Bio je to revival ljiga iz svih razdoblja, ali najviše, naravno, iz disco ere kraja ‘70-ih i čitave, dugo vremena omržene, ekscesne dekade ‘80-ih, dakle mjuza koju smo nekad davno obožavali, kasnije je se sramili, a sad nam je opet simpa. Ta je priča pomogla i Scissor Sistersima da postignu golem uspjeh u Velikoj Britaniji i, nešto kasnije, Europi (u domaji ih nikad nisu pretjerano ‘pušili’), u međuvremenu ugaslim the Darkness, a poslije je došao i Mika. The Feeling su taj vlak propustili iz prostog razloga što su tih godina za život zarađivali kao ljuti gažeri po mondenim alpskim lokacijama, i to pod starim imenom Superfly.
Kad su iskusni session muzičari, koji su pohađali studij komercijalne glazbe na Westminsteru (sva petorica!) konačno ‘sišli s planine’ i dočepali se svog prvog diskografskog ugovora, ‘guilty pleasure’ scena je već bila na zalazu. No, The Feeling su u rukama imali sjajan debi album ‘Twelve Stops And Home’ (ljeto 2006) s nekoliko izvrsnih singlova (‘Fill My Little World’, ‘Sewn'…) pa im za uspjeh (milijun i pol prodanih primjeraka!) i nije trebala naklonjenost trendovskih vjetrova. Završili su 2006. kao najizvođeniji izvođači u britanskom eteru, s nešto manje od 100.000 emitiranja, što je otprilike 267 puta dnevno, ili svakih pet minuta (!?). Slično su ponovili i kad je ‘Join With Us’ nepune dvije godine kasnije ušao na prvo mjesto top liste albuma u Velikoj Britaniji. Ono što je pomalo iznenađujuće je da im je kritika otpočetka bila sklona, osim naravno ‘pravovjernih’ rock dogmata – BBC njihove albume u šali naziva ‘precizno dizajniranima da bi namjerno nervirali NME’, koji ih, naravno, otpočetka prezire.
Za treći album su si uzeli skoro 3,5-godišnju pauzu i kako prve informacije govore (debitirali su na skromnom 22. mjestu u V. Britaniji), možda i pogriješili. No za album definitivno ima nade jer je ponovo prepun potencijalnih singlova – The Feeling naprosto imaju feeling za melodiju, jednostavnu, lako pamtljivu i na tankom rubu, ali ipak još uvijek s ove strane banalnosti. Njihova kombinacija ultrakomercijalnog i superlaganog soft rocka iz ‘70-ih (ala 10 CC, Supertramp, E.L.O…) i nešto modernijeg post boy bandovskog popa mahom ljubavne tematike, i dalje funkcionira besprijekorno, pogotovo malo osvježena elektronikom kao u, primjerice, sjajnom duetu sa Sophie Ellis-Bextor (inače ‘snaha’ banda – supruga basista Richarda Jonesa) ‘Leave Me Out Of It’. Favorita ima još podosta, od najavnog singla, pomalo preinstantnog ‘Set My World On Fire’, izvrsne mid-tempo balade ‘Build A Home’, pompozne, ali efektne ‘A Hundred Sinners’ koja je na pola puta između mjuzikla i Beatlesa i ‘Dance For The Lights’ s gostovanjem uvijek dobrodošle Roisin Murphy (nekada Moloko, danas solo).
The Feeling, dakle, u svom trećem ‘dugosvirajućem’ pojavljivanju nisu nimalo podbacili, no ima li još uvijek publike koja je to u stanju cijeniti, drugo je pitanje…