Klaić pojmove intelekt i intelektualac objašnjava ovako:
Intelekt: od latinskog intelectus, um, razum, moć shvaćanja, razumijevanje, poimanje, svijest, misaone, mislilačke sposobnosti čovjeka.
Intelektualac:
1. umni radnik, osoba sa svršenim fakultetom, odnosno visokom ili višom školom.
2 čovjek koji misli “vlastitim mozgom”.
Moja prijateljica je za jednu ovdašnju mladu književnicu rekla: “pametna, obrazovana, zgodna, a govori kao televizor”. Književnica je završila fakultet, i umni je radnik, dakle nema prepreka da joj priznamo status intelektualke. Osim, ukoliko nam se um, razum, moć shvaćanja i mislilačke sposobnosti ne bune protiv mogućnosti da intelektualac brblja o stvarima koje nije provjerio i razumio, i na način kako to čine mediji. A najčešće: zlonamjerno, pristrano, nelogično i neistinito.
Ali evo, moj um i razum se bune. Ja mislim da diploma izgovorenim ili napisanim mislima nikako ne daje veću težinu i ozbiljnost nego što te misli nezavisno i od diplome i od mislioca imaju. Kako se uostalom dolazi do diplome?
Jedni zapisuju ono što profesor govori, prepisuju na čisto kod kuće i ostavljaju u arhiv do ispita (to su dobri studenti), a o tome ne misle ništa. To su najograničeniji ljudi i docnije birokrati. Drugi misle da se za ispit može naučiti tako isto kad se ne ide kao i kad se ide u školu, i u tome su savršeno pravi; ali umjesto da sede kod kuće pa da sami uče štogod, oni provode sve vreme u kavani. Među njima ima i vrlo sposobnih ljudi, koji su i ponešto i čitali i učili, ali kužna atmosfera od toga ih je toliko okužila da nisu bili u stanju da se izbave od tog živog truljenja….
Ovako je otprilike Velikoj školi prije više od jednog vijeka pisao Svetozar Marković. Sjećanje na svoje studiranje završio je ovako: “Tako se vaspitavala jedna polovina srpske omladine za birokrate, a druga za lole i skitnice ili za grob.” (Svetozar Marković, Kako su nas vaspitavali, 1868.)
Ni Jovan Dučić nije o pripravnicima za umne radnike mislio ništa bolje:
Došao je nakad ovamo suv i tanak, a sad je ugojen; i sa očima vedrim i bodrim, a sad nosi teške naočare, i imao je čelo misaono i zabrinuto, a sad je dobio milokrvni izraz parazita. Postavši od pravnika medicinar, a od medicinara arhitekta, nanizao je trideset semestra, bez ijednog ispita. Uzdanica jedne srpske palanke na turskoj granici, sad se više ne može u nju vratiti, osim kao političar i branilac režima, bukač protiv svake opozicije, član vladajuće stranke.
(Jovan Dučić, Pismo iz Francuske 19,,)
U sistemu obrazovanja, koji je nacionalno-romantičarski više nego racionalno-prosvetiteljski, sa ciljem da se slavuji preobrati u papagaje, ja danas vidim glavnog krivca za odsustvo ozbiljnog intelektualnog angažmana. Školuju se generacije intelektualaca kojima diploma zamjenjuje potrebu da misle “vlastitim mozgom”. Um, razum i logika pronašli bi u mnogim aktuelnim nesumnjivim opšteprihvaćenim istinama sumnjive premise i pogrešno izvedene zaključke. Lakše je, recimo, na neviđeno potpisati peticiju solidarišući se sa provjerenim istomišljenicima nego posumnjati u ispravnost postupka koji se peticijom brani. Upravo takvo pretpostavljanje emocija logici, u stvarima razuma, jeste jedna od loših posljedica aktuelnog romantičarskog odgoja. I zato intelektualcu odgojenom u devetnaestovjekovnom duhu nije teško govoriti lijepo i nadahnuto, ali jeste logično i konkretno. Uvjeravajući ih da je misliti nacionalno važnije nego misliti racionalno, školski sistem, metaforično, kastrira buduće intelektualce, usmjeravajući ličnu hrabrost da služi interesima kolektiva umjesto znanju i istini.
Borislav Pekić to formuliše ovako:
“Ja on nečemu istinu mogu misliti, ali hoću li je reći ne zavisi od snage (istinitosti) te istine, već od moje snage. I ne budimo opet naivni: ne snage mog izražavanja, mojih moći da istinu dobro iskažem, nego od moje pripravnosti da zbog nje trpim.” (Borislav Pekić, Pozorište kao soba za razbijanje stakla, Književnost 1984 4/5.)
Dok ovo pišem/čitam osjećam stid, ne zato jer pokušavam odbraniti utopiju, već zato što to činim na način koji je simulacija stvarnog intelektualnog angažmana. Sve važne stvari o ovoj temi trebali bi se izgovoriti ne pred ovim okruglim stolom, nego pred ogledalom. I trebale bi biti rezultat suočavanja sa konkretnim rezultatima “vlastitih misaonih sposobnosti”.