Među srpskim i jugoslovenskim dramskim
umetnicima, izuzetno mesto pripada Raheli Ferari (1911-1994). Rođena je u
jevrejskoj porodici u Zemunu, a osnovnu i srednju školu pohađala je u
Novom Sadu. Član Srpskog narodnog pozorišta (Narodno pozorište Dunavske
banovine) bila je od 1930. do 1940. godine. Od 1940. do 1941. igrala je u
Umetničkom pozorištu u Beogradu, a tokom Drugog svetskog rata nije se
profesionalno bavila glumom. Od 1945. do 1947. ponovo igra u SNP-u
(Vojvođansko narodno pozorište), da bi od osnivanja Jugoslovenskog
dramskog pozorišta u Beogradu (1947) bila njegov stalni član i prvak.
Igrala je veliki broj uloga u komadima jugoslovenskih i stranih pisaca,
sarađivala je sa najvećim rediteljima i bila zahvalan i dostojan partner
velikanima ondašnjeg glumišta.
Na sceni Srpskog narodnog pozorišta u
Novom Sadu, kao mlada glumica igrala je u “Svetom plamenu” (1930)
Somerseta Moma, Ibzenovom “Gabrijelu Borkmanu” (1932), Šilerovoj
“Spletki i ljubavi” (1932), Molijerovom “Uobraženom bolesniku” (1933). U
istom ansamblu odgrala je veći broj uloga u komadima domaćih pisaca
(Branislav Nušić, Milovan Glišić, Janko Veselinović). U Narodnom
pozorištu Dunavske banovine, biće Gospođa Draga u Nušićevom “Dr” (1936),
Vojvotkinja Molevrije u “Zelenom fraku” (1936), Ana Andrejevna u
“Revizoru” (1937), Žermena Leskalije u Žarijevom “Šestom spratu” (1939).
Mnoge glumačke kreacije ostvarila je tih godina u režijama Tomislava
Tanhofera, Aleksandra Vereščagina i Slavka Lajtnera.
Prelaskom u Beograd, postala je stalni
član tek osnovanog Jugoslovenskog dramskog pozorišta (1947), smeštenog u
adaptiranoj zgradi Manježa. Već u prvoj deceniji ovog teatra ostvarila
je niz značajnih uloga – Šjora Paškva u Goldonijevim “Ribarskim svađama”
(1948), Gospođa Kandor u Šeridanovoj “Školi ogovaranja” (1948), Gospođa
Zelenićka u “Rodoljupcima” (1949), Ksenija u “Jegoru Buličovu” (1951),
Markiza Dorimena u “Građaninu plemiću” (1953). Uspešne uloge odigrala je
i tokom narednih godina – Gospođa Ane u “Dubrovačkoj trilogiji” (1958),
Ledi Markbi u Vajldovom “Idealnom mužu” (1961), Gospođa Higins u Šoovom
“Pigmalionu” (1969, obnova 1977). Mnoge od pomenutih predstava,
ostvarila su izuzetna rediteljska imena, kao što su: Bojan Stupica, Mata
Milošević, Branko Gavela, Miroslav Belović, Paolo Mađeli.
Igrala je Rahela Ferari i u drugim
pozorišnim kućama, a među najznačajnijim ulogama ostaće zabeležen lik
Ebi u Keserlingovom komadu “Arsenik i stare čipke” (1961, Atelje 212), u
režiji Milenka Maričića. Zapaženu aktivnost glumica je ostvarila na
filmu, a posebno na televiziji, gde je igrala u dramama (“Porodični
orkestar”, “Čaj u pet”, “Jastuk groba mog”) i TV serijama (“Levaci”,
“Grlom u jagode”, “Babino unuče”). Iza uloga u pozorištu ostaju kritike,
sećanja savremenika, fotografije, kao i retki tonski i televizijski
zapisi, tako da danas nemamo potpunijih svedočanstava o kreacijama koje
je u tetatru ostvarila Rahela Ferari. Reditelji, glumci, istoričari
pozorišta zabeležili su mnoge anegdote, pominjali su specifičan glumičin
humor, kao i uloge u kojima je Rahela Ferari najbolje reprezentovala
svoje izražajne mogućnosti i utkala svoj osobeni umetnički lik.
