Ne mogu ne pomisliti kako vrijeme leti, i kako je ovo već peti uskršnji ponedjeljak koji dočekujem u ovoj niskoj zemlji. Istovremeno me pomalo obuzima nostalgija za mojim prvim domom jer sam od odseljenja, početak aprila uglavnom provodila u rodnom Sarajevu. Iz nostalgičnih, sanjarskih trenutaka me uvijek na javu vraćaju mediji, uglavnom internet, koji daljinu između mene i moje domovine čini premostivom. Dovoljno je da pogledam naslovnice nekih webstranica, i podsjetim se zašto sam uopšte ovdje; na tlu gdje sam oficijelno još uvijek stranac, od nedavno srećom takozvani ‘naučni migrant’, a ne u zemlji gdje sam rođena, gdje sam većim dijelom odrasla, školovala niz godina, otišla na prvi koncert, proživjela prve tinejdžerske dane i izlaske, samostalne odlaske u kino i pozorište, na planinu i izlet s razredom, ljetovanja s rajom, u zemlji gdje stanuje skoro moja cijela rodbina, mnogi dobri ili najbolji prijatelji, i moja srodna duša. Uprkos svim ovim, za mnoge sasvim ili više nego dovoljnim, razlozima za život u vlastitoj domovini, moja dilema u vezi s ostankom, odnosno odlaskom iz BiH je bila davno riješena. I prije nego ću prvi put napustiti Holandiju, a posebno nakon što ću malo duže koračati bosanskohercegovačkim tlom, cilj je bio jedan: otići iz BiH čim budem punoljetna, čim završim gimnaziju. Otići ću na studije, ali otići ću i da se više nikad ne vratim.
U Holandiju prvi put stižem nekad u oktobru 1993. godine. Mnoge detalje ne pamtim, bilo mi je samo osam godina, ali znam da je ovo bio već treći put otkako ću graditi neki novi život, ali ovaj put pak na nekom drugom, meni potpuno nepoznatom jeziku. Prvi pokušaj je bio u Srbiji, gdje sam provela malo vremena, tek toliko da završim prvi razred osnovne škole, a drugi u Hrvatskoj gdje sam završila drugi razred, i taman se prilagodila dalmatinskom govoru, koji sam i sama počela usvajati i koristiti. Djeca su zaista posebna i čudesna, i ne kaže se džaba da upijaju kao spužve. Naime, da nisam bila dijete, vjerovatno ne bih s onakvom lakoćom usvajala tuđa narječja, a kamoli strani jezik koji sam, tako tvrde drugi, progovorila za samo nekoliko mjeseci. Iz tog ranog perioda mog života vjerovatno potiče i moja današnja prilagodljivost novim i drugačijim sredinama, otvorenost ka drugom i drugačijem ljudskom biću, i polet ka raznolikim putovanjima, što češće, to bolje. U detalje mog izbjegličkog života u Holandiji neću ulaziti jer prije svega nisu relevantni za ovu priču, ali ću izdvojiti dvije meni važne situacije. Prva je ta da se nikad nisam osjećala diskriminiranom, ili nepoželjnom školskom drugaricom. Štaviše, osjećala sam se punopravnim članom razreda, imala sam mnogo prijatelja, bivala pozivana na rođendanska slavlja, išla na konake kod drugarica, i obrnuto, učestvovala u školskim takmičenjima raznih sportova, i glumačkim predstavama. Jednostavno, bila sam u svakom pogledu uključivana u holandsko društvo, i vrlo rijetko sam se osjećala, ako ikad, strancem. Druga situacija je važna jer dočarava da zapadni narodi nisu uvijek kategorično hladni i bezosjećajni, kao što im se pripisuje. Kao oproštaj, moj razred je pripremio iznenađenje za moje posljednje holandsko školsko jutro – kviz znanja sačinjen od pitanja osnovanih na zapisima iz raznih spomenara! Svaki moj tačan odgovor bi me doveo do nekog poklona koji su mi pripremili, i s velikom pažnjom upakovali. Nakon zabavnih pitanja, mnogo smijeha, otpakivanja poklona, bilo je vrijeme da se oprostimo. Teškog srca sam napustila učionicu u koju više nikad nisam zakoračala. Iznenađenju još nije bio kraj. Prije nego što ćemo zaista autom krenuti ka BiH, moj cijeli razred se stvorio ispred ulaza moje tadašnje zgrade, u plaču, prepričavajući mi kako niko ništa nije mogao raditi tokom poslijepodnevnog dijela školskog dana, te su na kraju odlučili doći nakon nastave, i ispratiti me.
