Nina Violić: Uživam u nerazumijevanju suprotnog spola

Mi sve manje hranimo ljubav, a sve više je dovodimo u pitanje. Tako mi se čini da danas svi jako brzo i lako odlučimo da nekoga više ne volimo. Zato su meni zanimljivi, na primjer, LGBT brakovi, jer se ljudi u njima trude sačuvati taj odnos i pokazati cijelom svijetu da se može i da su uspjeli. Ja im se divim

29. juni 2022, 10:14

Ne treba puno govoriti o blistavoj kazališnoj karijeri glumice Nine Violić. Nakon Teatra &TD i Zagrebačkog kazališta mladih te gledajući njezin sadašnji angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, ona se u potpunosti ostvarila kao glumica, u kompleksnim ulogama junakinja koje su spremne sve staviti na kocku da bi živjele život, dostojan jedne žene. Ono što je naoko začudno, ali što zapravo govori o njenoj silnoj glumačkoj energiji i intelektualnoj znatiželji, jest da je snimila već tri filma koji ljudski duboko i poetski uzbudljivo poniru u najintimnije pore međuljudskih odnosa i traume pojedinaca u današnjem svijetu. Posljednji od njih, "Baci se na pod", ovih je dana imao zagrebačku premijeru, a Nina Violić upravo se vratila s kazališnog gostovanja u Beogradu. S njom razgovaramo o Krleži i o tome kako ga doživljavaju ovdje i tamo, o njezinom novom filmu i o tome da li u porodici treba ostati ili otići i kako se izboriti za ljubav u svijetu gdje je ljubavi sve manje.

Možda da za početak popričamo o reakcijama na predstavu "U agoniji" u produkciji zagrebačkog HNK-a u kojoj igrate i koja je ovih dana gostovala u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Kažu da je predstava ispraćena stojećim ovacijama...

Genijalno je bilo, dirnula me publika baš, to mi je ujedno bila i zadnja predstava u sezoni, pa sam dala sve od sebe i još malo više za kraj. Uvijek je nekako posebno igrati u Beogradu, ali ovaj put još i Krležu čija ubojita rečenica ima za nijansu drugačije značenje. Na primjer kad barun Lenbach kojeg igra Krešo Mikić kaže: "Mene su pljuskali obični srbijanski žandarmi, a ja sam stajao pozor i jezik za zube". U Zagrebu to zvuči bezazlenije nego u Beogradu, ali meni je najzanimljivije bilo sa scene osluškivati Krležinu konstrukciju koja mnogim Hrvatima i danas bode uši. Na primjer kad Laura na kraju zavapi Križovcu kojeg igra Livio Badurina: "Trebao si da govoriš istinu", ili "ja moram da ti kažem", dok u Beogradu to zvuči normalno bez da se itko osvrne, jer je to njihova konstrukcija. Dvadeset i kusur godina Krležu se u Hrvatskom narodnom kazalištu lektoriralo i micali su se iz njegove rečenice takozvani srbizmi. Da li to možete vjerovati? Dakle mi smo najvećeg vlastitog pisca godinama "prevodili". To o našem identitetu govori više nego bilo što drugo. Volim Jugoslavensko dramsko pozorište, puno smo tamo zadnjih 15 godina igrali, od "Buđenja proljeća" Olivera Frljića, pa "Garažu", "Žutu crtu", "Vučjaka" i "Tri zime" Ivice Buljana i "Kako smo preživjele" Dine Mustafića, a nešto sam vjerojatno i zaboravila. Uglavnom, bilo je svečano i malo tužno, jer ovo je prvo gostovanje na kojem nije bilo Nebojše Glogovca u kafani nakon predstave.

Vaš film "Baci se na pod" je gotov. Što će se s njim nakon premijere u Zagrebu događati na primjer ovog ljeta?

Film je imao svjetsku premijeru na Festivalu mediteranskog filma u Splitu, zatim su uslijedile zagrebačka, riječka, šibenska i dubrovačka premijera, a 23. lipnja je krenuo u redovnu distribuciju u Cinestaru. Sada nekako najviše računam na ljetne pozornice i ljetna kina, koja ćemo obilaziti kao pravi nomadi. Idemo od grada do grada, od mjesta do mjesta, na otocima i na kopnu i nadam se da ćemo tako uspjeti pokrenuti ljude da dođu i pogledaju film. Jako mi je stalo da ga ljudi vide, ništa drugo mi nije toliko sada bitno, kao to da želim da film komunicira s publikom. Sve drugo mi se čini besmisleno, pa radila sam ga za ljude i želim da ga ljudi gledaju.

