Svi osvajači sa priložene liste
hvalili su se time da “sve zemlje leže pod njihovim nogama”, obećavali su da će
potpuno poniziti svoje neprijatelje, a ipak, na kraju su ostali zaboravljeni
među mnoštvom većih ili poznatijih osvajača
Da li vam neko od ovih imena zvuči
poznatno?
Lugal-Zagezi
Civilizacija je rođena u drevnom
Sumeru u plodnim ravnicama između Tigra i Eufrata, ali je 2330. pre nove ere
došlo do velikog rata koji je potpuno srušio njegove veličanstvene gradove.
Krivac je bio Lugal-Zagezi, najpre sveštenik boginje Nisabe, a posle vladar
Ume.
Nakon što je nasledio tron, ubrzo je
postao i kralj Uruka, najverovatnije venčanjem, a onda je pokrenuo borbu protiv
kraljevstva Lagaš i osvojio njegov grad. Tamošnji sveštenik pisao je da je
Lugal-Zagezi “zapalio hramove i srušio palatu Tiraš, Abzubandu hram i opljačkao
kapele Enlil i Utu”.
U još jednom opisu njegovog osvajanja,
poraženi kralj Lagaša gorko je prokleo Lugal-Zagezija: “Lider Ume, uništio je
Lagaš i počinio greh protiv Ningirsua. Ruka koja se digne protiv njega biće
odsečena! Neka Nisaba, božastvo Lugal-Zagezija, vladara Ume, natera da nosi
greh”.
Međutim, osvajanje Lagaša samo je
ojačalo poziciju Lugal-Zagezija. Nedugo potom, bio je vladar celog Sumera i
gospodar primitivni gradova Ura, Zabale i Nipura. Njegova vojska pustošila je
od Persijskog zaliva do Sredozemlja.
“Enlil, kralj svih zemalja, dao je
Lugal-Zageziju kraljevstvo nad narodom i usmerio sve oči zemlje ka njemu,
stavio sve teritorije pred njegove noge… od istoka do zapada, Enlil mu nije
dozvolio da ima rivala”.
Enlil se, međutim, predomislio.
Lugal-Zagezijeva osvajanja dovela su ga u sukob sa mnogo manjim vladarom
Sargonom i u veličanstvenom obrtu njegova dobro obučena vojska porazila je
sumersku. Lugal-Zagezi sproveden je u lancima kroz Nipur i uskoro potpuno
zaboravljen, dok je Sarkon Akadski osnovao prvu veliku imperiju u istoriji.
Maodu Šanju
Konj je prvi put pripitomljen u
velikoj evroazijskoj stepi, naizgled beskrajnom okeanu trave koji se prostire
od Mongolije do Istočne Evrope. Povremeno su se među nomadskim konjanicima ovih
ravnica rađali veliki vladari koji su mrsili konce ostatku planete.
Neki od njih su legendarni – Atila,
Džingis, Timur – ali Maodu Šanju, jedan od prvih koji je stekao slavu, pao je u
zaborav.
Maoduov otac bio je kralj Huna, naroda
koji je živeo na prostoru današnje Mongolije. Kralj je više voleo Maoduovog
brata, pa ga je on ubio i preoteo presto. Prema kineskom istoričaru Sima Ćjanu,
Maoudu je pozvao očeve telohranitelje na vežbanje gađanja strelom i tražio od
njih da za metu uzmu kraljevog konja.
Neki od njih su se pobunili, a Maodu
ih je smesta ubio. Onda je od ostalih tražio da uzmu kraljicu za metu, a kad su
se neki pobunili, ubio je i njih. Treći put je tražio da za metu uzmu njegovog
oca. Ubili su ga bez oklevanja.
Nakon toga, ubio je i svoje braću i
sestre i krenuo protiv drugih naroda, stvorivši ogromnno carstvo koje se
prostiralo širom istočnih stepa. Čak je 200. godine pre nove ere namamio
kineskog cara Gao-cua u zasedu i primorao ga da potpiše poražavajući sporazum.
Kinezi su tako morali da plaćaju
danak, a Gao-cu preda svoju ćerku kao Maoduovu konkubinu (zapravo, poslao mu je
neku drugu devojku rekavši mu da je to njegova ćerka).
Na neki način, Gao-cu je imao sreće,
jer je njegov kolega, kralj Rou-ši naroda ubijen, a njegova lobanja postala
šolja Maoduovom sinu, jer se usprotivio njegovim ultimatumima.
