su mu knjige slabo zastupljene. Utvaram,
bilo bi mu drago ovo s nagradom, i što je Marko Pogačar dobio prvog Gulina. Za
štošta nije mario, ali za svoj književni rad jeste. Ja npr. marim za jeste. Je mi je skroz bez veze.
Tko je Olja Runjić književnica koja nije nepoznata čitateljima?
Prvenstveno sam majka mojoj Zoe. S tri objavljene knjige ne doživljavam se
književnicom, iako iza svojih knjiga stojim. Zalažem se za što manju
vidljivost. Užasavam se javnosti. Ta vrsta socijalne ambicije kod mene kronično
izostaje. Pišem kad mi dođe, onda kada više ne nalazim ni jedan izgovor da ne
pišem. A dođe mi češće i više nego što objavljujem. U folderu su mi dvije
zbirke pjesama, proza i dramski tekst. Ne pišem s lakoćom, borim se s
koncentracijom, istovremeno sam opsesivno zaokupljena tekstom. Kad imam
vremena. Kad nemam vremena također sam opsesivno zaokupljena tekstom. Još
uvijek prednost dajem čitanju. Trenutno sam angažirana kao scenaristica za
jednu sarajevsku produkciju. Budući da sam majkom postala u 44. godini ( što
zahtjeva stanovitu kondiciju i permanentan angažman) majčinstvu sam posvećena
bez ostatka, ali bez potrebe da mistificiram vlastitu ulogu majke.
S osjećajem pripadnosti se teško poistovjećujem. Zadnjih desetak godina živim i
radim u trima različitim državama, ne pripadam dovoljno nigdje i svugdje mi je
kući. Mjera mog identiteta svedena je na blizinu mora. Pripadnost na osmijeh
moje kćeri.