Ako se hardver raširio u našem fizičkom svijetu, softver je još lukaviji.
Misli, ideje, lokacije, fotografije i sve ostalo nalazi svoj put do
društvenih medija.
Smartfoni i društveni mediji koji su sa
njima uvezani daju nam mogućnost da kažemo istinu o tome ko smo, šta
radimo. Društveni mediji postaju dio nas samih, Facebookov kod je postao
naš kod, smatra Jurgenson.
Očekivano, kaže on, ovakav upad naišao je na reakciju.
Govori se o onima, naročito mlađim ljudima, koji su svoje “prave” veze i poznanstva zamijenili virtuelnim.
Govori se i o problemu da se snađemo u prostoru bez aplikacije sa
mapama, jedemo ukusan obrok bez fotografisanja i dijeljenja tih
fotografija, trenucima dosade bez “svjetlećeg ekrana”.
Zavarani
tim izvještajima o našoj izgubljenoj realnosti, kaže on, rečeno nam je da
se odupiremo uplivu tehnologije i konzumiramo manje informacija i to
tako što ćemo se isključiti sa društvenih mreža i smartfona, a uključiti
u oflajn svijet.
Međutim, autor ističe da smo daleko od toga da
zaboravljamo oflajn. Upravo suprotno, opsednutiji smo njime više nego
ikad ranije. Nikada se biti “diskonektivan”, makar i na trenutak, nije
činilo značajnijim.
Fetišizacija oflajna dovodi do toga da smo ponosni ako neko vrijeme ne odemo na Facebook, da se ljudi hvale ako nemaju svoj profil na toj mreži.
Razlog svemu ovome je to što su nas pogrešno učili da je onlajn ono što
nije oflajn, kaže Jurgenson. Ako uspijemo da popravimo tu lažnu
razdvojenost digitalnog i fizičkog, shvatićemo da je ono što radimo dok
smo povezani neodvojivo od onoga što radimo kada smo oflajn.
Oflajn ne postoji. Pogrešno je reći u realnom životu i misliti na oflajn
pri tom. Facebook je realan život. Fetišizacija oflajna nije realna,
kaže on.
Rješavanje digitalnog dualizma rješava kontradiktornost
smatra on – možda nikada nećemo biti potpuno izlogovani, ali to ni na
koji način ukazuje na gubitak analognog.