Maoduo je umro 174. pre nove ere kao
vladar carstva koje je po veličini moglo da parira imperiji Aleksandra Velikog,
ali je ipak pao u zaborav.
AP, Ilustracija: Mongolski
konjaniciFoto: AP, Ilustracija: Mongolski konjanici
Kijaksar
Vekovima je moćno Asirsko carstvo
dominiralo Bliskim istokom. Njegov uticaj proširio se čak i do prostora
današnjeg Irana, koji se tada zvao Medijskim carstvom.
U Mediji se nisu svi slagali sa takvim
razvojem situacije i kralj po imenu Fraort poveo je pobunu oko 653. pre nove
ere. Ipak, asirskih strelaca su se ljudi tog vremena s pravom plašili i pobuna
je ugušena. Fraort je pogubljen, a njegov ožalošćeni sin Kijaksar zakleo se da
će završiti ono što je njegov otac započeo.
To nije bio lak zadatak, naročito ako
imamo u vidu da su u međuvremenu Skiti zauzeli Mediju. Ipak, Kijaksar se lažno
povinovao Skitima, ali samo do trenutka u kom je uspeo da njihove vođe namami
na zabavu.
Kad su se Skiti napili, Kijaksar ih je
pogubio i ujedinio Mediju. Reformisao je vojsku i opremio je novim oružjem i
konjima, koje Asirijci nisu imali.
Od 614. pre nove ere kada je Medija
napala Asiriju kod Ašura, pobede su se samo nizale, a za dve godine uspeli su
da poraze i Ninivu.
Kijaksar je osvetio svog oca i uništio
najveću imperiju tog vremena. Možda bi Medijsko (ili Međansko) carstvo dugo
dominiralo drenim svetom, da Kijaksarov naslednik nije imao tu nesreću da mu se
putevi ukrste sa mladićem Kirom, vođom opskurnog plemena čiji su se članovi
nazivali Persijancima.
Wikipedia, Kijaksarove kočijeFoto:
Wikipedia, Kijaksarove kočije
Nabopalasar
Međutim, Kijaksar i Međani nisu bili
sami u svom velikom ratu protiv Asirije. Pokušavajući da slome tako veliku
silu, sklopili su savez sa Nabopalasarom, pobunjenikom koji je sam sebe
proglasio kraljem Vavilona.
Vavilon je bio dragulj Asirskog
carstva, ali su njegovi surovi i pohlepni vladari, a grad čeznuo za svojom
nezavisnošću. Pobunili su se 705. ali je kralj Senaherib slomio ustanak. Isto
je prošla i pobuna iz 651.
Nabopalasar je rođen u Haldeji i čak
je na spomenicima opisan kao “ničiji sin”. Međutim, postao je čuveni predvodnik
oslobodilačkog pokreta i vodio gerilske bitke u močvarnoj delti Tigra i
Eufrata.
Kada su građani Vavilona svrgli svog
vladara 630. pre nove ere, pozvali su veterana da bude njihov kralj.
Petnaest godina Nabopalasar vodio je
očajničke borbe da istera Asirijce iz Vavilona, a 616. je u tome i uspeo.
Četiri godine kasnije, potpisao je Kijaksarom sporazum i zajedničkim snagama
razorili su Ninivu i Asiriju podelili na ravne časti.
Umro je 605. u Neovavilonskom carstvu
koje je osnovao kada je Kir Veliki “zakucao” na vrata.
Reuters, Ostaci drevnog VavilonaFoto:
Reuters, Ostaci drevnog Vavilona
Pi
U osmom veku pre nove ere drevni
Egipat je tonuo u haos. Manji kraljevi su se otimali o gradove, a severom su
vladali libijski ratni profiteri. Zabrinuti sveštenici Amona tražili su pomoć
od “Crnih faraona” Kuša.
Ovo moćno afričko carstvo bilo je pod
jakim uticajem Egipta. Taj prostor na kom se nalazi današnji Sudan ima više
piramida i od samog Egipta. Kuši su u takvoj situaciji zapravo održavali
egipatsku kulturu živom.
Za razliku od većine ljudi na ovom
spisku, faraon Pi nije bio nemilosrdni osvajač. Iako je imao veliki uticaj čak
i na jugu Egipta, nije imao velike ambicije da se probija dalje ka severu.
Ipak, bio je veliki vernik i nije mogao da dozvoli da se Amonov kult urušava.