Vrativši se u Sarajevo 1997. godine, život ću iznova graditi po peti put, iako sam imala tek nepunih dvanaest godina. Srećom, uspjela sam i taj peti put, i godine provedene u Sarajevu nakon 1997. pamtim uglavnom kao ugodne, s usponima i padovima, kao i kod svakog tinejdžera i adolescentnog čovjeka. Sjećam se i nekih manje lijepih; tuča usred sarajevskog parka ‘Svjetlost’, guranja u bilo kojem redu, strepljenja hoću li biti primljena u gimnaziju i na fakultet, iako imam sasvim realne osnove da budem, i razmatranja da bi se ipak neka ‘veza’ trebala povući da osiguramo meni mjesto, scene u trolejbusu koje po meni oslikavaju užasnu nekulturu i primitivizam, kravlji vonj usred grada jer se seljaci ne prilagođavaju gradu, već obrnuto, išaranih prevoznih sredstava, razvaljenih klupa, klackalica, i ljuljački na svakom koraku. Pored ovih sitnih prizora, uglavnom pamtim opštu neuređenost države, ispunjenu nacionalizmom, šovinizmom, i nekom sveobuhvatnom mržnjom. Ovo su i vjerovatno početni razlozi zašto moja nostalgija za Holandijom nije prolazila, zašto sam svako ljeto tražila priliku da posjetim ujaka koji je ovdje ostao, posjetim staru školsku raju, i zašto nisam odustajala od snova da se vratim u besplaninsku zemlju tulipana, vjetrenjača, sira i klompi.
Danas shvatam da su i te nepune četiri godine mog djetinjstva u Holandiji bile dovoljne da mi oblikuju pogled na svijet i ljude. Iako ne volim generalizacije jer izuzetaka uvijek ima, ipak ću reći da su Holanđani vrlo iskren i direktan narod, uglavnom pošten i radan, i, izuzevši novopečenu nacionalističku političku struju Geerta Wildersa i njegovih poklonika, vrlo tolerantan narod, što ih je kao naciju i proslavilo, i učinilo vrlo poželjnom zemljom kako za obići, tako i za živjeti. Kako vrijeme više odmiče, i postajem sve starija, primjećujem da sam odrasla u drugom sistemu vrijednosti, s drugačijim pravilima življenja koje sam zadržala i nakon selidbe u rodno Sarajevo. Te nepune četiri godine sam odrastala u svijetu gdje se trud isplati, gdje se ljudi ne raduju tvom neuspjehu, i bivaju zavidni tvom uspjehu, iako možda imaju druge ambicije, u svijetu gdje ime i prezime ne moraju igrati nikakvu ulogu, gdje je moguće biti drugačiji, i opet biti uspješan i sretan, u svijetu gdje se ne može sve postići rodbinskom ili bilo kakvom drugom vezom, gdje je moguće biti svoj, imajući vlastito mišljenje, ne pokoravajući se masi samo zato jer će inače komšije pričati svašta. Ovo je svijet gdje neću slušati Miloševićevu propagandu, koja je sada samo presvučena u novo odijelo, s drugim imenom – Dodik, i njegovim SDA-ovskim i HDZ-ovskim marionetama, a da ne spominjem slavnog Fahru Radončića! Svijet gdje neću slušati svakodnevne pozive na gnjev, mržnju i oholost, gdje ove pomenute, i mnoge druge usijane političke glave, gladne novca i moći, stvaraju samo sebi put, i pune vlastite džepove. Svijet gdje će moj rad i trud biti cijenjen, gdje neću morati tražiti štelu da nađem posao, gdje se poslodavac neće iživljavati na meni i putem mene, kao što je to slučaj s mnogim meni najdražim osobama. Svijet gdje neću svakodnevno razmišljati hoće li mi se država ponovo raspasti, i hoće li započeti novi rat. Da budem jasna, ne smatram da postoji idealan svijet, niti idealna država, ali smatram da mi zemlja lala već pruža mnogo više nego što bi mi sada pružala moja zemlja – mir i spokoj duše, regularno nađen posao, slobodu mišljenja, izražavanja, i kretanja veću nego u BiH, društvenu osviješćenost, i osjećaj vrijednog ljudskog bića sa svim mogućim pravima čovjeka.
