Muzičku karijeru Nikola Vranjković započeo je još dok je kao
mladić boravio u Moskvi. Po povratku u Beograd sarađivao je sa mnogim bendovima
a onda je 1991. godine prešao u Block Out stvorivši sastav originalnog zvuka
koji je postao jedan od vodećih
Srbijanskih rok bendova. Autor je gotovo
svih pjesama Block Outa, pa je nakon razilaska sa tim bendom 2013. godine lako
nastavio sa karijerom njegujući prepoznatljivi ambijentalni zvuk u koji je
savršeno uklopio svoju poeziju.
Nikola sa novom ekipom mnogo nastupa, a osim novih pjesama,
koje je snimio u protekle četiri godine, njegov bend na repertoaru ima i pjesme
koje je napisao za Block Out.
Vranjković je u fazi završavanja albuma koji će biti
objavljen na dva CD-a, a na njima će se naći 120 minuta muzike. Pojaviće se na
jesen, a po riječima autora, do tada će se pojaviti još jedan ili dva singla.
Sedmoga aprila ovaj muzičar i zaljubljnik u prirodu nastupit
će u Klubu studenata Banjaluke (KSB – bivši Index), i povodom tog koncerta
razgovarali smo sa Nikolom o njegovoj karijeri ali i stvarima koje nisu vezane
za muziku.
Ovo je četvrta godina kako radite
koncerte samostalno sa novim saradnicima. Da li vam je rad otežan ili ste
relaksirani zbog toga?
Nikola: To
su uglavnom ljudi sa kojima se družim ili sarađujem poslednjih petnest godina. Dobro
se razumemo i što je najvažnije lako i brzo radimo, a o kvalitetu sviranja nema
potrebe da govorim.
Vaše pjesme su sjetne
i poetične. Da li ste vi više pjesnik ili muzičar.
Nikola: Za
jedne sam više pesnik za druge muzičar. Nisam nikad razmišljao o tome a
najbolje je kad te dve stvari idu zajedno.
Gdje crpite
inspiraciju, s obzirom da ste zaljubljenik u rijeke i pecanje da li je zapravo
mirnoća prirode ta koju prenosite i na svoje pjesme i muziku?
Nikola: Provodim
puno vremena na vodi. Na Dunavu i Tisi. Album koji trenutno završavamo smo
snimali na raznim lokacijama van Beograda. Ne znam za inspiraciju ali sam siguran
da svaki sekund slobodnog vremena koji potrošim u gradu doživljavam kao
izgubljeno vreme.
Kada bi trebali da
sebe opišete u tri rečenice šta bi napisali o sebi?
Nikola:
Napisao bih jednu rečenicu. Da me nerviraju ljudi koji sami sebe opisuju.
Devedesetih su
osnovani, može se reći, možda i najbolji bendovi koji su ikada svirali. Koliko
se uopšte gledano razlikuje današnje stvaralaštvo od onog kada ste vi počinjali?
Nikola: Ne
razlikuje se puno. Ima danas sjajnih mladih bendova. Devedesetih je bilo puno
više prostora za nove bendove. Nije bilo puno stranih koncerata i interneta.
Ljudi su više obračali pažnju na domaću muziku. Što je najvažnije bilo je puno
prostora za koncerte i puno emisija u kojima se puštala domaća rok muzika. Danas
je sve manje takvih prostora, a emisija skoro i da nema pa se onda nekome ko
neće da se potrudi možda učini da je manje dobrih bendova.
Kako objašnjavate
eksploziju rok bendova u vremenima kada se govorilo da vlada režim i turbofolk?
Nikola: Nismo
mi devedesetih znali da je zavladao turbo folk. Mnogi su se iskreno borili da
ne zavlada. Danas je to potpuno očigledno. Turbo folk je naziv za specifičan
način života koji živi većina ljudi na našim prostorima i u tome veoma uživa.
Ime mu je dao Rambo Amadeus i u dve reči je nepogrešivo opisao stanje duha i
uma kod tih ljudi. Oni koji su se bavili rok muzikom ili sličnim granama
umetnosti su u to vreme još uvek verovali u bolje sutra. Danas to nije slučaj.
