Predstava je neka vrsta eksperimentalnog ispovednog i dokumentarnog teatra, specifičnog teatarskog žanra koji je sve češće na repertoaru u pozorištima u svetu, ali i u našim pozorištima.
I ovdašnja publika je imala prilike da vidi slične predstave. Tako predstava „Čekaonica“ u režiji Borisa Liješevića, koja se prikazuje u Ateljeu 212, je zapravo neka vrsta istraživanja unutar koga se vrši anketa o stavovima i iskustvima ljudi pre i za vreme procesa tranzicije. Tako je i predstava „Rođeni u YU“ reditelja Dine Mustafić, na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta, stilizovan oblik ispovesti i intervjua sa glumcima i glumicama koji su živeli u državi koja je nestala. I jedna predstava gostujućeg pozorišta Generacija ‘91 – ‘95 (režija Borut Šeparović zasnovana na romanu Borisa Dežulovića), dotičući se još uvek svežih sećanja na regionalne ratove devedesetih godina prošloga veka, kombinuje ispovedni model sa pozorišnom igrom. Ona je, tokom svoje pripreme, bila i svojevrsna radionica u kojoj je dolazilo do osvešćivanja aktera, mladih ljudi, kroz proces njihove interakcije sa zbivanjima, kroz refleksiju i postepeno napuštanje predrasuda.
Lako je pretpostaviti da su kroz sličan proces prolazili i akteri predstave Hipermnezije. U njoj osmoro mladih glumaca iz Sarajeva, Beograda i Prištine (Ermin Bravo, Jelena Ćuruvija Đurica, Maja Izetbegović, Tamara Krcunović, Damir Kustura, Sanin Milavić, Milica Stefanović, Alban Ukaj) iznose sećanja na traumatska iskustva iz vremena kada su bili sasvim mladi a rat, u kome se raspadala njihova zemlji, besneo oko njih. Oni, kroz ispovesti, svedoče o tragu ovog raspada kako na njima samima, njihovim osećanjama i doživljaju sveta, tako i na sredini u kojoj su živeli, na odnosima u njihovim porodicama. Potresni detalji tih sećanja u potpunosti opravdavaju naziv predstave „Hipermnezija“ (prvobitni radni naslov je bio „Prešućivanje“) jer su ove ispovesti svedočanstvo o jednom prinudnom sećanja na životne detalje koji su izazivali traume i koji, na neki način, ostaju u pamćenju zauevek kao trajni ožiljci. Nesposobnost da se takva sećanja izbrišu, iako ljudski duh prirodno potiskuje neprijatna, dovodi do toga da ona postaju konstituvni deo ličnosti.
Ono što je ganulo publiku je stepen iskrenosti u ispovedanju ličnih priča. Sam rediteljski koncept Selme Spahić nema „napadački“ ton, već je fokusiran na same ličnosti aktera-glumca koji izgovaraju dugo prećutkivane istine dekonstruišući i samu dokumentarnost u teatru. To nije novina, ali novina je, što je bilo šokanto i potresno, čuti toliku množinu negativnih iskustava ispovedanih na tako nenametljiv i neposredan način koji nije onaj na koje je publika navikla u ispovestima trećih lica. Skoro da je bila nepripremljena na toliko direktnu intimnost, suočena sa svojom ravnodušnoću ili sa slikom stanja rezigniranosti. Sposobnost rediteljke Selme Spahić pokazala se i u tome što je uspela da usmeri ove ispovesti tako da se izbegnu banalnosti i klišei, da se zaborave predrasude. Kroz takve ispovesti istorija dobija svoje tragično ljudsko lice.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala