Bilo je, iz perspektive navijača bosanskohercegovačke fudbalske reprezentacije, nečeg duboko frustrirajućeg u načinu na koji je reprezentacija Francuske prošlog utorka, u noći jedanaestog oktobra, izjednačila na 1:1 i došla do rezultata koji joj je odgovarao. Zapravo, tu je perspektivu moguće i proširiti; bilo je u tom načinu nečeg duboko frustrirajućeg i za svakog “normalnog” fudbalskog fana koji možda inače i ne navija za Bosnu i Hercegovinu, ali po navijačkoj inerciji navija za “slabije”. Jedanaesterac sviran nakon Spahićevog prekršaja nad Nasrijem bio je, u najmanju ruku, sumnjiv. Ima li se u vidu minuta u kojoj je penal sviran, dotadašnji utisak koji su obje ekipe ostavile, čvrstina odbrane reprezentacije BiH koja u nekoliko prethodnih utakmica i, eto, u više od pet šestina te utakmice sa Francuskom nije primila nijedan gol, teško je izbjeći dojam da osim iz jedanaesterca nije bilo drugog načina da nam Francuska uopšte zatrese mrežu. Ako se tome još doda i prisjećanje na čuvenu Henrijevu ruku koja je Francusku “pronijela” kroz baraž protiv Republike Irske i dovela ih na prošlo “veliko takmičenje” te Platinijev polubožanski status u UEFA, nije čudno da i francuski sportski novinari drže da je Francuska prvo mjesto u našoj kvalifikacionoj grupi osvojila na nepošten način.
Jasno je da je ova sportska nepravda bila glavna društvena tema kod nas u posljednju sedmicu: od kafanskih i uličnih razgovora do medijskih komentara i analiza. Pojavilo se nekoliko dobrih tekstova o toj temi, no najbolji i najzdraviji komentar cijele “penalske kontroverze” dao je Ivica Osim. On je kazao, parafraziram, kako sudiju ne trebamo okrivljavati za bilo šta i kako je potpuno besmisleno uopšte komentarisati ovu sudijsku odluku, kako je uostalom ne bismo komentarisali da je išla u našu korist i kako ni penal koji je na gostujućoj utakmici s Bjelorusijom sviran za Bosnu i Hercegovinu nije možda bio “čist kao suza” pa to tad nikom nije smetalo. Naglasimo: Osim ne tvrdi da je sudija bio u pravu, tvrdi samo da je pogrešno sudiju kriviti za vlastitu grešku, za prekršaj koji se desio u “sumnjivoj zoni” te da je svako komentarisanje sudijskih odluka, naročito u kontekstu lamenta nad nepravdom, iznad svega – neproduktivno. Ivica Osim zapravo kao da varira onu famoznu lakanovsku dosjetku prema kojoj je ljubomora uvijek bolesna, čak i kad je opravdana. Čak i kad je u pravu u sumnjama da ga žena vara s kim stigne, muževa ljubomora je patološko stanje, tako bi se mogla sumirati ta dosjetka, a Osimova varijacija bi glasila: Čak i ako je ova paranoja opravdana, čak i ako ovaj penal zbilja jest posljedica Platinijevog uticaja i UEFA-inog interesa da Francuska obavezno zaigra na završnici evropske reprezentativne fudbalske smotre, ta paranoja nije ništa manje nezdrava, nenormalna i patološka.
Ipak, korisnost takvog rezonovanja ne završava s fudbalom. O čemu zapravo govorimo kad govorimo o fudbalu? Govorimo o životu, naravno. Bilo je nečeg mentalitetski jako našeg, bosanskog, jugoslovenskog, slavenskog, balkanskog, u povlačenju u drugom poluvremenu, kao da smo se prepali pobjede i uspjeha. Ličilo je to na neke utakmice reprezentacije Jugoslavije. A uostalom, ni penal ne mora značiti gol. U utakmici koja Sloveniji rezultatski nije značila ništa, a Srbiji je značila sve, kapiten Srbije Nemanja Vidić je promašio penal. Nasri je svoj najvažniji penal u dosadašnjoj karijeri – pogodio. Vidić je, kako kažu sportski novinari, preuzeo odgovornost, ali ju je preuzeo u prvoj utakmici koju je odigrao nakon signifikantne pauze, preuzeo je odgovornost kad za takvu odgovornost nije bio spreman. U takvim fudbalskim detaljima fenomenološki se ogledaju neke prakse kakve postoje i u vanfudbalskoj sferi.
Važna je pomenuta Osimova intervencija jer bi iz bosanskohercegovačke perspektive bilo užasno pogrešno i u fudbalu preuzeti dežurnu figuru žrtve. Prije neke dvije godine sociolog Alija Hodžić je govorio o međusobnoj povezanosti anomije i ressentimenta u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, potencirajući kako “proizvođenje ressentimenta na motivu žrtve (serije povijesnih kolektivnih nesreća), neprestano obnavljanje jednom doživljenog bola (kojeg se uslijed nemoći, ne-moći se braniti, ne može prevladati i kojim se neki “drugi” fiksiraju kao trajni neprijatelji) postaje manipulativni obrazac koji koči, skoro zabranjuje, svako slobodno i kritičko mišljenje”. Frustrirajuće okolnosti ne moraju proizvoditi samo ressentiment, mogu proizvoditi i humor. Postoji genijalan vic kad Perica pita tatu: Tata, hoćemo li ove godine ići na more? Tata odgovara: Sedamdeset posto da hoćemo, sto posto da nećemo. U našoj današnjoj, kao i svakoj drugoj, situaciji, humor je bolji izlaz od ressentimenta. I u fudbalu i u životu, šanse su nam uvijek kao u ovom vicu. Hoćemo li se plasirati na Evropsko prvenstvo? Hoćemo li ući u Evropsku uniju? Hoćemo li se izvući iz krize i početi živjeti koliko-toliko normalno? Sedamdeset posto da hoćemo, sto posto da nećemo.
Tekst preuzet iz Oslobođenja