Od dječaka kojem su usta punili pijeskom do umjetnika koji je portretisao careve i kraljeve, a da im se nikada nije poklonio – autobiografija Vlaha Bukovca „Moj život“ otkriva detalje koji se graniče sa nemogućim.
Svi znamo njegove raskošne portrete i monumentalne kompozicije, ali malo ko zna da je put Vlaha Bukovca do svjetske slave bio popločan preživljavanjem, revolucijama i glađu. Autobiografija pisana u Pragu pred kraj Prvog svjetskog rata, sada ponovo oživljava epsku priču o čovjeku koji je bio začetnik naše moderne, ali i vječiti bjegunac pred onim što je sam nazvao – “hrvatski jal”.
Život na tri kontinenta: Rođen na ulici, odrastao u popravnom domu
Bukovčeva životna putanja bila je sve samo ne lagana. Majka ga je rodila na ulici u Cavtatu, a odrastao je u siromašnoj porodici koja se uzdala samo u svoje ruke i ljubav. Kao dječak je preplovio Atlantik, ali umjesto američkog sna, tamo ga je dočekao popravni dom. Radio je kao kadet na jedrenjaku zlog kapetana, padao u štivu broda i jedva ostao živ, te preživljavao revoluciju u Panami.
U San Francisku je konobarisao, a prehranjivao se slikajući brojeve na vagonima. Kako je sam zapisao o teškim pariskim danima:
“Francuz je to stanje okrstio pitoresknom izrekom: L’epoque, quand on mange de la vache enragée (Doba kad se jede meso bijesne krave). Vrijeđali su me ovi poredani sretnici u gostionama, koji su žvakali punim ustima, da su im od pustog zalogaja zaušnjaci pucali. Najradije bih ih ćuškom po onom zadovoljnom obrazu, pa da ih krv oblije.”
Od gladi do pariske slave
Uprkos svemu, Bukovac stiže do Pariza gdje studira kod slavnog Cabanela. Redovno izlaže na Salonu, a stroga publika ga zapaža nakon akta „La grande Iza“. Postaje apsolutni sinonim za slikarstvo, portretišući pripadnike visokog društva u Engleskoj, ali i članove srpske dinastije Obrenović u Beogradu te crnogorske Petroviće na Cetinju.
Zanimljiva je anegdota sa lukavim kraljem Nikolom, koji mu je nudio sablju i oficirsku platu samo da mu “džabe radi galeriju vojvoda”. Bukovac je to glatko odbio, ne želeći da postane ničiji podanik.
„Hrvatski jal“ i gorki odlazak iz Zagreba
U Zagreb dolazi 1893. godine i postaje centralna figura umjetničke scene. Gradi kuću, atelje, stvara temelje moderne i pokreće izgradnju Umjetničkog paviljona. Ipak, idila nije dugo trajala. Zbog spletki, javnih ocrnjivanja i zavisti kolega, Bukovac teška srca ponovo pakuje kofere:
“Mnoge je naše ljude lomila i slomila ova ista nevolja – a to je ono što su sami Hrvati nazvali: ‘hrvatski jal’! Prosta, prirođena zavist. U Zagrebu ostavih i svoju zidanu kuću i atelier i sve ono što ognjištem nazivljemo. Tamo se rodilo moje dvoje djece, pa mišljah, da ću među svojima i sklopiti oči. Sudbina je drukčije htjela.”
Pouka za sva vremena: Nepokolebljivi optimizam
Bukovčeva priča nije samo istorija umjetnosti; to je univerzalna saga o nevjerovatnoj upornosti. Čovjek koji je preživio bijedu i kojeg su u Beču dočekivali zatvorenim vratima galerija (izlagao je u mračnom dućanu trgovca Cirtina), na kraju je ispraćen uz najveće počasti.
Umro je 1922. godine u Pragu, žudeći za “suncem i našim morem”. Njegova autobiografija ostaje svjedočanstvo o tome kako autentična strast i snažna radna etika mogu nadvladati i najteže životne prepreke.
Više na Telegram.hr