Zašto bi pripadnici nekog afričkog plemena, recimo, verovali u bolje sutra. Oni
jednostavno vode borbu za opstanak i oprezni su da ih ne pojedu lavovi i
hijene.
Čini li vam se da je
danas zapravo manje roka nego što ga je bilo prije dvadeset godina kada je
vladao tzv. režim i kako to da u današnjim vremenima slobode i demokratije ima
ovoliko šunda i kiča?
Nikola: Ne
čini mi se. To se čini samo nekome ko ne prati domaću muziku nego čeka da vidi
neku grupu na televiziji ili je čuje na radiju. A to se retko dešava. Ima puno
rok grupa kao i devedesetih i odlične su. Čini mi se da neki ljudi još uvek
nisu shvatili da je demokratija jedna od retkih reči koja u stvari nema značenje
a nema ni puno veze sa rok muzikom. Što se tiče šunda i kiča i tu se stvari
menjaju. Dakle za 80 posto populacije rok muzika je šund i kič i to je realno
stanje. Kod nas se ljudi zgražavaju kad vide ili čuju neki rok bend bilo da je
domaći ili strani. Nisam siguran da iko ima pravo da ih na bilo koji način tera
na silu da slušaju nešto što ne osećaju i što im ne prija. Raspitajte se koliko
dece u jednom razredu srednje ili osnovne škole od 30 đaka sluša rok muziku a
koliko njih sluša bilo koju vrstu hibrida grčko-turske narodne muzike ili hibrida
italijanske pop muzike. To je tema za istoričare i psihologe, a ne za rok
muzičare.
Mislite li da je ovo
stanje popravljivo?
Nikola: Ja
sam muzičar, dugo već sviram, snimam, radim zvuk drugim grupama na koncertim. Nisam
siguran da umem da odgovaram na ovakva politička pitanja. Ko je kriv za stanje
i da li je popravljivo. Da su neki izbori u pitanju pa i da kažem da je ovaj
drugi kriv i da će kad “naši” budu došli posle njih sve da se
popravi. Stanje nije na sceni nego u glavama običnih ljudi.
Vama to kao i da ne
smeta, jer čini se imate više inspiracije no što ste imali?
Nikola: Ja
često pišem i o stvarima koje mi smetaju.
Da li mislite da
muzička kultura i kultura slušanja muzike zavisi od trenutne situacije u nekom
društvu i državi?
Nikola: Mislim
da muzička kultura i kultura slušanja muzike nikako ne zavisi od trenutne
situacije u društvu i državi, ali isto tako mislim da muzička nekultura i nekultura
slušanja muzike zavisi i od takvih stvari.
Kako objašnajvate
činjenicu da su još uvijek najbolji bendovi oni koji su oformljeni za vrijeme
stare Juge?
Nikola: Ne
znam kako da objasnim tu činjenicu jer se sa njom ne slažem. Goribor, Eyesburn,
Darkwood dub, Bjesovi, Kolja i Grobovlasnici, Jarboli, KKN, pa do mlađih Repetitor,
Consecration, Vizelj, Igralom, SSP, Brigand, to su svetski bendovi i mogu do
sutra da ih nabrajam. Nikada nisam merio ko mi je svojom umetnošću učinio život
više lepim – Branimir Džoni Štulic ili Aleksandar Stojkovic ST. Ja sam im
jednostavno zahvalan.
Da li je moguće da
novija generacija nema toliko energije da parira svojim starijim kolegama?
Nikola:
Odakle vam takva ideja. Zašto bi uopšte neko nekome trebalo da parira. Kao kad
bi rekli pre 30 godina da Šarlo Akrobata, Luna, Ekv ili Idoli treba da pariraju
Bijelom dugmetu, Ribljoj čorbi i Parnom valjku. Nije ovo takmičenje ovo je život.
I to život u kulturnom ekperimentalnom logoru.
Čest ste gost u Banja
Luci. Kako vam se čini ovaj grad i imali neki bend iz Banjaluke, koji Vam se
osobito dopada i koji slušate?
Nikola:
Jako volim Banja luku, tu sam kao kod kuće i imam puno prijatelja. Volim Vrbas
i Demofest. Tanker je bend koji ima sve kvalitete stranih bendova.
Razgovarao: Ernest Bučinski