Francuska glumica Odri Tatu osvojila je pre ceo svet naslovnom ulogom u hit filmu „Ameli Pulen” Žan Pjera Ženea koji je bio nominovan za Oskara, skretala je na sebe pažnju ulogama u francuskim filmovima, zablistala u Hauardovom „Da Vinčijevom kodu”, a na kraju ovogodišnjeg, 65. Kanskog festivala pripala joj je čast da zatvori ovu manifestaciju testamentarnim filmom „Tereza Deskejru” nedavno preminulog francuskog autora Kloda Milera.
Odri Tatu igra naslovnu rolu u ovoj mračnoj porodičnoj drami, ulogu nesrećno udate, obrazovane i avangardne buržoaske žene s kraja 20-ih godina prošlog veka, koja pokušava da pobegne od svih banalnosti provincijskog života.
Da li je igranje u poslednjem filmu Kloda Milera predstavljalo za Vas emocionalno opterećenje još tokom snimanja?
Tokom snimanja se znalo da je bolestan, ali nismo imali svest o tome koliko će ona brzo uznapredovati. Klod se nije predavao, bio je u potpunosti predat borbi. On je bio toliko skroman, toliko jak da se posveti snimanju ovog filma, ne pokazujući nijednog trenutka da smo mi svi zajedno možda i dodatni teret njegovoj bolesti. To je zaista bilo impresivno.
Pročitala sam da je Klod Miler izjavio da neće razvijati scenario za „Terezu Deskejru” ukoliko Vi ne prihvatite naslovnu rolu?
Klod mi je poslao da pročitam roman Fransoa Morijaka i upitao me da li me interesuje učešće u njegovoj ekranizaciji. Naravno da to za mene bila mogućnost iz snova – igrati lik toliko drugačiji od svega što mi se do tada nudilo. Tereza je misaona osoba, ona ne govori mnogo, ona je zatvorena u sebe i svoje misli i meni je bilo izazovno da je igram tako što ću se stalno pitati šta ona zaista misli u određenom momentu. Primorana od okruženja da kao žena da bude tiha, ona je konstantno sa sobom vodila unutrašnje dijaloge.
Vi ste portret Tereze, njenu unutrašnju zbrku i konflikte sa samom sobom, doveli do perfekcije?
Mnogo sam na tome radila. Pored svake scene u scenariju dopisivala sam sa strane elemente njenog mogućeg unutrašnjeg dijaloga, zamišljajući njene frustracije i osećanja koja je imala živeći sa unapred predodređenim mužem i njegovom porodicom. I kasnije, tokom snimanja, kada god bih bila u nedoumici šta tačno oseća Tereza, konsultovala bih se sa Milerom, a on mi je nekoliko puta napomenuo da je Tereza arogantna i da ne oseća sažaljenje za idiote.
Tereza je žena-trovačica, ali i žena čija je žudnja za oslobođenjem stega daleko ispred svoga vremena. Da li Vas je i to zavelo i privuklo njenom liku?
To je pre svega psihološko putovanje žene koja je mužu davala duple doze arsenika, prikrivajući sva svoja unutrašnja propitivanja. To je žena koja nije našla svoje mesto u provincijalnom okruženju i koja nije prihvatala život koji joj drugi nameću. Trovanje muža je njen krik za slobodom, njen bunt protiv vremena u kojem živi i načina života, a ne njena zločinačka namera.
Postoje li sličnosti između uloga Ameli Pulen, Sofi Nevo u „Da Vinčijevom kodu”, Koko u „Koko pre Šanel” i Tereze Deskejru?
Sve tri su značajan deo mog glumačkog kofera.
Vidim još jednu važnu sličnost, a to je – sve tri su, svaka na svoj način, avangardne žene?
