Dok zagrebačka kulturna javnost s velikim
nestrpljenjem iščekuje praizvedbu predstave “Ciganin, ali najljepši”,
koju po nagrađivanu romanu Kristiana Novaka u Hrvatskom narodnom
kazalištu u Zagrebu 30. prosinca postavlja redatelj Ivica Buljan, za
glavnu žensku ulogu u tom komadu intenzivno se priprema Nina Violić,
buntovnica sa stotinu lica koja već gotovo 25 godina suvereno gradi svoj
imidž enfant terriblea hrvatskog teatra.
nestrpljenjem iščekuje praizvedbu predstave “Ciganin, ali najljepši”,
koju po nagrađivanu romanu Kristiana Novaka u Hrvatskom narodnom
kazalištu u Zagrebu 30. prosinca postavlja redatelj Ivica Buljan, za
glavnu žensku ulogu u tom komadu intenzivno se priprema Nina Violić,
buntovnica sa stotinu lica koja već gotovo 25 godina suvereno gradi svoj
imidž enfant terriblea hrvatskog teatra.
Nagrađivana kazališna, filmska i televizijska glumica svjetla pozornice
privukla je drskom umjetničkom beskompromisnošću, trajno se nastanivši u
domaćem kazališnom prostoru, gdje se posljednjih godina ostvaruje kao
prvakinja Drame nacionalne kazališne kuće u Zagrebu. Pokazavši dosad već
nebrojeno mnogo puta da se najbolje snalazi u ulogama iščašenih
pojedinaca, Nina će u “Ciganinu” zaigrati Međimurku Milenu, sredovječnu
alkoholičarku koja počinje zabranjenu ljubavnu vezu s Romom.
privukla je drskom umjetničkom beskompromisnošću, trajno se nastanivši u
domaćem kazališnom prostoru, gdje se posljednjih godina ostvaruje kao
prvakinja Drame nacionalne kazališne kuće u Zagrebu. Pokazavši dosad već
nebrojeno mnogo puta da se najbolje snalazi u ulogama iščašenih
pojedinaca, Nina će u “Ciganinu” zaigrati Međimurku Milenu, sredovječnu
alkoholičarku koja počinje zabranjenu ljubavnu vezu s Romom.
Eva, Genija, Karolina, Elmire, Babakina, sad i Milena… i to samo od
2014. do danas. Postoji li neka poveznica među njima? S kojom biste se
od tih uloga mogli najlakše poistovjetiti i po čemu? Je li život baš
mnogo drukčiji od kazališta?
2014. do danas. Postoji li neka poveznica među njima? S kojom biste se
od tih uloga mogli najlakše poistovjetiti i po čemu? Je li život baš
mnogo drukčiji od kazališta?
Ahahahaa, sad mi se čini kao da je sve to jedna uloga! Nemojte se
ljutiti, mozak mi je kaša, tjedan dana je do premijere. Trenutačno
razmišljam samo o Mileni, toj ludoj emancipiranoj ženi. Njena
emancipacija je predivna jer nije plakatna nego je životna. Takvih
likova nema puno ni u svjetskoj, a kamoli u domaćoj literaturi, a život
ih je prepun. Svako selo ima svoju Milenu, koja živi po svome i ne da se
zajebavati, jer kad bi pristala na pravila, umrla bi od depresije.
Volim je.
ljutiti, mozak mi je kaša, tjedan dana je do premijere. Trenutačno
razmišljam samo o Mileni, toj ludoj emancipiranoj ženi. Njena
emancipacija je predivna jer nije plakatna nego je životna. Takvih
likova nema puno ni u svjetskoj, a kamoli u domaćoj literaturi, a život
ih je prepun. Svako selo ima svoju Milenu, koja živi po svome i ne da se
zajebavati, jer kad bi pristala na pravila, umrla bi od depresije.
Volim je.
Kako glumiti Krležu, Molierea, Čehova, pa onda Tenu Štivičić i sad
Novakovu Milenu, a pritom ne upasti u manirizam? Može li se biti
originalan, a opet ostati prepoznatljivo svoj?
