1. Balkan, poznato je, proizvodi VIŠAK ISTORIJE. A niko se toliko ne gura da uđe u istoriju kao pisci. Veću, nacionalnu, ili manju, porodičnu, svejedno.
2. Jednak je broj pisaca i čitalaca jer na Balkanu pisci ČITAJU SAMI SEBE, a zbog članova familije koji ništa ne čitaju, čitaju se i po nekoliko puta.
3. Balkanski pisac jedva čeka da se negdje UTRPA, najbolje u svoju nacionalnu/etničku grupu i nacionalni kanon. Naizgled samo paradoksalno, najbolji i najkraći put za to ide preko familije. Ako ne može u naciju/etniju, onda se utrpa u PEN, neko društvo pisaca ili političku stranku.
4. Čim se tako smjesti, on onda objavi da se tu smjestio; ako nekad poželi da se iz te ”GRUPE” izvuče, on onda Urbi et Orbi svima objavi da se radi nekog protesta izvukao, ta nije džaba u njoj bio.
5. Pisce njihove knjige najčešće izdaju, lako se daju ili prodaju, ili se uopće ne daju, ljudi ih pogrešno čitaju, ili ih uopće ne čitaju. Zato ih samo grupa u kojoj funkcionira ”cosa nostra” princip, ili ”ja tebi serdare, ti meni vojvodo”, može spasiti od strašnog osjećaja NEMUŠTOSTI njihova govora/pisanja.
6. Kao i u svakom drugom, tako se i u udruženjima gdje se pisci okupljaju formiraju KASTE, one imaju svoje bramane, svoje kšatrije i parije. Tu se oni jedni drugima preko medija udvaraju, ili se jedni od drugih ograđuju, tu se rađaju ljubomore, porastu zavisti i izbiju akutni napadi čiste ljudske sujete, nigdje tako bistre kao među piscima.
7. Što bi rekao Mr Dowd (”Harvey”, 1950.), balkanski se pisci hrvu sa STVARNOŠĆU (evo već punih 25 godina) i onda priznaju da su je napokon pobijedili.
8. Jedan lik u ”Fizici tuge” (G. Gospodinov) pledira za književnost koja bi se bavila PROLAZNOŠĆU i prolaznim stvarima jer one čine ”pravu historiju”, kao što tu ”pravu istoriju” vidi lirski subjekat koji se u pjesmi Čarlsa Simića prisjeća muhe zunzare koja je nekada davno, dok je šetao sa ocem, hodala preko karte svijeta u mjesnoj brijačnici. Sve je ovo jako daleko od balkanskog pisca koji se bavi velikim i univerzalnim temama.
9. Književnost na ”malim jezicima” (”Kafka”, Delez i Gatari) za razliku od književnosti na ”velikim jezicima” bavi se velikim i sudbinskim temama – evo startne pozicije sa koje kreće ka ”drugima” balkanski pisac jednog ”malog jezika”. Onog puno, puno manjeg od nekadašnjeg malog SH-HS JEZIKA.
ZATO, moji SAVJETI mladim balkanskim PISCIMA (opet):
– Pišite tek onda ako ste na pisanje prisiljeni (kao ghost writer, priznanje u zatvoru i tsl…)
– Pišite kada sa posvemašnjom sigurnošću zaključite da bez pisanja ne možete živjeti (napredovanje u zvanju, pisanje osmrtnica, cinkarenje za različlite službe itd…)
– Pišite onda ako vam pisanje pomaže da postanete svjesni sami sebe (dnevnik, memoari, osjećaj da ste roditeljima nevidljivi i sl.)
– Pišite ako drugačije ne znate misliti (ako uopće imate želju za mišljenjem)
– Pišite ako drugačije ne umijete shvatiti svijet u sebi i sebe u svijetu (imate multiple personality disorder…)
Ali, nemojte pisati:
– Radi drugih, niti radi kratkotrajne i brze slave u provincijsko-kasablijskoj sredini (proglasit će vas jurodivim)
– Nemojte pisati ako mislite da se (s) vama događa nešto što se (s) drugima ne događa (ima takvih kao vi ihaj!)
– Ne pišite da biste pisanjem nekoga osvojili, eventualno, nekoga doveli u krevet i povalili (oko ovog nisam siguran?)
– Na kraju, pišite ako želite da vas slični vama vole! Pisanje je čista tautologija: isti ili slični se obraćaju istima ili sličnima.