Poput bombe je lani odjeknula vijest da su glasači Američke akademije zaobišli prestižne europske favorite, “Bijelu vrpcu” Michaela Hanekea i “Proroka” Jacquesa Audiarda te su Oscara za najbolji strani film dodijelili argentinskom sudskom trileru “Tajna u njihovim očima”.
Jesu li se Amerikanci opet pokazali kao primitivci kojima se fućka za Cannes i europske nagrade, pa nagradili nekakvo opskurno djelce s puno emocija i malo filmske pameti?
U ovom slučaju baš i ne. Argentinski je film (inače, rekorder po gledanosti na domaćem terenu), poslije izvrsno prošao u američkim kinima, ocjene na internetu su mu uglavnom superlativne.
Kako je uspio pobijediti “Bijelu vrpcu” i “Proroka”? Odgovor nije tako kompliciran.
Za razliku od desetak članova žirija na svjetskim festivalima, koji moraju ujednačiti stavove i danima se natežu oko odluka, glasanje za Oscara osoban je odabir. Stoga u natjecanju u toj kategoriji najbolje prolaze tzv. crowd pleaser filmovi, poticajna, a ne hermetična ostvarenja, a “Tajna u njihovim očima” školski je primjer takve vrste poetike.
Protagonist filma je niži sudac koji uz pomoć jedne fotografije nasluti tko je ubio lijepu i mladu suprugu bankarskog činovnika, ali provesti pravdu u zemlju kakva je njegova – i to još sedamdesetih godina, kada se spremaju ne samo rušenje vlasti, nego i politički progoni – nije jednostavno.
Naracija je skokovita i odigrava se u rasponu od 25 godina, ali je film vrlo pregledno izložen, vjerojatno i stoga što je 51-godišnji redatelj Juan José Campanella dobro ispekao zanat na američkim krimi serijama (“Zakon i red: odjel za žrtve”, “Dr. House”), a nije bez vraga ni što je već jednom bio nominiran za Oscara (za “Nevjestinog sina”). U priču je spretno uklopljena i junakova nemoguća romanca s njegovom šeficom, dok je završnica tako radikalna da je se ne bi postidio ni južnokorejski genijalac Chan-wook Park (“Oldboy”).
Likova je u filmu bezbroj, svi su odlično profilirani, no moj je favorit vječno supijani Sandoval (poznati argentinski komičar Guillermo Francella), niži sudski činovnik koji dijeli ured s junakom, strankama se na telefon obraća uz prostote i koristi svaku priliku da se iskrade na čašicu, no njegova rezigniranost najbolji je odgovor na društveno beznađe zemlje u kojoj živi.
Takvih je Sandovala bilo napretek u europskoj kinematografiji pedesetih, dok je izrada filmova bila vrhunska obrtnička vještina, a to što nas je Campanella svojom virtuoznom režijom podsjetio na to razdoblje, dovoljan je razlog da mu nitko ne ospori Oscara.