Izuzetne inteligencije i bogatog
životnog i teatarskog iskustva, spremno je prihvatala sugestije
reditelja ali se za uspeh svoje uloge starala sama. Često je u ulogama
koje nisu bile glavne nastojala da traži bizarne detalje, upotrebi
zavidnu glumačku maštu i lik uzdigne iznad značaja koji mu je dao pisac.
U zrelim glumačkim godinama uspevala je da slabosti pretvori u
prednosti – svoj “bački” akcent i nesigurnost u “artikulaciji afrikata”
koristila je kao “sredstvo tonske karakterizacije lika” (P. Marjanović).
Po ritmu govora Rahele Ferari, zapisao je Velibor Gligorić, mogao se
“predvideti uspeh njene pozorišne kreacije” te večeri. Mnoge od ovih
osobina, uz sposobnost preobražaja i retko umeće da u tragičnim likovima
pronađe elemente komičnog, omogućili su joj da bude podjednako dobar
partner kolegama iz “serioznog miljea” kao i moderan “saigrač” najmlađoj
generaciji naših glumaca.
Rahela Ferari je bila prvakinja i
doživotni počasni član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Penzionisana
je 1973. godine, ali i posle toga bila je prisutna na sceni ovog teatra,
kao i u filmovima, dramama i TV serijama. U toku svoje umetničke
karijere ostvarila je oko 200 likova u delima jugoslovenskih i stranih
pisaca, pa se sa pravom može ubrojiti u najznačajnije glumce ponikle na
vojvođanskom podneblju. Godine 1960. dobila je Oktobarsku nagradu
Beograda za ulogu Ebi u predstavi “Arsenik i stare čipke” Ateljea 212, a
1964. Sterijinu nagradu za ulogu Sarke u “Ožalošćenoj porodici”. Glavni
odbor Pozorja dodelio je Raheli Ferari 1981. Sterijinu nagradu za
naročite zasluge na unapređenju pozorišne umetnosti i kulture. Žiri
nagrade “Dobričin prsten” dodelio joj je ovo priznanje za 1986. godinu.
Od 2007. jedna ulica u beogradskoj opštini Palilula nosi ime Rahele
Ferari.
Poznato je da su radne obaveze kao i
najveći deo glumičinog života obeležili Novi Sad i Beograd. Kao što je
pomenuto, prestonica države se odužila Raheli Ferari dodelivši njeno ime
jednoj ulici u opštini Palilula. Malo je reći da se radi o običnom
previdu ako uzmemo u obzir da je u Novom Sadu pre nekoliko godina
gospođa Ferari dobla ulicu na periferiji grada (naselje Adice).
Iznenađenje je utoliko veće ako znamo da su komisije za promenu starih i
dodelu novih naziva ulica i trgova mahom sastavljene od kulturnih
poslenika. Dobro je što je u Novom Sadu ova umetnica dobila zasluženo
obeležje, bar onako kao što ima u Beogradu. Jednostavno, postoje
nadmetanja u kojima nije sramota stići posle prvoga.
“Grlom u jagode” je vrlo nostalgično i
humorno intonirana priča o odrastanju i sazrevanju prve gradske
generacije posle Drugog svetskog rata. Reditelj Srđan Karanović se
odlučio za “dokumentaristički štih” cele serije, uz korišćenje arhivskih
materijala i krajnje minimalistički, skoro privatni način glume.
Scenaristi (Srđan Karanović, Rajko Grlić) precizno su oslikali tipične
likove iz “lokalne karakterologije”, posebno lik bake Elvire (Rahela
Ferari), dame iz viših krugova i klasa socijalizmom poništene društvene
elite. Bane Bumbar (Branko Cvejić) pominje da je njegova baka “rođena
kao treća ćerka novosadskog trgovca Paje Dobanovačkog”, i da je bila
vaspitana po svim propisima i normama tadašnjeg vremena Novog Sada, Beča
i Pešte.
“Kad sam ja putovala 1911. iz Beča u
Osijek, moja simpatija Fridrih uzimao je dva nosača i trećeg za fikus”,
jedna je od rečenica tipičnih za baku Elviru, koja se kroz celokupni tok
serije trudi da održi fine manire u ponašanju i stare navike sa
primesama avantura i romantike. Ovo je ujedno i jedna od
najupečatljivijih televizijskih kreacija Rahele Ferari, uloga koja joj
je donela kultni oreol posebno kod onih koji nisu imali prilike da je
gledaju u pozorištu tokom najplodnijih glumačkih godina.
Autor: Siniša I. Kovačević, Kulturni Heroj