Jedna od tema filma “Kako su me ukrali Nemci” jeste i preispitivanje sećanja. Jesu li nam, kao narodu, valjana sećanja? Koliko gubimo kad brzo zaboravljamo?
Slovim za nekoga ko se odriče bilo kakve generalizacije, ali kada mi pomenete narod, onda to narod vidim sa velikim N, sa opterećenjem koje ne želim da vidim, sa mitologijom u kojoj se zaista osećam kao stranac, kroz neku priču u kojoj me teraju da joj verujem, a nikako mi se ne prima, i stalno joj se otimam. Ali da ipak ostanemo na malom n.
Voleći i poštujući druge, ne mogu se odreći svog naroda, naprotiv, pripadam mu sa svom lepotom i bolom što je to tako. I moram uz svu ljubav biti kritičan, gorak i pošten prema njemu a i prema sebi.
Imam utisak koji me na žalost ne vara da generalizujući pojmove, mi ipak odveć lako zaboravljamo ili se pak pogrešno sećamo. U stanju smo da poraze pretvorimo u pobede, retke pobede glorifikujemo do smešne samoironije koje ne postajemo svesni čak ni kada nam drugi ukaže prstom na nju. Zato se bojim da nešto sa našim sećanjem nije u redu, da nas zaborav izjeda, a emocija se razliva u izmišljenoj idolatriji prošlih mitoloških vremena i veličina. Pamtimo nepostojeće, zaboravljamo realno i surovo istinito.
Da li će i kako junak kojeg igrate moći da vrati nadu da će „imati apetit” prema životu, da će nadoknaditi „odsustvo smisla”?
Moj junak nije junak, on čak nije ni antijunak, on je posledica jednog života, posledica jednog (ne)vaspitanja, okruženja, bega od sveta kome ne želi da pripada, odlaska u sopstveno izgnanstvo i autizam. Moj junak neće nikoga probuditi jer optimizma u njemu nema, ali moj antijunak na svom poslednjem izdahu, zahvaljujući jednom divnom malom detinjem stvoru, postaje biće, postaje sjaj u oku, i želja za lepšim i boljim sutra. Moj junak je usamljen, ali celog života ima svog junaka oličenog u uniformi najomraženije armade koju je 20. vek napravio jer se ispod te ljušture krije jedno tanano i meko biće koje mu kao detetu pruža svu ljubav i pažnju koju od porodice ne dobija.
Možda je to ono što daje snagu i vraća „prisustvo smisla” u vremenima koja dolaze, verujući da u čoveku živi toliko dobrog koje je potrebno probuditi da bi svet bio lepši, pravedniji i srećniji za one koji tek stupaju na tlo, pa radilo se o 1944. ili 1991, ili na žalost 2011. Za veru vraćanja smisla, potrebno je možda samo malo dobrote koja pati od odsustva u datom trenutku naše sadašnjosti.
Sadašnjost nam se ogleda i u nacionalnom desničarenju. Kuda nas to vodi?
To je pakao u doslovnom smislu reči. Pakao od ružnog sna pa do Dantea, to je poraz demokratije, ružno svojatanje nacije u ime zla i surovosti koja nam preti. To je nož pod grlo onom ko misli drugačije od onoga što „mi” mislimo, ono što ne želim da pomislim da će se desiti a imam svest da se dešava. To je put koji smo kao društvo izgradili a da svesni nismo bili. To je smrt naroda u ime njegovog veličanja. To je Had iza koga nema pokajanja.
„Kako su me ukrali Nemci” je završni deo Radivojevićeve trilogije koju čine „Buđenje iz mrtvih” i „Odbačen”. Koliko smo probuđeni, koliko odbačeni, a koliko ukradeni?
Trilogija slika genezu druge polovine 20. veka kroz odnos jednog vanrednog autora kakav je Miloš Radivojević. Ona bezuspešno pokušava da „probudi iz mrtvih”, da vrati smisao uključivanju u život onih koji su „odbačeni”, da sačuva privilegiju dobrovoljne „krađe” kada nas neki topliji i bolji svet želi za sebe, a mi mu se, ili naša sredina, opiremo do suza, boli i sopstvenog nestajanja.
Trilogija bi realno mogla odisati nekim pesimizmom, koji sam sklon nazvati surovim realizmom – da nije poslednje sekvence u filmu „Kako su me ukrali Nemci” koja daje nadu veri u prenos dobrog duha slobode i ljubavi u realni svet klinaca. Zato je, verujem, zaključna scena trilogije optimistična, taman toliko koliko je i život autora Radivojevića, skroman, ponizan, ali nasmejan, dovitljiv i duhovit, perspektivan i optimističan sa svim gorkim plodovima koje ostavlja za sobom kao tragove po kojima ćemo se još dugo voditi po lavirintu života.
U čemu se ogleda vaše razumevanje sa Mišom Radivojevićem?
U poverenju. Miloš je veličanstven čovek i umetnik, biće koje je retko na planeti, suza u oku zarad sreće, ali i boli, čovek raširenih ruku ka dobru, ali i razumevanju za loše, dobroćudni prorok i sopstveni strogi kritičar, tvorac i poslednji čuvar emocije, duša od čoveka i čovek sa dušom za sve – i prijatelje i one druge. Miloš je knjiga njegovih basni, životinja koja priča priče, gluvi čovek koji komponuje, sve je što mi drugi nismo. Genije? Ne znam, on to ne voli – on kaže da se od genija ne može učiti, pa ipak od njega učim, i trudim se da bolji đak postanem. Pa onda i on meni ponekad poveruje.
Sada više nema šta da boli
Studirali ste i sazrevali u SFRJ, aktivno radili u SRJ i SCG, a u Srbiji ste uspešan producent i glumac. Koliko su vas boleli razlazi i ratovi?
Iz naših škola su izbacili istorijski deo činjenice postojanja SFRJ. Ako je ta zemlja izbačena, hoće li i nas izbaciti iz postojanja? Mi smo bili ti, danas okuženi Jugosloveni, ustajali smo na „Hej Sloveni”, skakali za naše zlatne košarkaše, čitali Selenića, učili Miljkovića, ne razumeli Krležu, pevali „Azru”, ogovarali „Bijelo Dugme”, pa ipak čeznuli da ponesemo Selmin kofer lično, plivali našim Jadranom, jeli sladoled i šampite kod Ademija, putovali vozom „Bratstvo jedinstvo”, vozili par-nepar, švercovali iz Trsta, išli u paviljon sa imenom Jugoslavija u Veneciji na bijenale, mi smo mogli sve i nismo želeli nigde, nego baš tu gde smo. I onda smo nestali, kao ta zemlja iz udžbenika naše dece. I sada više nema šta da boli. Jer nas nema.
Tekst je preuzet iz Politike