Borba je u nama

Vaši suradnici na snimanju bili su svjetski poznati direktor fotografije Vanja Černjul, skladatelj muzike je Filip Šovagović, u filmu glumi Lee Delong, američko-francuska glumica, kostime potpisuje Ana Savić-Gecan, a pjesmu u filmu izvodi splitski TBF. Kako je bilo stajati iza kamere?

S Vanjom sam prije pet godina snimala kratki film "Janje" i nisam htjela raditi dugi film bez njega. S TBF-om sam radila predstavu "Garaža" koja je premijeru imala u La Mami u New Yorku prije deset godina i odonda sam željela ponovno nešto raditi s njima. S Anom Savić-Gecan radim već dugi niz godina i u ovom filmu sam htjela da Ana radi i scenografiju i kostime, jer mi se čini da taj vizualni identitet na filmu treba biti jedinstven. Ana je vrhunski vizualni majstor, razmišlja kao slikarica, iz njenog gepeka stalno ispadaju krpe koje iz cijelog svijeta prebacuje iz seta na set, iz kazališta u kazalište, ona me uvijek inspirira i ne mogu uopće zamisliti da radim bez nje. Lee Delong sam upoznala na snimanju filma "Na putu" Jasmile Žbanić, koja ju je tada angažirala da bude takozvani coach, trener za glumce i odonda sam s njom u kontaktu. Ovu ulogu sam pisala za nju. S Gogom Bogdanom sam puno radila u kazalištu i on mi dođe kao neki član obitelji. Jedino sam s montažerom Vladom Gojunom i Filipom prvi put radila na ovom filmu, ali Vlado i ja smo imali toliko vremena za upoznavanje s obzirom na to da smo montirali skoro dvije godine i jer smo lutkarski dio filma snimali godinu dana nakon igranog. A Filipa sam "zarobila" tako da nije imao izbora. Uživala sam, stvorila sam neku svoju malu porodičnu atmosferu u kojoj smo se svi osjećali kreativno.

Nakon kratkometražnih filmova "Odvajanje" i "Janje", vaš treći, dugometražni film "Baci se na pod" govori o raspadu jedne obitelji. Koja je zapravo bila vaša unutarnja pokretačka ideja da se bavite tom temom?

To je ustvari film o tome da nismo sposobni ništa objektivno doživjeti i da je sve što mislimo da živimo samo naš subjektivni doživljaj. Autor filma često zauzima objektivnu poziciju, a ja sam htjela i to staviti u pitanje, svoju poziciju kao autora i nisam htjela zauzimati bilo čiju stranu. Nisam htjela kritizirati ni moralizirati nad odnosom između likova, ni govoriti o braku izvana. Htjela sam ih pogledati iz njihove vizure, iz pozicije njihovog, recimo to tako, iracionalno racionalnog ponašanja u kojem svatko od njih posjeduje svoje razloge i raspoloženja, iz čega nije jednostavno dobiti samo jednu objektivnu sliku. To je mučna situacija u kojoj ima puno gluposti i neočekivanih i neugodnih momenata, ali ne možemo reći ni za jedan lik na kraju da je kriv ili da je žrtva, iako tijekom gledanja osuđujemo situaciju, već prema tome iz čije vizure je gledamo. Htjela sam da se gledatelj predomisli barem tri puta tijekom gledanja filma i to bi bio neki moj mali skriveni cilj.

Jedno od pitanja koje lebdi nad cijelim filmom je otići ili ostati?

Nemam odgovor. Žena odlazi jer ne može drugačije, muškarac ostaje jer ne može drugačije. Mi često u životu mislimo da smo nešto odlučili, a ustvari samo nismo mogli drugačije.

Na nedavnom Međunarodnom kazališnom festivalu malih scena u Rijeci sve predstave bile su tematski okupljene oko pojma obitelji. Pokazalo se da se u pravilu radilo o nefunkcionalnim porodicama i neurotičnim pojedincima. Zašto danas sve manje govorimo o ljubavi?

Ne mislim da sve manje govorimo o ljubavi. Mislim da se puno priča o ljubavi, možda više nego ikad, ali se i o svemu ostalom priča neprestano, paralelno do unedogled, pa nam se čini da ništa više nije važno ili da je sve istovremeno podjednako važno, ali ustvari važno je samo ono što je u nama i ono za što se mi ili svaki pojedinac unutar svoga svijeta bori. Obitelj je, kao neki mali, najmanji primjer zajednice, lijepa ideja u kojoj bi dvoje ljudi ravnopravno trebalo izgraditi neki intimni prostor po svojoj mjeri i u tome nema ništa loše. Zašto se onda događa da ta zajednica postaje mnogima zatvor, izvor bolesti, mržnje i nezadovoljstva? Vjerojatno zato što je svaku lijepu ideju danas jako teško držati dugo vremena na životu i to uspijevaju samo najveći majstori, a svi ostali pate ili odlaze.