Njegova vojska je krenula ka severu i
kupala se u svetoj vodi Nila i izvojevao velike pobede. Kada je postigao
potpunu pobedu, Pi se vratio kući u Nubiju.
Njegov naslednik Šabaka bio je
ambiciozniji i vratio se u Egipat 719. pre nove ere “zbrisavši” i poslednje
tragove pobunjenika i osnovao 25. dinastiju drevnog Egipta.
Du Nuvas
U šestom veku poslednji jevrejski
kralj Arabije gledao je kako se vodi krvava bitka duž obala Jemena. Njegovo ime
bilo je Jusuf Al-asar, ali je zbog bujne kose, bio poznat kao Du Nuvas, ili
“Gospodar pramenova na slepočnicama”.
Videvši da će njegovi neprijatelji
pobediti, okrenuo se i nagnao svog konja u Crveno more oduzevši sebi život.
U decenijama pre dolaska islama, Jemen
je bio u središtu sukoba između zoroastrijske Persije i hrišćanskih snaga
Istočnog Rimskog carstva i Abisinije. Štaviše, abisinijski vladar vladao je
Jemenom pre nego što je Du Nuvas preoteo moć. Moguće je da je njegovo
preobraćenje u judaizam imalo svrhu u sticanju nezavisnosti od Persije i
Abisinije, ali je iz arhiva jasno da je redovno ubijao hrišćane u svojoj
zemlji.
Do 525. Du Nuvas je držao potpunu
kontrolu nad Jemenom. Naravno, to se Abisiniji nije svidelo i kralj Negus Kaleb
uskoro je krenuo u invaziju iz svoje prestonice Aksuma.
Du Navas ih je dočekao na obali na
kojoj su planirali da se iskrcaju, ali su jednostavno bili suviše moćni. Bio je
primoran da prihvati poraz i skončao je u moru.
Brenus
Grci i Makedonci su pod Aleksandrom
Velikim zauzeli najveći deo poznatog sveta. Međutim, posle smrti velikog
vladara 323 pre nove ere, naslednici su poveli rat među sobom i carstvo je
propalo. Samo 40 godina kasnije, stanje se toliko pogoršalo da je keltska
vojska uspela da sa severa probije granicu i osvoji njegovu Makedoniju.
Gali su bili predvođeni poglavicom
Brenusom koji je okupio veliku vojsku iz više plemena. Nakon što je osvojio
Makedoniju, Brenus je krenuo ka jugu, ka mnogo bogatijoj meti – Grčkoj. Grci su
u panici ušli u savez i odlučili da ga dočekaju u Termopilskom klancu, istom
onom u kom se 300 spartanskih vojnika usprotivilo Persiji.
Ali Brenus je znao šta ga čeka i
poslao je trupe da opustoše najizloženiju grčku državu Etoliju. Etolijanci su
napustili Termopil kako bi branili svoju zemlju i broj onih koji su bili
spremni da brane Grčku se opasno smanjio. Onda je Brenus platio lokalcima da mu
pokažu iste puteve kojima je nekada išao Kserks.
Grci su predvideli da neće dobro proći
i povukli se, a Brenus je marširao na bogato proročište Delfi. Ipak, nesloga
među Galima je odložila napad i baš kad su ponovo postigli konsenzus, snažna
snežna oluja ih je omela. Grci su, zahvaljujući se čudu prirode, napali Kelte i
potisli ih nazad na sever.
Pačakuti
Peruansko pleme Čanka je u 15. veku
aktivno širilo svoju teritoriju. Imali su iskusnu vojsku i talentovane
zapovednike, pa je retko ko smeo da im se suprotstavi.
Oko 1438. odlučili su da krenu na
Kusko, prestonicu naroda Inka. Njihov vladar Virakoča i naslednik Urkon
napustili su prestonicu i pobegli. Međutim, njegov drugi sin Kusi Jupanki odbio
je da se povuče.
Kusi Jupanki je nekako uspeo da porazi
Čanke u bici koristeći prednost velike nadmorske visine i kasnije uzeo novo
pobedničko ime – Pačakuto ili “Onaj koji je naterao zemlju da se trese”.
Njegov otac je svrgnut s vlasti, a
brat ubijen, dok je Pačakuto intenzivno radio na tome da stvori imperiju Inka.