Novakovu Milenu, a pritom ne upasti u manirizam? Može li se biti
originalan, a opet ostati prepoznatljivo svoj?
Glumci ulaze u maniru iz dva razloga. Jedan je ako pomisle da su
genijalni, pa misle da znaju kako treba igrati neku ulogu i ne upuštaju
se u proces istraživanja sami sa sobom. Drugi je ako rade s redateljima
kojima ne vjeruju dovoljno, pa se ne usuđuju na probama biti glupi,
dosadni, patetični, ludi…
genijalni, pa misle da znaju kako treba igrati neku ulogu i ne upuštaju
se u proces istraživanja sami sa sobom. Drugi je ako rade s redateljima
kojima ne vjeruju dovoljno, pa se ne usuđuju na probama biti glupi,
dosadni, patetični, ludi…
U oba slučaja ostaju u svojim poznatim okvirima, a to je za glumca smrt –
nas može mijenjati samo ono što nam je nepoznato, neugodno ili
nerazumljivo, to nas tjera da odemo sa sobom dalje. Ne može te svaka
predstava ili svako snimanje promijeniti, ali mislim da možemo svaki put
pokušati otvoriti neke prostore koje ne poznajemo – tada napredujemo.
Ili nazadujemo, svejedno.
Čovjek je danas slobodniji nego ikada u povijesti, a ipak ostaje
zarobljenik vanjskih okolnosti, geopolitičkih, ekonomskih, društvenih, o
čemu govori i Novak u svojoj knjizi, koja tinja istinskim životnim
strastima zarobljenim u kavezu sudbinskih zadanosti. Je li uopće moguće
othrvati se zadanostima u današnjem svijetu?
zarobljenik vanjskih okolnosti, geopolitičkih, ekonomskih, društvenih, o
čemu govori i Novak u svojoj knjizi, koja tinja istinskim životnim
strastima zarobljenim u kavezu sudbinskih zadanosti. Je li uopće moguće
othrvati se zadanostima u današnjem svijetu?
Nije moguće.
Milena, posrnuli pojedinac, pa još i žena, i to u srednjim godinama, i
Sandi, Rom: dvoje ljudi s kojima se, u životu, teško poistovjećujemo.
Jesmo li licemjerni ne samo zato što spremno nagrađujemo knjigu u kojoj
su upravo njih dvoje jedni od glavnih protagonista, nego i zato što,
čitajući je, doista suosjećamo, kad u stvarnosti to rijetko činimo?
Sandi, Rom: dvoje ljudi s kojima se, u životu, teško poistovjećujemo.
Jesmo li licemjerni ne samo zato što spremno nagrađujemo knjigu u kojoj
su upravo njih dvoje jedni od glavnih protagonista, nego i zato što,
čitajući je, doista suosjećamo, kad u stvarnosti to rijetko činimo?
Rad na Kristianovu romanu otvorio nam je prostore u kojima se imamo
prilike suočiti sa svojim predrasudama. Svi smo licemjerni, nitko nije
imun, zato je ‘Ciganin’ toliko čitan roman, jer čitatelja suočava s
vlastitom predrasudom.
prilike suočiti sa svojim predrasudama. Svi smo licemjerni, nitko nije
imun, zato je ‘Ciganin’ toliko čitan roman, jer čitatelja suočava s
vlastitom predrasudom.
Ljubav je pogonsko gorivo mnogih tragedija, u životu i u literaturi,
umjetnosti. Je li ljubav doista toliko snažna?
umjetnosti. Je li ljubav doista toliko snažna?
Ljubav je najveće oružje. Mi sve više ljubav u životu stavljamo u
zagradu jer imamo previše drugih obaveza; zato smo slabi i nismo u
stanju učiniti svijet plemenitijim mjestom, jer nam nedostaje goriva.
zagradu jer imamo previše drugih obaveza; zato smo slabi i nismo u
stanju učiniti svijet plemenitijim mjestom, jer nam nedostaje goriva.
