Film “Skroz Sarajevo” reditelja Nenada Đurića, koji govori o
životu muzičara Adnana Šarana, odnosno grupi Skroz premijerno je prikazan 14.
avgusta na 28. Sarajevo Film Festivalu. Dramaturgiju potpisuje Almir Bašović,
direktor fotografije je Admir Švrakić, a producent Omar Kuštrić. Pored Adnana
Šarana i ostalih članova benda – Dejana Ostojića, Nedžada Mulaomerovića, Elvira
Salčinovića i Nine Škiljića, u filmu se pojavljuju i njihovi brojni prijatelji,
među kojima su Mirko Srdić aka Elvis J. Kurtović, Feđa Štukan, Dino Šaran, Enes
Zlatar Bure, Marko Louis, Branislav Trifunović…
Dogovorili smo se da ćemo izbjeći filozofska
pitanja koja traže obimne odgovore, ali dopusti mi makar prvo. Šta je sve skroz Sarajevo? (Može i ona
patetika izbjegnuta u filmu.)
Podijelit
ću uvodni dio moje ‘kauzalno-genetičke
eksplikacije’ iz scenarija za film:
“Šta
god da napraviš, ja ću uz tebe biti.
Ti
smanji pušiti, a ja ću prestati piti…”
SKROZ, Whiskey &
Blues
1.
Sarajevo, Skroz
(uvod;
startno-ciljna linija; motiv)
Mjesto na
nemjestu
(SKROZ Sarajevo)
Sarajevo
je, po mnogo čemu, globalni urbani fenomen. A čovjek iz Sarajeva – jeste ili
nije – Sarajlija, bez obzira na faktičko mjesto rođenja, življenja i smrti. U Sarajevo
se, ako ti se hoće, lako može doći, može se iz njega lako i otići, ali mu se ne
može uteći, jednom kada te zapazi. Zauzvrat tom bremenu, Sarajevo napose
pripada ženskim i muškim Sarajlijama – njima i samo njima. To ima veliki
značaj, a zapravo ne znači ništa. Svi su ostali iskreno dobrodošli. Uprkos
svemu kroz šta je prošao u svojoj historiji, Grad u kotlini uvijek ostaje nesebično otvoren za sve koji ga kao
gosti ili emisari posjećuju ili mu se nakon dugog odsustva vraćaju. Vrata
ostaju otvorena i onima koji ga zauvijek napuštaju i iz njega odlaze (za slučaj
da se predomisle). Mirno u njemu mogu spavati i oni koji tu trajno borave mada
mu nisu iskreni prijatelji i – niti ga vole niti ga razumiju.
Sarajevo
je, istodobno, najsiromašnija i najpristojnija evropska prijestolnica. Može
biti da je i jedini glavni grad bez prepoznatljivih gradskih beskućnika. Baš
zato svi koji u njemu žive dostojni njegovog unikatnog karaktera i svjesni
njegove bizarne ljepote, moraju računati s tim da će ponekad osjetiti grč i
bolnu težinu procesa što se kroz vrijeme ciklično ponavlja:
bahatost i zla namjera pojednostavljenih ljudi uvijek negdje iznova
žude organsku pristojnost i fini manir Sarajeva prikazati kao karakternu
slabost i licemjernu bezličnost svega što predstavlja živu tvar u njegovom vitalnom
organizmu.
Razgovori
sa Šaranom
(SKROZ
iskreno)
Kroz
životnu priču Adnana Ade Šarana može se ispričati cijeli roman o – sjebanoj generaciji – iz čuvene, grandiozne, nedodirljive SA-POP-ROK
SCENE. Generacija muzičara-brucoša, koja je stasavala uporedo sa nacionalizmom
i bijesom koji su na grad krvoločno nasrnuli 1992. godine, bila je u razvoju
zaustavljena i zarobljena u opkoljenom Sarajevu ili raseljena po svjetskim
urbanim vukojebinama. Većina novih bandova, od kojih su neki mogli postati
najprogresivniji sarajevski rok sastavi ikad, bili su zaustavljeni i rastureni
i prije no što je šira javnost za njih uopšte čula.
Ado Šaran
je spreman da priča o svemu i svačemu, otvoreno, iskreno i bez ijednog
eufemizma. Teme su: r’n’r, ljubav, roditeljstvo, umjetnost, prijateljstvo,
politika, nacionalizam, život i smrt, teška droga, laki poroci, migrantska
putovanja i turneje, batine, familija Šaran, Sarajevo…
Razgovori
se vode u formi neobaveznog intervjua, sa više od 20 ‘eminentnih ispitivača’, a
u filmu će se naći samo najbolji dijelovi najboljih razgovora, u kontekstu
pripovijedne i estetske cjeline.
Koji simboli i stvari Te vezuju za život i
dinamiku grada nakon rata, a nisu u žiži javnosti i turističke ponude?
Nema simbola, samo organske pojave – moj vlastiti život, sve što imam od
familije, Opština Centar i nekih 2-3 hiljade pari očiju koje se s mojima prepoznaju
kada razmjenjuju fotone. Uglavnom to.
Premijera je bila u nedjelju. Budući da nemaš glasa
i ovaj razgovor ne možemo snimiti u formi podcasta, suvišno je pitati kako je
bilo. Na šta si prvo pomislio kad si vidio film na velikom platnu i kako je
bilo upijati recepciju i impresije publike?