Zanimljivo. U stvari, tačno. Svaka od ovih uloga je od mene činila zreliju osobu. Ja nisam ona ista žena kao kada sam imala dvadeset i dve godine. Ne osećam se više istinski mladom u ulogama mladih, bezazlenih žena. U filmu „Koko pre Šanel” već sam igrala lik koji je drugačiji, zreliji. Lik Sofi Nevo ima emocije i sve što čini ima neku emociju, pa je to razlog da se publika za ovaj lik lako vezala, smatrajući ga čak lokomotivom „Da Vinčijevog koda”. Lik Tereze Deskejru mi je otvorio potpuno novi teren koji sam sa ljubavlju istražila, jer je bio nasilniji, kompleksniji i neobičniji. Takvim ga je učinio Klod Miler, a meni je uloga Tereze došla u trenutku života kada sam imala podsvesnu želju za promenom.
Promena koja Vam se nudila niste iskoristili? Mislim na čvršće veze sa Holivudom?
Ne uzbuđuje me američki fanatizam na isti način na koji me uzbuđuju mogućnosti snimanja sa velikim brojem reditelja koje obožavam, a koji su francuski reditelji. Kao francuska glumica sumnjam da bih mogla tamo da imam iste šanse kao što bih ih imala neka američka koleginica. Sem toga, volim Francusku i moj način života. Francuski film je neverovatno bogat, pun varijacija, nove filmske mladosti. On ne pati od konvencija od kojih pati američki film. U francuskom i evropskom filmu je manje pritisaka i veća mogućnost prava na sopstveni izbor.
Postoji li i ono što se zove jezička barijera?
Čujete i sami da moj engleski nije savršen. Ne znam ga dovoljno da bih na njemu mogla da mislim. Ja jesam veliki radnik i volim temeljne pripreme za ulogu, ali one su za kakav francuski film drugačije nego što je to potrebno i za spremanje uloge na engleskom jeziku. Dopalo mi se što sam sa „Da Vinčijevim kodom” prošla i takvo iskustvo, kao što mi se dopalo što je moja uloga zahtevala puno akcije. To je u meni izazivalo radost kao posle kakve dobre igre u mom detinjstvu.
I u Americi Vas često upoređuju sa Odri Hepbern?
Mislim da je to više zbog mog imena, mada mi laska takvo upoređenje. Posle uspeha filma „Ameli Pulen” mnogi su me pitali da li su mi roditelji dali ime po Hepbernovoj, a ja sam to stalno demantovala jer nisam videla neku vezu sa tim. A onda sam jednog dana pitala oca i majku da li moje ime ima veze sa slavnom glumicom i oni su mi potvrdili da su mi dali ime po njoj, jer su je obožavali.
Ipak, nisu baš bili oduševljeni Vašim izborom profesije?
Nisu, moji roditelji bi bili srećniji da sam izabrala da studiram medicinu. Moja izjava da želim da budem glumica ih je veoma zabrinula, ali su se vremenom na to navikli.
Dolazite iz religioznog porodičnog okruženja? Kako su Vaši roditelji reagovali na „Da Vinčijev kod”?
Moji roditelji su gledali film i smatraju da on nikog ne vređa pa ni katolike. Film nije stvarnost već fikcija. Uostalom teorije o Isusu Hristu i Mariji Magdaleni nisu ništa novo. One su postojale i pre Braunove knjige i pre filma. U istoriji religije uvek je bilo kontroverzi i rasprava.
Vaša majka Evelin je gradonačelnica Montlukona, imate li i Vi mišljenje o političkom životu?
Nisam javno angažovana na političkom polju. Što se moje majke tiče, ona tvrdi da je potpuno apolitična. Njena je jedina želja da služi boljitku zajednice na čijem je čelu.
Gde ćemo Vas ponovo gledati?
U novom filmu Mišela Gondrija „ L’ecume des jours”čije je snimanje nedavno završeno, a uskoro se vraćam i Sedriku Klapišu zbog trećeg nastavka filmskog serijala koji je započeo „Španskim hostelom”, nastavio se „Ruskim lutkama”, a sada će se završiti „Kineskom slagalicom”.
Tekst je preuzet sa Politike