Foto BUKA: Stevo Grabovac
Odavno izbor za najbolju i najosporavaniju
književnu nagradu regiona nije bio ovako zanimljiv i ujednačen. Uvertira koja
je došla kroz gromoglasan odlazak čitave redakcije kultnog srpskog nedeljnika, predvođene
gospodinom Ćulibrkom i gospođom Mališić, samo je pojačala kakofoniju oko
nagrade i raspirila uzavrele duhove. Nepotrebna podjela na prvu i drugu Srbiju,
te njene sljedbenike, kao i podjela na srpske i jugoslovenske pisce, samo
zamagljuju ionako teški društveni i politički horizont u kom naprosto moramo da
živimo. I pišemo, rekao bih.
Nedavno je glumac Goran Bogdan sjajno
konstatovao kako danas na Balkanu žive neslobodni ljudi. Neslobodni po duhu i
razmišljanjima, utoreni političkim elitama i dominantnim, strahom obojenim,
ksenofobnim politikama – drž’ se svojih, ma šta god da bilo. Nemoj tu da štrčiš
i praviš se pametan –
Zato je važno da se plamičci slobode pojavljuju
što češće i što više. Neka se vatra održi.
***
Trijumf Stevinog romana Poslije zabave
na ovogodišnjoj NIN-ovoj nagradi je na više nivoa važan i multidimenzionalan.
Ljudi vjerovatno ne znaju, ali Stevo pripada
samo jednoj kategoriji na Balkanu, onoj malobrojnoj – kategoriji dobrih i
slobodnih pisaca. Osim što je zaposlen u običnoj trgovačkoj radnji gdje
osigurava minimalnu egzistenciju, ne razlikuje se mnogo od drugih, normalnih i
tihih ljudi u našoj okolini. Od pisanja se teško preživljava, pa se od nečeg
mora živjeti. Istovremeno, to mu omogućava da bude slobodan i nezavisan čovjek,
što je kod nas danas rijetkost. Ljudi su obično zarobljeni u sopstvenim
strahovima za egzistenciju, budućnost djece, okovani stambenim i drugim
kreditima, ucjenjeni životom, pa imaju unutrašnji osjećaj autocenzure koji
ograničava slobodu mišljenja i javnog govora. A živimo u dobro poremećenom
društvenom sistemu, trenutno.
Slično kao i sam pisac, izdavačka kuća
Imprimatur takođe pripada samo jednom esnafu – malih slobodnih knjižara koji
odgovaraju čitaocima i svom književnom i estetskom ukusu, uz primjenu moralnih
normi na biznis kojim se bave. I to je danas rijetkost, jer ekonomski
pokazatelji su neumoljivi, tako da ako želite da preživite, određena doza
komercijalnosti mora da postoji, što opet dovodi u pitanje kvalitet i kvantitet
književne produkcije koju stvarate. Nevjerovatan trud i senzacionalna
multidiciplinarnost je potrebna da bi se balansiralo u današnjoj poslovnoj
stvarnosti knjižara. Naravno, osim ako ne uplovite u kriminal i poreske malverzacije,
te najpopularnije „sportove“ na Balkanu u poslednje tri decenije.
Između ostalog, fascinantno je i apsolutno ujedinjenje
banjalučke književne čaršije oko podrške laureatu, a znamo da Banjaluka poneka može
biti cinična, ohola i pomalo malograđanska kada su ovakve stvari u pitanju. Volimo
nekad prezreti uspješnije od nas. To je tako ljudski, ali čini mi se da je ovog
puta pravi banjalučki duh zablistao, skinuo šešir i naklonio se Stevi i malom izdavačkom
trojcu. Taj duh nosi boju patine i predratne, gospodske Banjaluke. Od toga baš
bude milo oko srca svakom normalnom čovjeku. E sad, što će se sve na ovom polju
brzo zaboraviti, spada već u neke druge osobine našeg naroda, ali i turbo
vremena u kom živimo, ali uživajmo svi zajedno u divnom trenutku.
Poveća grupa bookstagramera koje pratim su
se takođe iskreno obradovali uspjehu koji je napravio roman Poslije zabave
i njegov izdavač. Već neko vrijeme oni ili one prate i podržavaju rad
Imprimatura, tako da ovo nije neočekivano. Simpatije su uvijek na strani malih,
autentičnih boraca koji biju bitke sa vjetrenjačama. Imprimaturovci se baš
uklapaju u tu sliku biblijskih pravednika, kojih danas na velikoj životnoj
sceni, gotovo da nema.
Meni možda i najdraža fotografija koju sam
vidio ovih dana, a ima veze sa cjelokupnom frtutmom, jeste ona koju je na FB
objavio Miljenko Jergović sa čestitkama Stevi na NIN-ovoj nagradi – on stoji, a
ispred njega u foteljama sjede Darko Cvijetić i Stevo Grabovac. Najteže je u
stvari odrediti ko su i odakle su u stvari ti pisci/pjesnici. Oni pripadaju Bosni
i Hercegovini, pripadaju Hrvatskoj, pripadaju Republici Srpskoj, a u stvari ne
pripadaju ni jednom političkom establišmentu u tim državama ili entitetima. Žive
u nekom čudnom međuprostoru, metafizičkoj dolini slobodnih i dobrih ljudi
Balkana. Neko bi rekao da su autsajderi, neko da su slobodni strijelci, a ja
bih rekao da su vrhunski umjetnici – pisci i pjesnici koji su samonikli na
zgarištima raspalih socijalističkih sistema i koji postoje uprkos svim
nepovoljnim okolnostima. Izuzetak, prije nego pravilo.
U stvari, oni su oaza naših sloboda i dokaz da
se može postojati mimo vladajućih političkih i nacionalističkih narativa, iako
cijena te slobode ponekad zaista zna da bude preskupa, mukotrpna, gadna.
Pitajte slobodne ljude Balkana. Nema ih mnogo, ali oni znaju.
Tu, u prostorima slobode, žive pravi
pobjednici. Embrioni našeg kulturnog i duhovnog preokreta.
***
Na kraju, provejavaće pitanje
iz kabineta glavešina – čiji je taj Stevo?
Važno je znati da je on ničiji
i samo svoj. Baš kao i izdavačka kuća Imprimatur. To je najljepše, a
istovremeno i najteže. Kao hod po žici.
Još nešto, ljudi baš i ne vole kad si ničiji –
moraš se nekom carstvu privoljeti. Inače si gotov.
Dok u budućnosti ne dođe ta tačka, neka uživaju
u zasluženim lovorikama svih nas neopravdano marginalizovanih u ovom bestidnom i
zarobljenom društvu, površnom i agresivnom, sebičnom i okrutnom, a opet našem.
Važno je misliti svojom glavom, važno je
razmišljati, važno je biti slobodan i reći šta stvarno misliš. Kad većina počne
primjenjivati ovu mantru u sopstvenim životima, biće nam bolje.
Živio Stevo, živio Imprimatur! Živjela sloboda!
Na mnogaja ljeta ..