Foto: Marko Ristić
Neno Belan je prekaljeni muzičar koji je prisutan na ovdašnjoj rock sceni već preko četrdeset godina. Karijeru je započeo u splitskom legendarnom bendu Đavoli, koji su gajili rokenrol zvuk šezdesetih. Zanimljivo je napomenuti da je Belan prije ove skupine svirao u grupi Narodno blago, sa kojim je izvodio pjesme bendova poput The Ramones i The Rolling Stones. Đavoli su bili jako popularan bend na ex-Yu prostorima i snimili nemali broj uspješnih albuma. Pjesme “Stojim na kantunu”, “Pričaj mi o ljubavi”, “Dugo toplo ljeto”, “Bambina”, “Ostani” samo su neki od brojnih hitova koji se nalaze na listi pjesama Đavola. Devedesetih Belan započinje solo karijeru, koja nije ništa manje uspješna od prijašnje kada je radio s bendom. Đavoli se ponovo okupljaju 1998. godine i snimaju album “Space twist”. Belan još neko vrijeme svira s Đavolima, a nakon toga ponovo se okreće solo karijeri, iz Splita prelazi živjeti u Rijeku i pokreće projekat Neno Belan i Fiumensi.
Ova muzička skupina će 19. jula nastupiti na ovogodinjem OK Festu, a povodom tog koncerta novinar BUKA magazina razgovarao je sa Nenom Belanom, frontmenom, pjevačem i autorom brojnih hitova.
Ove godine pozvan si da sviraš na OK Festu. Vi ste na istom festivalu svirali i ranije. Kakvi su utisci?
Ove godine sviramo na Tjentištu na OK Festu i jako, jako se veselimo tome. Ranije, točnije prije dvije godine, također smo bili pozvani na festival, i naravno, bili smo se odazvali. Dakle, ovo će nam biti već drugi nastup na njemu. Prošli put bilo nam je fenomenalno, a ove godine očekujemo isti takav osjećaj. Ako ne i jači (smijeh).
Šta za tebe znače ta istorijska mjesta poput Tjentišta i NP Sutjeska?
Istorijska mjesta, kao što im samo ime kaže su istorijska. I uvijek je zanimljivo doći na takva mjesta i naučiti ponešto novo o istoriji, koja nas na kraju krajeva i dobrim dijelom i definira, i na moment se možda i uživit u taj film i za trenutak odlutati u to neko drugo vrijeme. A onda se vratiti u sadašnjost i realnost i nastaviti živjeti dalje, ali bogatiji za neka nova i zanimljiva saznanja.
Koliko ti prija to što je OK Fest zapravo balkanski Woodstock, sa kojeg se odašilju poruke mira i na kojem se okupljaju ljudi iz raznih krajeva bivše Jugoslavije?
Pa, u stvari, svaki naš koncert, mene i mog banda, je nekakav mini ili mikro Woodstock, s kojega šaljemo snažne poruke ljubavi, zahvaljujući i svom repertoaru, a i svojoj osobnoj filozofiji, u kojima je utkana ta paradigma. I zato smo se odlično i uklopili, između ostalih, i u OK Fest, i naravno da mi prija biti i tu.
Da li ti nedostaju ta vremena kada si započinjeo karijeru i kada se sviralo u svakom selu ex-Yu?
Pa, ja sam tip koji se rado ponekad sjeti ili sjeća nekih prošlih vremena i mladosti, kad mi je ,naravno, bilo također lijepo, dapače fantastično, ali ipak ne živim, niti želim živjeti u i od proslošti. Živim sad i ovdje, u ovom trenutku, realan sam i racionalan, sa punom sviješću o sadašnjosti. Živim od dana do dana, i zadovoljan sam veoma svojim vlastitim životom, a okrenut sam definitivno svojoj budućnosti i promišljanjima o njoj.
Nosiš li nostalgiju u sebi?
Nosim možda više nekakvu melankoliju, koja je tipična za nas Mediterance, koji živimo pored mora i svakodnevno promatramo to veliko beskrajno plavetnilo koje nas smiruje i umiruje.
Počeo si karijeru s Đavolima, bendom koji je bio u “rockabilly” fazonu. Kako to da u vremenu punka i novog talasa odaberete taj muzički žanr?
Možda bi bilo ispravnije reći da su Đavoli bend koji je bio u fazonu pop-rock muzike šezdesetih godina. Dakle, jednoj zgodnoj mješavini i američkog rokenrola i britanskog pop zvuka grupa kao što su u prvom redu bili The Beatles i slični bendovi, ali isto tako i pod snažnim utjecajem talijanske kancone. I taj žanr nismo mi odabrali, već je u stvari on odabrao nas. Prirodno nam se polako uvukao pod kožu, jer smo se našli u njemu danima i mjesecima muzicirajući u prostoriji za vježbanje, tražeći svoj zvuk.
