Kada književni tekst krene u obračun sa stvarnošću, najčešće izgubi bitku. Stvarnost ili sadašnjica moraju naći adekvatan način zapisa u književnosti, oni se moraju formatirati u onu vrstu informacije koja će čitaocima biti jasna i razumljiva, ali i prilagođeni specifičnom mediju kakav je književno-umetnički tekst. Drugim rečima, ako književnost želi (a lično smatram i da bi veoma, veoma trebalo) da progovori o stvarnosti i svetu u kojem se našla, onda ona mora da nađe adekvatan način, odgovarajuću formu (mislim i na formu sadržaja i na formu iskaza, kako to naziva Kompanjon) da se sa stvarnošću suoči, da je na neki način svari, frojdovskim rečnikom proradi (Durcharbeiten), da je konačno prezentuje kao uverljiv i efekan umetnički tekst. Tu očigledno nastaju problemi.
Roman prvenac crnogorske autorke Olje Knežević Milena & druge društvene reforme već svojim nazivom čitaoca uvodi u konotativni krug kojim će se tekst kretati, a koji bi trebalo, posebno našim savremenicima iz Crne Gore, da bude poznat. Radi se naime o igrama moći vladajućih političkih krugova u Podgorici koji u svoje ruke uzimaju sudbinu protagonistkinje i poigravaju se njome. Već sam ovaj koncept invektive u kojoj svaki u tekstu pomenuti političar, poseduje analogiju u stvarnom svetu, dovoljno je problematičan, posebno ako se ne upravlja ironijom i/ili sarkazmom. Međutim, pored ovog direktnog navijanja za jednu, a protiv druge strane u političkim sukobima u Crnoj Gori (od kojih, da budem jasan, nijedna ne uživa moje simpatije) čini se da je roman u velikoj meri preuveličan (loše motivisan), kao i da se koleba među određenim žanrovskim obrascima, često otvoreno koketirajući sa pornografijom (rekao bih, bespotrebno). Ukupan utisak je da se ova knjiga koja se poput prošlogodišnjeg romana Balše Brkovića, izašlog za istu izdavačku kuću, bavi prljavim vešom postratne i tranzicione Crne Gore, u mnogočemu slaba, čak toliko da bih bio spreman da je diskvalifikujem kao književno štivo, ipak hrabrost žene da se uhvati u koštac sa nečim mnogo jačim od nje, vredna je pohvale.
Protagonistkinja i naratorka Milena je mlada devojka koju su okolnosti i Služba naterale da pređe put od zaposlene devojke u kabinetu predsednika Vukašina Vukasa Tomovića do high-class prostituke koju podvode upravo taj isti moćnik i njegova klika. Ovakav diskurs o sex traffickingu je veoma zanimljiv, ali je ostao nedovoljno istražen, kao da je samo jedna od slepih ulica (cul de sac-ova) kojim je narativ poželeo da hoda, ali kojima nikada nije do kraja prošetao. Čini se da je glavni problem romana perspektiva iz koje Olja Knežević želi da nam predstavi problem. Naime, ako je Milenin problem njena pogrešna psihologija koja je tera da se zaljubljuje u moćnike koji nakon toga manipulišu njome kako žele (što je slučaj i sa Vukasom, i sa Mirkom, ali i sa Mišom) onda je roman trebalo da se pozabavi time, da uđe dublje u lik, da je predstavi u mnogostrukosti, u protivrečnostima. Nije da toga nema, ali se stalno čini da se grebe po površini, da lik Milene ostaje jednako ravan (da upotrebim stari Forsterov izraz) kao i većina likova u romanu koji su blago rečeno nedovršeni. S druge strane uvodeći likove Sonje, Elke ili Vere i stvarajući situacije u kojima se najneposrednije oseća moć koju ljudi iz režima imaju nad devojkama i njihovim životima, autorka je želela da naglasi političku dimenziju priče, da istakne Mileninu sudbinu kao tipičnu i vrednu pripovedanja upravo zbog svega što je preživela. Međutim, tek tu se putevi narativa račvaju u sedam rukavaca koji presuše jednako naglo kao što su i nadošli: Sonjina sudbina ostaje nedorečena, konflikti sa Vukasom bivaju nerazjašnjeni, ali i Milenino ponašanje u Londonu, u danima izbeglištva, takođe se pokazuje kao nerazumljivo, nemotivisano. Naime, ne čini se verovatnim da bi se tako ponašala žrtva trgovine ljudima.
Roman paralelno prati dva vremenska toka, onaj u daljoj prošlosti u Crnoj Gori i onaj u bližoj prošlosti, u Londonu gde se Milena sklonila pošto je pobegla iz ludnice. I u jednom i u drugom toku postoje lakune koje čitalac nije u stanju da popuni. Na primer, kada pripoveda o Mileninom životu pre Vukasa namerno se izostavlja njeno školovanje, posebno ono visokog obrazovanja, odnosno gde je naučila engleski toliko da bi je pozvali za prevoditeljicu. Ovo se možda čini kao nebitna činjenica, međutim u tekstu romana ovo je od itekakve važnosti, jer nije moguće da neko poput nje tako strelovito napreduje, pri čemu je jasno da bi vladar kakvim je predstavljen Vukas, inteligentan, zao i spreman na sve, uvek poželeo da pored sebe ima nekog reprezentativnog. U drugom delu, na primer, ostaje nejasna motivacija Milene da istrči pred grupu Crnogoraca koji se vraćaju sa Mišom iz kockarnice, posebno što među njima odmah prepoznaje dvojicu svojih mučitelja. Ovakvih slučajeva je u romanu zaista suviše i zbog toga roman prosto ne valja. Pored toga, roman se koleba oko perspektive u određenim pasusima: povremeno deluje kao bezvredni ljubić, povremeno kao triler, povremeno kao neka sado-mazo pornografija, a uvek kao prilično bleda kopija Paranoje u Podgorici ili već nekog od majstora žanra.
Ovo je prvi roman Olje Knežević. Čini se da je uzela prevelik zalogaj i da se zbog toga opekla. Važnost i ogromnost teme kao da su je uplašili i taj strah i pogubljenost se veoma dobro osećaju u tekstu. Ipak, štivo se lako čita, bez obzira na obimnost, i to mu je komparativna prednost u odnosu na izdanke slične fele. Nažalost, ona nije dovoljna.
Tekst je pruzet sa prijateljskog portala www.e-novine.net