Pala mi je na pamet ona pjesmica: Kad
se sretne ruke slože – sve se može, sve se može… (Majke mi…)
Zašto si odlučio da radiš film O grupi Skroz?
Odgovor da su Ti ortaci ili da voliš njihovu muziku ne dolazi u obzir.
Slagao bih kad bih odgovorio ove, uobzirnedolazeće, stvari – a kako starim
– trudim se, sve više, da ne lažem ni u šali. Odlučio sam da radim film o grupi
Skroz jer je to poželio moj drug-brat-kum Omar Kuštrić, godinu dana nakon što
sam ja izrazio želju da on postane filmski producent i tako uljepša, uozbilji i
pojača filmski esnaf u Bosni. Proces je trajao ukupno dvije godine, teško
obremenjen sarajevskim patološkim strahom da
se ne izofiramo…
Kako je Adnan reagovao na tu ideju?
Kao pravi, svjetski rok-star!
Dakle – jebavo nas je ko majmune. I
ja sam mu jako (skroz iskreno) zahvalan na tome.
Šta si novo otkrio o bendu i akterima tokom rada
na filmu?
Otkrio sam dosta toga o njihovim privatnim životima, što ne bih mogao, kao
diskretan i džentl čovjek, podjeliti s vama, čak i kada bih se mogao nečega od
tog sjetiti.
Čak i velikim biografskim dokumentarcima se desi
da prokližu u reportažnost. Ti si to izbjegao tako što si glavnog protagonisu
stavio u centar, a ostali su se smjenjivali i postavljali mu pitanja. Kako si
došao na ideju da priču ispričaš iz ovog ugla?
Odlučujuću glavninu ekipe koja je radila na ovom filmu čine ljudi čija je
najmoćnija osobina TAČNOST… U životu i
u kinu.
Izbjegnuti su faktografski podaci, prenatrpanost
mnogim insertima koje je teško uvezati i u montaži izgledaju kao da su rezani
sjekirom, sve je vrlo svedeno i minimalistično, enterijer je gotovo sve vrijeme
isti, čak i odjeća (nebitan detalj ukoliko ga ne uzmemo kao pokazatelj da je
sve snimljeno u kratkom vremenskom intervalu). Jesi li imao strah da će ovaj
ambijent proizvest određenu suhoparnost i nedostatnosti? Čime bi to popunio?
Polomili smo se i izgorili stotinu puta dok sve ovo nije postalo upravo
ovakvo kakvo jest. Alat koji se koristi za postizanje zlatnog reza uglavnom
nije sjekira (u ovom trenutku čovjek koji govori na spuštenom prozoru YouTube-a
izgovorio je “AXE“; Andrew Bustamante: CIA Spy | Lex
Fridman Podcast #310) Zlatni rez je fraktal koji se neprestano
samopotvrđuje. Tako znaš da si to postigao. Ja se toga više ne bojim.
Još jedna stvar koju smatram važnom je
izbjegavanje banalne, slatke nostalgije. Film „Svjetla Sarajeva“ Srđana Pekića
to je sebi mogao dopustiti u određenoj mjeri jer je priča takva, ali ovdje bi
to baš loše stajalo. Kako si se borio s tim?
Pogledati prethodni odgovor /prim. ½ aut./
Šta su sljedeće faze u životu filma, festivali,
distribucija?
Ako Bog da da.
Ima li uopšte dokumentarac, pogotovu muzički
perspektivu na Balkanu? Ono što je 2019. dogodilo sa filmom „Tusta“ Andreja
Korovljeva pomalo je incident, iako bi trebao biti normalan put dokumentarca o
bendu koji svi slušaju, sa zajedničkog kulturnog prostora.
Sve što je dobro ima neku perspektivu. A perspektiva prostora na kojem
nastaje to dobro utiče na intenzitet, potencijal i vidljivost dobra. Dobru u
umjetnosti, biznisu i svemu drugom nužno je uvećavati prostor jer mu se tako
uvećava perspektiva…
Ove godine su na SFF-u prikazana dva muzička
dokumentarca. Prvo sam htjela da se zezam da nisi bend ako nemaš ove godine
film o sebi na Festivalu, a kada sam ih odgledala shvatila sam da svaki pravi
bend koji drži do sebe ima svoj film. Šalim se. Je li to koincidencija, ili
pokazatelj da se ipak nešto pokreće i da na sljedeći dokumentarac (koji ne
progovara o socio-ekonomskoj situaciji i suočavanju s prošlošću ) nećemo čekati
još četiri godine? Ovi iz zagrade su nužni našim društvima, ali je važno
govoriti i o drugim stvarima.
Ja se naiskrenije nadam da se nešto pokreće, a nama je to bila GLAVNA
MOTIVACIJA kada smo ovo započeli. Cilj nam je bio, dosta drsko – BESKOMPROMISNO
PODIZANJE STANDARDA. Jer cijena nečega
ne podiže nužno standard (može biti i prevara u pokušaju), ali podignuti standard
nužno podiže cijenu stvarima. Moramo sebi podići standard, dakle, ne cijenu
nego standard.
Beskrajno ti hvala na jednostavnim pitanjima.
Sad me i spondiloza boli…