Poznati sociolog Josip Županov još davno je govorio kako u obiteljskim odnosima možemo birati: patrijarhalnu porodicu u kojoj je toplo i ponekad zagušljivo ili modernu porodicu koja je krhka jer ljudi, ako žele, lako iz nje mogu izaći. Što je cijena ljudske slobode i gdje su njene granice?

Danas živimo u jako individualiziranom svijetu i lako se udaljujemo jedni od drugih i onda se teško uopće sresti i započeti neki suvisli odnos, bez obzira na to o kojem tipu veze se radi. A ako ga i započnemo, onda postaje sve jednostavnije reći: a jebiga ne ide više, meni je ovo postalo naporno, ćao, idemo dalje. Mi sve manje hranimo ljubav, a sve više je dovodimo u pitanje. Tako mi se čini da mi danas svi jako brzo i lako odlučimo da nekoga više ne volimo. Zato su meni zanimljivi, na primjer, LGBTIQ brakovi, jer se ljudi u njima trude sačuvati taj odnos i pokazati cijelom svijetu da se može i da su uspjeli. Ja im se divim.

Razlazom do ljubavi

Književnica Erica Jong u romanu "Strah od letenja", koji također započinje raspadom njenog braka, na jednom mjestu priznaje da ako joj je išta žao u povijesti borbe za ženska prava, onda je to osjećaj da su žene u toj borbi zaboravile na muškarce. Moglo bi se reći i obratno, da su muškarci u dugom dobu patrijarhata zaboravili na žene. Postoji li u možda u budućnosti neka točka susreta i razrješenja tog antagonizma?

Pa naravno da ne postoji kad se svi neprestano gledaju u ogledalo. Muškarce i žene zanima samo kako izgledaju i koliko su uspješni, a sad je ustvari još važnije od stvarnog izgleda i uspjeha kako su ispali na fotki i tko ih se dotaknuo na Instagramu. Točka susreta može biti samo virtualna, a ja o tome tako malo znam da mi je bolje da šutim. Ja sam romantičarka, volim i uživam u nerazumijevanju suprotnog spola. Nikad neću shvatiti Filipa s kojim živim, a i dalje mi je to napeto i dalje mi je to neka nedostižna zemlja za kojom žudim, koje se malo bojim i bez koje bi život bio dosadan i besmislen.

Kako se danas uopće može živjeti u svijetu koji izgleda kao razbijeno ogledalo?

Ne znam, teško. Prilično je sve grozno i sve te užasne informacije koje dolaze sa svih strana o egzistencijalnim problemima, ratovima, bolestima i klimatskim promjenama koje će nas uništiti, tako da ja mislim, s obzirom na to da kao mala jedinka ne mogu ništa napraviti na globalnom planu, da nam jedino preostaje da se svi dobro zajebavamo i puno smijemo i ne doživljavamo sebe baš pretjerano ozbiljno.

Ovo je tužan film o rastanku dvoje ljudi, čiji se sin, tek dječak, međutim, neprestano igra. On će svoje bolove osjetiti tek kada napusti svoje igračke i kada se zapita što se zapravo s njegovim tatom i mamom dogodilo. Što mu o tom tužnom događaju jednog dana treba reći?

Dječaka Igora u filmu igra nevjerojatan zvrk Bruno Frketić Bajić i beskrajno sam ponosna na rad s njim i na njegov glumački rezultat koji smo dobili u filmu. Od početka ideja je bila da Igor nipošto ne smije biti žrtva roditeljskog odnosa. Htjela sam mu dati najracionalniju poziciju u filmu i on, iako je nesvjestan većine događaja, opet je objektivniji od svojih roditelja. Međutim, on ne živi u ovom svijetu, većinu vremena bježi u svoj izmaštani svemir, u svoju igru s komadima prašine koje drži u kutiji i ne pokazuje ih nikome. Taj njegov svijet nema nikakve veze s onim što se događa u stvarnom životu i zato smo taj dio filma snimali s lutkama. Nisam se bavila pitanjem što se događa s likovima nakon raspada te obitelji, ali mogu odgovoriti iz vlastitog iskustva. U nekom trenutku kada je moja kći Roza ostavila igračke i kada sam osjetila da mogu s njom o tome razgovarati, rekla sam joj da se tata i ja više nismo razumjeli, da se više nismo voljeli i da smo odlučili da se nećemo mučiti, mrziti i živjeti u odnosu u kojem nema ljubavi. Rekla sam joj da smo se razišli jer smo se odlučili za ljubav.

Portal novosti