Temeljni osjećaj Novakova romana je strah – osobni i kolektivni, za sebe
i od sebe, za druge i od drugih, strah od budućnosti, od prošlosti, od
odmazde, od povijesnih i društvenih uvjetovanosti, od stvarnog i
imaginarnog, poznatog i nepoznatog neprijatelja… Strah je temeljna
emocija i vašeg prvoga kratkog filma ‘Odvajanje’. Kako definirate strah i
koji su vaši strahovi? Postoji li ‘život bez straha’?
i od sebe, za druge i od drugih, strah od budućnosti, od prošlosti, od
odmazde, od povijesnih i društvenih uvjetovanosti, od stvarnog i
imaginarnog, poznatog i nepoznatog neprijatelja… Strah je temeljna
emocija i vašeg prvoga kratkog filma ‘Odvajanje’. Kako definirate strah i
koji su vaši strahovi? Postoji li ‘život bez straha’?
Eto, točno, umjesto da radim filmove o ljubavi, ja se bavim strahovima.
Ahahahaha, možda zato što podsvjesno mislim da, ako se ne oslobodim
svojih strahova, nikad neću biti spremna za pravu ljubav. Kakva
budalaština! Strahovi su ono što nas limitira, ono što nam ne dopušta da
postanemo mirni sami sa sobom. Riječima Paola Magellija: ‘Strahovi nas
tjeraju da se bavimo ovim poslom’. Bez straha možda jednostavno ne bismo
imali potrebu da nas se razumije, shvati – možda bismo bili sretni i
ispunjeni i bez toga.
Ahahahaha, možda zato što podsvjesno mislim da, ako se ne oslobodim
svojih strahova, nikad neću biti spremna za pravu ljubav. Kakva
budalaština! Strahovi su ono što nas limitira, ono što nam ne dopušta da
postanemo mirni sami sa sobom. Riječima Paola Magellija: ‘Strahovi nas
tjeraju da se bavimo ovim poslom’. Bez straha možda jednostavno ne bismo
imali potrebu da nas se razumije, shvati – možda bismo bili sretni i
ispunjeni i bez toga.
Upravo snimate i drugi kratki film, ‘Janje’, za koji ste također
napisali scenarij i režirate ga. Zašto ste se odlučili stati iza kamere?
Je li gluma za vas izgubila izazovnost, smatrate li da ste tu ostvarili
neki svoj maksimum, krećete li novim putem?
napisali scenarij i režirate ga. Zašto ste se odlučili stati iza kamere?
Je li gluma za vas izgubila izazovnost, smatrate li da ste tu ostvarili
neki svoj maksimum, krećete li novim putem?
Meni je to isto; kad imam potrebu nešto
reći, obično napravim neki autorski rad, a kad nemam, predivno mi je
sakriti se iza neke uloge koja mi onda omogući da se potpuno otkrijem, a
da nitko ne pomisli da nisam normalna.
reći, obično napravim neki autorski rad, a kad nemam, predivno mi je
sakriti se iza neke uloge koja mi onda omogući da se potpuno otkrijem, a
da nitko ne pomisli da nisam normalna.
Moglo bi se zaključiti da je HNK Zagreb kruna karijere hrvatske
kazališne glumice. Tamo ste od 2014.; kako se taj rad uspoređuje s
drugim vrstama glumačkih angažmana? Oduvijek vas prati imidž nemirna,
neukrotiva duha, a čini se da nacionalni teatar po svojoj definiciji
zahtijeva neku vrstu prilagodbe, kompromisa. Pristajete li na to i kako
se s tim nosite?
kazališne glumice. Tamo ste od 2014.; kako se taj rad uspoređuje s
drugim vrstama glumačkih angažmana? Oduvijek vas prati imidž nemirna,
neukrotiva duha, a čini se da nacionalni teatar po svojoj definiciji
zahtijeva neku vrstu prilagodbe, kompromisa. Pristajete li na to i kako
se s tim nosite?