Prvo je napao sve gradove u okolini Kuska, a kao izgovor koristio činjenicu da
mu oni nisu pomogli kad su ga napali Čanke. Čim bi stvorio dobru bazu, širio bi
se još dalje i osvajo čak i velike oblasti. Čak je ubio svog vojskovođu Kapaka
Jupankija, koji je za njega osvojio sever, kako mu ne bi kasnije postao
pretnja.
Inke su postale dominantna sila u
Peruu, pa se u starosti Pačakutek primirio i posvetio se osmišljavanju
arhitekture Kuska.
Zenobija
Zenobija je bila kraljica Palmire koja
je lično išla u ratove i borila se rame uz rame sa svojom vojskom. U trećem
veku ona je uspela da stvori carstvo koje se protezalo od Egipta do Turske i
bila je prava pretnja Rimu.
Njen uspon počeo je nakon što se udala
za Lucija Septimija Odenata, rimskog guvernera u Siriji. Njih dvoje su
očigledno bili dobar tim, iako je Zenobija odbijala da konzumira brak sa svojim
mužem, izuzev kako bi začela njihovog sina jedinca.
Lucije je 266. ubijen, zajedno sa
njegovim sinom iz prethodnog braka. Umesto da čeka da Rim pošalje novog
vladara, Zenobija je tu poziciju dala svom sinu a sebe proglasila regentom.
U to vreme, na rimskom tronu su se
brzo smenjivali carevi koji su bili suviše zauzeti spletkarenjima i borbom za
opstanak na vlasti, da bi se brinuli o Zenobiji. Ona je to dobro koristila.
Pošto nije želela da odmah raskine sve
spone s Rimom, poslala je svog agenta u Egipat da tamo pokrene pobunu protiv
Rima. Njena vojska je zatim slomila pobunu i vratila Egipat Rimljanima,
naravno, preko Zenobijinog dvora u Palmiri.
Nažalost, prava rimska vojska se
pojavila u Egiptu i primorala Zenobiju da razotkrije svoju taktiku.
Predosećajući u kom smeru vetar duva, kompletan rimski istok zakleo se Zenobiji
na vernost. Ipak, prilike su se menjale i Rimljani su konačno dobili
kompetentnog vladara – Aurelija – koji je porazio Zenobiju u teškim bitkama.
Kraljica Palmire odvedena je u Rim gde
su joj dozvolili da živi, ali u tihoj anonimnosti.
Osam Jelena Jaguarova Kandža
To je ime vladara Mišteka koji su
naseljavali pacifičku obalu Meksika u 11. veku. Osam Jelena Jaguarova Kandža
rođen je u kraljevskoj porodici Tilatongo, ali nije bio prvi u redu za presto.
Zato je u 18. godini otišao kod proročice, koja mu je savetovala da putuje do
primorja (ili ga je tamo oterala – predanje nije sasvim jasno).
U svakom slučaju, Osam Jelena i
njegovi pratioci napustili su Tilatongo i osnovali grad Tututepek.
On je tada stvorio savez sa trgovcima
Tolteka, kojima su bili potrebni so i kakao. S novcem, Osam Jelena je dobio
mogućnost i da ratuje, a počeo je od manjih sela duž obale, pa se kasnije
usmerio na veće gradove u kontinentalnom delu.
Kako je njegovo bogatstvo raslo, drugi
članovi kraljevske porodice iz koje je potekao počeli su da umiru, što je njega
približilo prestolu. Njegovog poslednjeg brata mučki je ubio nepoznati
počinilac, čime je Osam Jelena postao novi kralj.
On je nedugo potom krenuo na stare
neprijatelje Tilantonga čiji je grad u starim spisima nazvan “Crveni i Beli
Snop”. To je bilo naročito važno Osam Jelena jer je dugo bio tajno zaljubljen u
Devet Majmuna – ženu kralja pomenutog grada.
Međutim, kad je došao do palate
kraljevskog para, našao je svoju ljubav i njenog muža na samrti. U neverovatnom
trenutku slabosti, Osam Jelena je poštedeo njenog sina, što se pokazalo kao
velika greška.
On je ubrzo pobegao iz zarobljeništva
i uputio se ka carstvu Zapoteka, kom se nije dopadala ideja ujedinjenog
Mišteka. Sa vojskom tog carstva, sin Devet Majmuna vratio se da porazi, sada
već vremešnog, Osam Jelena. Osvajača je lično ubio dečak kog je on poštedeo
zbog ljubavi.
Izvor Dnevno.rs