Tu je bilo i dosta balada s prizvukom dalmatinskog sounda. Da li imaš nekog uzora, a da je vezan za taj dalmatinski šmek, neko poput Tome Bebića ili Zdenka Runjića?
Pa obojica nabrojena su svakako, između ostalih, moji veliki muzički uzori i njihove radove naprosto obožavam. Isto tako volim i tradicionalno klapsko dalmatinsko pjevanje. Sve je to uz ono prije nabrojeno, oblikovalo moj specifican zvuk.
Ko je tvoj muzički uzor kada je riječ o rokenol muzici?
Apsolutno moj muzički uzor broj jedan, još iz osnovne škole do danas, su bili i ostali The Beatles. Oni su me naučili većinu stvari, ali naravno kroz moj život i uši je prošla i hrpa drugih muzičara. Nabrojaću samo neke od njih: Bob Marley, Pink Floyd, The Rolling Stones, Elvis, The Ramones, The Police i Sting, Adriano Celentano, Grace Jones, Eric Clapton, Carlos Santana, Amy Winehouse, i još mnogi, mnogi drugi.
Sada radiš i stvaraš u Rijeci. Zašto si izabrao baš taj grad?
Život me spontano i neplanirano donio tu. Privatni su razlozi, i opet nisam ja izabrao, već je on izabrao mene (smijeh). Ali evo već trideset godina sam tu, imam bend i imam i svoj studio tu. Imam i more, hrana i klima su dobri, ljudi su ok, ambijent je gostoljubiv i miran i što mi više treba.
Koja je razlika između tvog sadašnjeg benda i Đavola?
Đavoli su bili jako retro bend, na tragu muzike šezdesetih i veoma usmjereni i fokusirani na taj stil. Fiumensi su naprotiv širi, moderniji, i imaju tu nekakvu riječku rokersku čvrstoću. A i jedni i drugi dobro pjevaju i to nas veže.
Da li si sada “gazda” u bendu kojeg se pita baš sve ili postoji barem malo demokratije u bendu?
Moramo imati na umu da mi trajemo već dvadeset i sedam godina u istoj postavi, što je apsolutno rijetkost. Nitko nije otišao, niti je netko došao u tom periodu, a to ne bi bilo moguće da nema malo više demokracije, jer mi smo u stvari jedna mala familija. Naravno, ja sam kreativni zamašnjak koji okreće ili pokreće cijelu priču i na koju su ostali čvrsto naslonjeni i podupiru je snažno.
Kako nastaju tvoje pjesme? Šta te najviše inspiriše?
Pa, nema tu nekog čvrstog pravila, mada bih rekao da su to najčešće neke crtice ili emocije inspirirane životom, bilo vlastitim, a ponekad i nečijim iz bliske okoline. A ima i jedan manji broj pjesama koje su čista fikcija, ali zanimljivo, nerijetko se ta fikcija nekad kasnije u životu onda i ostvari.
Postoji li neki recept za održavanje karijere, obzirom da si ti na istoj već četrdeset godina?
Možda. Prvo neophodan je, naravno, muzički talent. Bez toga teško ide. Zatim je potreban rad, veliki i mukotrpan i ogromna upornost u njemu. Potrebna je i snaga duha, da kad je i loše i teško, a često bude tako, da opstaneš u sebi samom. Zatim, potrebna je i vjera u sebe, jer ako ne vjeruješ u sebe, nemoj ni pokušavat. Potrebna je i snažna vizija, kuda krenuti sa svim tim nabrojenim dosad. I konačno, potrebno je i malo sreće, ali sreću treba isprovocirat.
I za kraj, da li bi mogao da pojasniš, onima koji ne znaju, šta znače stihovi: “Stojim na kantunu, glava u balunu?”
“Stojim na kantunu, glava u balunu” znači slijedeće: Kantun je kut ili ugao, dakle, stojim na nekom uglu na ulici. A “glava u balunu” je fraza koja se u Dalmaciji koristi kad si mamuran. Obično nakon pojačane doze alkohola, ali može biti i drugih uzroka za to, kao sto su južno vrijeme, neispavanost i slično. Balun je lopta, a “glava u balunu” je kad imaš onaj osjećaj da ti je glava nedefinirana, i nekako velika i teška, kao nogometna lopta, recimo, pa se kaže “glava mi je u balunu” (smijeh).