O povratku danas niti sanjam, niti razmišljam. Zašto traćiti život, i pustiti usijanim glavama da sputavaju zdravu želju za kvalitetnim, i naprednijim životom, onemogućavajući bilo kakvu perspektivu mladim ljudima, ali i sredovječnim i penzionerima? Zašto dopustiti da budem nepoželjna nekadašnja dijaspora kojoj je uvijek lako u životu, bez obzira koliko je takvo mišljenje nekad nerealno? Zašto čekati više od godinu dana nostrifikaciju diplome, i provoditi vrijeme nezaposlen, i više godina na birou? Zašto dopustiti trovanje nacionalizmom, i drugim negativnim pojavama u društvu, i dovesti se u iskušenje da postanu svakodnevnica? Zašto dopustiti da mogući potomci odrastaju u zatrovanom okruženju, i prva stvar koju budu učili bude etnička pripadnost? Moj profesor sociologije sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, je na pitanja kada će po njegovom mišljenju izblijedjeti nacionalizam i šovinizam u BiH, odgovorio kako će se to dogoditi tek možda za nekih trideset do četrdeset godina. Dotad ću, ako i te godine doživim, biti stara, skoro penzionisana osoba! Ne, zabluda o povratku nemam.
Da zaista mogu birati, izabrala bih čarobni štapić kojim bih učinila svoju domovinu dostojnom, sa svim njenim kvalitetama koje zaista ima – prirodu, vode, kako riječne, tako jezerske i morske, odličnu klimu, nacionalnu kuhinju s regionalnim varijacijama, i zbog svega ovoga da ne govorim koji potencijal za raznovrstan turizam. Osim prirodnih ljepota, ljepota bi bila vidljiva i u sistemu državnog uređenja, gdje bi svi narodi i narodnosti bili jednaki, i jednako ponosni na nacionalna naslijeđa, i jednako ih čuvali i poštovali. Domovina gdje bi nezaposlenost bila minimalna, šansa za obrazovanje veća, društvena i ekološka svijest mnogo veća, sloboda medija stvarna, i gdje bi prava čovjeka vladala na svakom koraku, bez diskriminacije, rasizma, nacionalizma, šovinizma, i mnogih po meni negativnih pojava u današnjem društvu. Nažalost, ovakva BiH je pusti ideal, nešto što moguće nikad neće postati stvarnost, i može postojati samo u mojoj mašti. I ako nekad bude država u kojoj je normalan i kvalitetan život moguć, velika je vjerovatnoća da ja to neću doživjeti. Ovakva kakva jeste, mene ne mami na povratak. Veću nostalgiju osjećam za Titovom Jugoslavijom, na osnovu priča raznovrsnih stanovnika bivše države, i svog ranog, sretnog djetinjstva, a možda i najsretnijeg perioda mog cjelokupnog života, nego što osjećam za današnju Bosnu i Hercegovinu.
