Proteklih sedmica su neke od najvećih svjetskih kompanija uključujući Sony, Google, Nintendo, Lockheed Martin i Citigroup doživjele napade hakera za koje neki vjeruju da su protuzakonite, dok drugi tvrde da su u vezi sa vladinim tajnim organizacijama.
Međutim, iako je praćenje napada itekako moguće, teško je definirati jasnu politiku kojom bi se problem riješio.
„Priroda interneta je bezgraničnost i anonimnost“, izjavio je R.Chandrasekhara, sekretar indijskog odjela za telekomunikacije na Konferenciji o sigurnosti koja se prošle sedmice održala u Londonu i koju je organizirao američki EastWest institut.
„Vlade, države i zakoni su međusobno povezani. U tome je fundamentalna kontradikcija“, ocijenio je R.Chandrasekhara.
I predstavnici ostalih država su se složili da njihove vlade tek pomalo počinju da se bave ovim problemom.
„Smatramo da tražimo rješenja za nešto što je poprilično nova i nepoznata teritorija za nas“, rekao je Tim Dowse, direktor odjela za cyber politiku u britanskom „Foreign and Commonwealth“ uredu.
Neefikasnost nacionalnih strategija
Do sad su Sjedinjene Države, Velika Britanija i nekoliko drugih zemalja objavile nacionalne strategije o cyber sigurnosti i uložiti će milijarde dolara u ofanzivnu i defanzivnu tehnologiju.
Međutim, javlja se mnoštvo poteškoća. Ako hakeri recimo uspiju proći zaštitni sistem nekoliko zemalja odjednom, što će sigurno da se desi, koja vlada ili sudski organ će biti odgovoran da to ispita? Šta je sa kompanijama?
Vlade imaju ograničen utjecaj i kontrolu nad većinom internet sistema. Mnoge kompanije se žale da trenutni nacionalni sistemi jednostavno nisu dovoljni. Kompanije zahtijevaju globalne standarde kojim bi se regulirala pohrana i krađa podataka, zahtijevaju da se hakeri sankcioniraju i da se ograniči uloga država pojedinačno.
„Trenutne nacionalne strategije i politika ne pomažu mnogo međunarodnim kompanijama“, rekao je Martin Sutherland, izvršni direktor firme BAES.L, podružnice kompanije Detica. „Želimo međunarodne standarde kao što ih imaju recimo aerodromi.“
Kako bi jedan međunarodni sistem trebao izgledati još uvijek nije jasno. Sjedinjene Države tvrde da je prioritet donošenje međunarodnog konsenzusa što je brže moguće.
To znači uspostavljanje nekih osnovnih principa. Jedan od njih je da su države pravno odgovorne za ispitivanje napada koji su se desili na njihovoj teritoriji. Mnogi smatraju da vlade i pravni sistemi mogu na taj način na svojoj teritoriji izgubiti i tu ograničenu kontrolu nad informacijama i sistemima koju sada imaju.
Iako je prošlog mjeseca nekoliko britanskih slavnih ličnosti tužilio medije za objavljivanje informacija o njihovom privatnom životu, svi oni su i dalje aktivni na Twitteru.
Cyber primirje
Internet stranice koje nude besplatnu muziku i filmove i uprkos autorskim pravima potkopavaju zakon o intelektualnom vlasništvu. I uprkos svom „najvećem zidu“, Kina se također bori da spriječi protuzakonite web stranice i socijalne mreže.
Svrgnuti egipatski predsjednik Hosni Mubarak je na svojoj koži osjetio da čak ni ukidanje interneta nije dobra mjera jer rezultira ozbiljnim političkim, ekonomskim i diplomatskim posljedicama.
Postoji hiljade hakerskih grupa kao što je recimo Anonymus koja je napala web stranicu MasterCard-a jer su smatrali da oni blokiraju Wikileaks. Analitičari tvrde da bi i vojne grupe poput Al-Kaide mogle koristiti slične taktike.
Najgori mogući scenarij cyber napada bi bio onaj koji bi uništio ključne sisteme kao što je zračna i saobraćajna kontrola. Takav napad bi mogao biti pripisan nekoj državi, a to bi moglo uzrokovati i oružane sukobe među zemljama.
„O tome se mnogo govori i mislim da se radi o velikom riziku“, rekao je Christopher Painter, koordinator za cyber politiku pri američkom State Departmentu.
„Kako bismo osigurali da se to nikad ne desi, države moraju biti u bliskim odnosima. Mislim da se te strukture moraju poboljšati i mi trenutno radimo na tome“, dodaje Painter.
Međutim, da bi se osigurao cyber prostor, ako je takav cilj uopće moguć, moralo bi se ići daleko izvan državnih granica i sporazuma, a to može trajati godinama.
„Svi znamo da, ako se desi još jedan svjetski rat, desiti će se u cyber prostoru“, rekao je Hamadoun Toure, generalni sekretar Međunarodne telekomunikacijske unije.
„Sporazum o cyber primirju bi bio jedan i jedinstven. Morao bi spojiti sve vlade, privatne sektore pa čak i pojednice“, zaključuje Toure.