Zovem se Nikola
Rođen sam u Sarajevu devedesetprve bez da mi iko pitao da li ja to zaista
želim
Imao sam 5 kila, 400 grama, 52 centimentra, plavu kosu i crne oči
Babice su govorile mašala
Biće od njega momčina
Pred njim je prelijep život
Očito nisu pratile
vijesti
čitale SANU ili gledale
skupštinu
Jer da jesu
ne bi to nikad rekle
Zovem se Nikola
Iz Sarajeva sam izbjegao 92-ge po prvi put
i od tad nisam
prestao da bježim
Prva riječ mi je
bila granata
Keva kaže da poslije toga nisam mnogo pričao
Da sam se uglavnom igrao sa cukom Medijem
I jeo mnogo pavlake
možda jer sam je
volio
A možda jer nije bilo ničeg drugog za jesti
Ne znam
Sad nije ni važno
Još uvijek je volim.
Zovem se Nikola
Bio sam najbolji đak generacije
Onda sam dobio neku stipendiju koje je pola pokrala opština
Ali tada mi to nije bilo važno
Kupio sam sebi soni plejstejšn,
Igrao PES po čitav dan
I bio srećan.
Kasnije sam jedva diplomirao pravo
jer sam mislio da vazda treba slušat roditelje
i da oni najbolje znaju
Kad mi je za prvi
posao ponuđena plata od 300 maraka
shvatio sam da oni k’o i ja
pojma o životu nemaju.
Uzeo sam ruksak, otišao na najbližu autobusku
i poslao im poruku jebo
ovo
Nisam se više osvrtao.
Zovem se Nikola
Sada živim gdje god mogu i kako god
najbolje mogu
Trenutno sam u
Americi jer mi je drug rekao da je ‘vamo pravo dobro
Nisam nešto siguran, ali mi je svejedno vala
jer ja uvijek živim gdje god mogu i kako god najbolje mogu
Ma šta god drugi rekli.
Posljednih mjeseci
me dobro pere nostalgija
pa preko vibera zovem koga stignem ne bi li čuo neku našu riječ.
Ne znam zašto to radim
kad sam sve naše riječi
ja već odavno čuo.
Zovem se Nikola
i u
posljednje vrijeme se često pitam
gdje je i šta radi
ona babica
Što je rekla da je preda mnom prelijep život – imao bih je nešto pitati.
Zovem se Nikola.