Uvijek mi je bilo bitno s kim radim i što radim. HNK mi je omogućio da
radim s fenomenalnim redateljima s kojima sam se imala prilike
mijenjati, a to mi je dragocjeno. Ne radim razliku – kad se takva
prilika ukaže u garaži, prva trčim u garažu; meni nikad nije bitno gdje
sam nego s kim sam. Recimo, kad radim nešto što me ispunjava, mogu
mjesecima ne primijetiti da pada kiša, a kad sam s budalama, najdivnije
sunce mi postaje depresivno.
radim s fenomenalnim redateljima s kojima sam se imala prilike
mijenjati, a to mi je dragocjeno. Ne radim razliku – kad se takva
prilika ukaže u garaži, prva trčim u garažu; meni nikad nije bitno gdje
sam nego s kim sam. Recimo, kad radim nešto što me ispunjava, mogu
mjesecima ne primijetiti da pada kiša, a kad sam s budalama, najdivnije
sunce mi postaje depresivno.
U posljednje je vrijeme postalo popularno dramatizirati nagrađivane
suvremene hrvatske književnike. Kako gledate na taj trend? Što ‘Ciganin’
donosi HNK-u Zagreb?
suvremene hrvatske književnike. Kako gledate na taj trend? Što ‘Ciganin’
donosi HNK-u Zagreb?
Ivor Martinić napravio je adaptaciju vrlo čitanog romana; to je uvijek
izazov i rizik zato što čitatelji imaju već izgrađeno mišljenje i tražit
će u predstavi ono što je njima bitno u romanu. Jako me to veseli, Ivor
je napravio čudo, obuhvatio sve četiri linije romana i sad kad
razmišljam, čini mi se da ništa nije izostavljeno. Kako je to ludo –mi
ćemo, dakle, u samo tri sata odigrati cijeli roman.
Užasno se veselim, danas je prva tehnička proba, dolazi nam scenograf
Aleksandar Denić, koji posljednjih godina radi s velikim Francom
Kastorfom, Ana Savić Gecan – čarobnica kostima, Mitja Vrhovnik napravio
je filmski soundtrack za predstavu s 32 glumca na sceni…
Nikad nisam
radila tako veliku dramsku predstavu. Uzbuđenje je ogromno, Ivica Buljan
je redatelj koji uvijek okupi suludu ekipu i baci nas sve u vatru; tako
nas drži budnima, da se ne uljuljkamo u svojim kreacijama, da stalno
nešto moramo proizvoditi – to njegove predstave čini živima.
radila tako veliku dramsku predstavu. Uzbuđenje je ogromno, Ivica Buljan
je redatelj koji uvijek okupi suludu ekipu i baci nas sve u vatru; tako
nas drži budnima, da se ne uljuljkamo u svojim kreacijama, da stalno
nešto moramo proizvoditi – to njegove predstave čini živima.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
Taj, kako kažete, trend, što je HNK odlučio svake sezone praizvesti
jedno veliko djelo suvremene domaće književnosti, čini mi se, neizmjerno
je potreban hrvatskoj kulturi; to je način na koji se velike kulture
poput francuske, njemačke, talijanske brinu o svojim novim autorima.
Mislim da mi kao vrlo mala zemlja možemo biti ponosni što svake sezone
umjetnički beskompromisno možemo postaviti vlastitoga pisca. Prije dvije
sezone to je bila Tena Štivičić, lani Mate Matešić i sad Kristian
Novak. Vjerujem da će se niz nastaviti.
Na sceni ste gotovo 25 godina. Koliko se hrvatsko kazalište promijenilo
od tada do danas i što je, po vašem mišljenju, najviše utjecalo na to?
Kako biste definirali mjesto na kojemu se domaći teatar nalazi sad i,
poigramo li se malo predviđanja budućnosti, kako ga vidite deset godina
od sada?
od tada do danas i što je, po vašem mišljenju, najviše utjecalo na to?
Kako biste definirali mjesto na kojemu se domaći teatar nalazi sad i,
poigramo li se malo predviđanja budućnosti, kako ga vidite deset godina
od sada?
