Muzički umjetnik Nikola Vranjković gostovaće 7. februara u Klubu studenata Banjaluka (KSB) i tom prilikom publici će predstaviti pjesme koje je stvarao tokom svoje karijere dugoj preko trideset i pet godina. Koncert je organizovao tim iz OK Music-a.
Nikola Vranjković nedvojbeno se nalazi na samom vrhu ovdašnje muzičke produkcije – i kada je riječ o muzici, aranžmanima, koncertnom izvođenju, ali i poetičnosti njegovih pjesama. Iako se bavi manje komercijalnom muzikom, Nikola ima veliki broj vjernih fanova i ljubitelja svoje autorske muzike, što se najbolje vidi na njegovim tradicionalnim koncertima u beogradskoj MTS Dvorani, za koje se uvijek traži karta više.
Foto Nemanja Đorđević
Vranjković je bio dugogodišnji član benda Block Out, za koji je stvarao muziku i tekstove, a od septembra 2013. godine započeo je samostalnu karijeru. Sa Block Outom objavio je četiri studijska i dva koncertna albuma, a samostalno je izdao dva albuma: Zaovdeiponeti iz 2001. godine, dok je još bio član benda, i Vjeronautika iz 2017. godine, kada je već ušao u solo karijeru. Izdao je i tri mini-albuma: Underground Sound Factory Session No. 1 (2013.), Bremeplov (2014.) i Teorija zabave (2022.).
Vranjković je poznat i među muzičarima te organizatorima koncerata i festivala kao odličan tonac, a već dugi niz godina sarađuje sa Bajagom i drugim instruktorima. O svojoj muzičkoj karijeri i autorskom radu razgovarao je sa novinarom Buka magazina.
Kada danas slušaš radove koje si stvarao devedesetih, kako ih profesionalno posmatraš? Da li bi neke pjesme odbacio ili se sa svim tim svojim pjesmama ponosiš?
Nikola: Nadam se da će moje dijete jednog dana biti ponosno što sam napisao pjesme koje ljudima mnogo znače. Puno sviramo pjesama iz devedesetih. Koncerti traju po tri sata i opet ne uspijevamo udovoljiti svima – uvijek je neko nezadovoljan jer nismo svirali njegovu omiljenu pjesmu. Ostalo je možda nekoliko pjesama koje bih još svirao, dok desetak pjesama uopšte ne sviram jer mi u njima nešto smeta, i smetalo mi je i kada su prvi put izdate.
Da li na isti način cijeniš i tekst i muziku, ili daješ prednost muzici?
Nikola: Kada slušam stranu muziku, muzika mi je apsolutno važnija. Kada je riječ o domaćoj muzici, onda je to pola-pola. Najviše me nerviralo kada neko malo muzičko remek-delo ima bezvezan tekst, jer je nekom muzičaru to manje važno. Ko bi uopšte slušao sve naše velike autore i njihove bendove da nisu pisali fenomenalne tekstove.
Misliš li da su tvoje pjesme previše tjeskobne?
Nikola: Ne mislim. Mislim da su iskrene. Svakako da ima manje veselih i razdraganih pjesama ako pravimo presek karijere, ali ja gledam filmove i slušam muziku koja nosi iskrenu emociju. Većini veselih pjesama sa ovih prostora mi je muka. Može se to još slikovitije opisati, ali ovako je dovoljno.
Koliko ti pjesme pomažu da prebrodiš neko stanje u kojem se nalaziš?
Nikola: Neke su mi jako pomogle, prvo dok sam ih stvarao, pa kasnije dok su snimane. To je kvalitetno utrošeno vrijeme koje nadahnjuje autora, iscrpljuje ga, tera da se preispituje i istovremeno mu daje novu snagu. U tim trenucima stavljaš u drugi plan razne probleme, tragedije i nezadovoljstva. To je fenomenalan osjećaj. Ali uglavnom se sve svodi na mukotrpan rad. Ne postoji ljepši osjećaj umora od osjećaja kada znaš da si nešto u što si uložio cijelog sebe konačno uspješno završio.
Kako vidiš današnje vrijeme u odnosu na ono kada su nastajali bendovi poput EKV-a?
Nikola: EKV je nastao 1982. Išao sam osamdeseti i druge godine u peti ili četvrti razred osnovne škole. Za slične bendove sam saznao preko radija, iz emisija Slobe Konjevića, Vlade Džeta i Zorana Modlija. Konkretno, kod Modlija u emisiji Ventilator prvi put sam čuo pjesme Vrt i Jesen od Katarine i još neke, i oduševio se koliko je to bilo drugačije od svega na sceni. Današnje vrijeme ne mogu da uporedim sa tim vremenom, osim što mi je kristalno jasno da se ništa slično EKV-u ovdje neće ponoviti.
Kako umjetnici poput tebe dolaze do šire, mlađe publike?
Nikola: Pred kraj godine sviramo tradicionalni koncert u MTS Dvorani u Beogradu. Taj koncert je i 2025. godine bio rasprodan mjesec dana unaprijed. Ne znam do koje šire publike da dolazim – do onih koji gledaju rijaliti programe i slušaju AI narodnu muziku uz disko ritam i grčko-turske refrene ne želim. Cijeli život sam se trudio da oni ne saznaju za mene. Mogu nabrojati pet mladih grupa koje rade upravo suprotno od kratkih i brzih pjesama i odlične su. Ima strašnih novih bendova i dovoljno obrazovane publike.
Koliko ti je važan bend kao kolektiv, a koliko ti prija samoća u stvaranju?
Nikola: Bend mi je uvijek bio jako važan za razrješavanje nedoumica oko muzike ili aranžmana, a pjesma se pojavi u glavi odjednom, u raznim situacijama. Važno je da uspijem da je što prije zabilježim da ne bi „isparila“. Kada otkrijem i napišem sve dijelove, mogu je rasviravati sa drugim muzičarima i na kraju snimiti, što je posebna vrsta borbe.
Kako biraš ljude sa kojima sarađuješ i sviraš?
Nikola: Mogu sarađivati sa raznim ljudima jer saradnja može trajati par dana ili par mjeseci. Sviram samo sa onima koji muziku shvataju slično kao ja i spremni su na odricanja i bolove. Takvim ljudima se na licu na kraju koncerta pojavi umorni osmijeh zadovoljstva, koji mi nepogrešivo objašnjava zašto sam ih birao.
Da li je teško ostati svoj, kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu?
Nikola: Nije teško i ljepše se spava.
Ima li neka pjesma iz tvog opusa koja te najbolje opisuje kao ličnost?
Nikola: Blentostamin, Magla, Nikada ti neću više otkriti nijednu tajnu. Ima ih dosta.