Ponekad mi se čini da se ništa nije promijenilo i da nikad ni neće, ali
tako je svijet valjda napravljen, od šačice ljudi koji streme k napretku
i velike većine koja prihvaća situaciju i lijepo joj je u njoj. Tako je
u svemu, ne samo u kazalištu.
tako je svijet valjda napravljen, od šačice ljudi koji streme k napretku
i velike većine koja prihvaća situaciju i lijepo joj je u njoj. Tako je
u svemu, ne samo u kazalištu.
U ovih 25 godina vjerojatno je
najvidljivije to koliko je performans ušao u institucionalno kazalište,
kroz pojedine autore i izvođače koji su scenu učinili zanimljivijom.
najvidljivije to koliko je performans ušao u institucionalno kazalište,
kroz pojedine autore i izvođače koji su scenu učinili zanimljivijom.
Gluma je postala nekako lakša, prirodnija, glasovi više nisu
impostirani, tijela više nisu onoliko drvena, sve je nekako mekše,
ljudskije. Ali fali nam radikalnih autora, fali nam umjetnika koji su
ludi i nemaju straha razotkriti se i igrati se u kazalištu. Uvijek je
toga nedostajalo u Hrvatskoj, to je valjda neki naš provincijalni gen
koji nam ne da da se zajebavamo.
Želimo u svakom, pa i umjetničkom, kazališnom smislu, biti dio Europe i
svijeta.Uspijevamo li, po vašemu mišljenju u tome, i kako se taj uspjeh
definira? Za kazalište se uspjeh mjeri gledanošću i gostovanjima. Ali
gledanost ima veze s ukusima mase. Kako se izvući iz tog paradoksa?
svijeta.Uspijevamo li, po vašemu mišljenju u tome, i kako se taj uspjeh
definira? Za kazalište se uspjeh mjeri gledanošću i gostovanjima. Ali
gledanost ima veze s ukusima mase. Kako se izvući iz tog paradoksa?
Publiku treba odgajati i ne treba je podcjenjivati. Institucije nikad ne
bi trebale pristajati na jeftine skečeve, loše tekstove i predstave
koje u umjetničkom smislu ne donose promjene; one su financirane da bi
publiku odgajale, nudile joj neke nove postupke. Čak mi se čini da je
publika kod nas puno otvorenija za promjene od kritike ili struke.
Napuniti tu ogromnu dvoranu od 700 mjesta svaku večer suludi je pothvat u
zemlji koja grca od neimaštine, ali ipak uspijevamo, i to u većini
slučajeva s vrlo kompliciranim sadržajem i art estetikom koju publika
prihvaća.
bi trebale pristajati na jeftine skečeve, loše tekstove i predstave
koje u umjetničkom smislu ne donose promjene; one su financirane da bi
publiku odgajale, nudile joj neke nove postupke. Čak mi se čini da je
publika kod nas puno otvorenija za promjene od kritike ili struke.
Napuniti tu ogromnu dvoranu od 700 mjesta svaku večer suludi je pothvat u
zemlji koja grca od neimaštine, ali ipak uspijevamo, i to u većini
slučajeva s vrlo kompliciranim sadržajem i art estetikom koju publika
prihvaća.
S kompanijom Delbono odigrali smo 120 ‘Evanđelja’ po gotovo svim
najznačajnijim pozornicama u Europi, i svugdje je isto. Borba umjetnosti
i vlasti, borba u kojoj se umjetnike proglašava uhljebima, kako bi im
se otelo i to malo što imaju. Ali publika sve to zna, i kada dođete u
neku zaista odgojenu sredinu u kojoj publika desetljećima ima prilike
gledati najrecentnije autore iz cijelog svijeta i komparirati ih, toj
publici više ne možete prodavati muda pod bubrege, nema šanse!
najznačajnijim pozornicama u Europi, i svugdje je isto. Borba umjetnosti
i vlasti, borba u kojoj se umjetnike proglašava uhljebima, kako bi im
se otelo i to malo što imaju. Ali publika sve to zna, i kada dođete u
neku zaista odgojenu sredinu u kojoj publika desetljećima ima prilike
gledati najrecentnije autore iz cijelog svijeta i komparirati ih, toj
publici više ne možete prodavati muda pod bubrege, nema šanse!
Express
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -