Prvi nastup na otvaranju „Džepa“ održaće upravo Džez poezi kabare 2. novembra u Studentskom pozorištu Banjaluka.
Nebojša Kuruzović za BUKU govori o osnivanju „Džepa“, nastupu koji nam predstoji, muzici, poeziji i drugim temama.
Kao jedan od osnivača najavili ste otvaranje prvog poetsko-muzičkog studija u Banjaluci pod nazivom „Džep“. Kako ste došli na tu ideju?
Ideja se dugo motala po glavi, ali se ona srodi sa idejom dobre i čestite Tanje Stupar Trifunović na nekoj ranoj kafi uz mrvicu slatke rakije. Ona reče kako misli da ne postoji čovjek koji ne voli poeziju, postoje samo ljudi koji još nisu našli svoju. Ja dodadoh kako mislim da je poezija svjedočanstvo duše i da kad se duša sama ispovijeda onda lako nastane i pjesma. I eto, shvatismo da bi trebalo napraviti mjesto gdje će pjesnici moći da svjedoče svoju dušu i spajaju svoje stihove sa njihovom publikom.
A kako će izgledati studio i i zašto baš „Džep“?
On već izgleda predivno. Ušuškano i intimno i na predivnoj lokaciji. Naime, dobri ljudi iz Studentskog pozorišta, a prije svega Aleksandar Pejaković, kad čuše za boljke realizacije pjesničkog nauma, ponudiše prostor „Podrum scene“ u Gospodskoj ulici za dom naš nasušni. Dođoh, vidjeh i zablagodarih i Gospodu i njima na ovakvoj divnoj podršci. Tad nastaše divnije muke, ko će domu kum biti, ko će ime pravo podariti. Tu udari pjesnik na pjesnika, ne mogoše pravu riječ naći da opiše sve što im srce priželjkuje. Rekoh Tanji: „Mi smo gorda lika, nek ga krsti neko iz naroda. Nek ga krsti, pa neka se o njemu brine kad nas dvoga više tu ne bude.“ I tako i bi, sad imamo dvije kume jer su obje isto ime rekle. A rekle su „Džep“, jer on i izgleda kao džep od Gospodske ulice a i skraćenica je od džez i poezija. Na ovoj sceni će se pored pjesnika i kantautora naći i džez i autorska muzika, i sva muzika koja ima barem malo duše i može se slušati sjedeći.
Upravo će Džez poezi kabare nastupiti na otvaranju „Džepa“ 2. novembra. Šta nam pripremate za ovaj nastup?
Proslavu rođenja ove divne institucije koja nam je svima trebala i tri nove bebe u bendu. Sviraćemo i pjesme sa prvog i sa nadolazećeg albuma. Opušteno, kako nam dođe. Ovo je prvi put da sviramo na ovako maloj sceni i iskreno se radujemo. Ona je idealna za lijepe, intimne i iskrene nastupe, a to je mjera koja nama savršeno prija. Sve velike muzičke stvari koje danas slušate su u prošlosti nastajale na ovim malim scenama. Mislim da Banjaluka dobija veliku stvar otvaranjem ovog poetsko-muzičkog studija.
Vaši koncerti veoma su posjećeni, uvijek se traži karta više kad svirate u Banjaluci. Kakav je osjećaj biti tako dobro prihvaćen od strane publike u gradu u kojem živite?
Divan. Samo ja koncerte u Banjaluci ne doživljavam kao neke svirke ili nastupe, već više kao kad slavimo slavu ili rođendan. U prosjeku jednom godišnje mi se okupimo sa nečim novim i onda dođu nama drage i srodne duše. Mi možda ne znamo baš sve koje budu na našim koncertima ali polako upoznaćemo se. Duga je karijera
Često mijenjate prostore u kojima svirate. Zbog čega vam je značajno promijeniti prostor za svirku? Koliko je sam prostor važan za jedan koncert?
Jako bitan. On često odredi i atmosferu i emociju. Sa menadžerske strane što veći i puniji – to bolje. Sa umjetničke strane što topliji i intimniji ili pak što više u skladu sa porukom koja se šalje sa scene. Mi smo imali privilegiju da prostore prilagođavamo svom repertoaru i umjetničkoj zamisli. Kastel smo svirali ne zbog ego tripa nego zato što smo imali skoro 40 ljudi to veče u ansamblu. Uz to, jedino tu možete osjetiti lagani povjetarac sa Vrbasa dok vam stih klizi sa usana. U Banjaluci smo svirali sve veće scene sem Banskog dvora. I tu ćemo svirati kad osmislimo akustičnu varijantu jer trenutni repertoar se ne može izvoditi u toj sali.
U aprilu je održan koncert u Narodnom pozorištu kao pretpremijera novog albuma. Šta se dešava sa albumom, kad ga možemo očekivati? Čini mi se da je najavljen za oktobar?
Albumu su se desile babine i odlazak jednog člana u vojsku. A i ko nije radio u studiju, ne zna šta je beskonačnost. Šalim se. Album je tu negdje i do kraja godine će izaći ili singl ili čitav album. To sada zavisi i od nekih izdavačkih kombinacija i zbog naše zamisli da ga izdamo u različitim formama. Željeli smo da se izda kao prva vinil ploča, ali smo naravno zastali kod novca. Mislim da ćemo se opredijeliti za jedan format zanimljiv mladima i ljubiteljima vina. Na njima poezija i muzika ostaje. A vinil će još potražiti svog dobrotvora.
Kroz poeziju koju stvaraš vidi se element i društvene kritike, koliko je važno osvrnuti se i pričati o problemima koje nas svakodnevno opterećuju?
Ćutanje na duge staze nije dobro. Koliko je dobra kritika još bolja je samokritika. I jedna i druga mogu biti kako afirmativne tako i destruktivne. Zavisno da li se ukazuje na problem da bi se on riješio ili da se nešto uništi. Vjerovatno sve to svako u sebi nosi ili što bi veliki Dostojevski rekao – svi smo krivi za sve. Ako tako posmatramo stvari možda shvatimo koga, kad i kako treba kritikovati. Lično volim afirmativni pristup i svjedočenje u praksi onoga što teorijski zastupaš.
Da li je pisanje poezije za tebe neka vrsta lične terapije?
Apsolutno i toplo je preporučujem čovječanstvu. Ne košta, a može da pomogne. Prema tonu vašeg stiha sami možete vidjeti dokle vam je duša dosegnula. To je divan način da neke stvari izbacite iz sebe na površinu. To nam je prijeko potrebno i pojedinačno i kao narodu. Ne kaže se džaba „pjesma nas je održala, njojzi hvala“.
Koliko nam je neka vrsta lične terapije (šta god ona nekome bila) važna u životu, ono nešto što nam na neki način nudi bijeg od životnih problema?
Jako je bitno da čovjek nađe vremena za sebe i za samosabranje. To nije egoizam već nasušna potreba. Ali ne treba bježati od problema. I oni su dio nas i na neki način velika blagodet. Da nema njih kako bi napredovali. Moja filozofija je uvijek bila pretvoriti lične mane i probleme u prednost i motivaciju. U suštini život je lijep a Bog je velik i dobar. Nekada sam trčao da mijenjam stvari a danas sve više upijam Gospodnju energiju iz milion lijepih stvari. Tako ja lagano rastem bez nepotrebne žurbe. Ne bojmo se, sve će na kraju biti dobro. Mi smo još uvijek Božiji miljenici. Nemoj samo da prokockamo to povjerenje.
Iz dana u dan iz naše zemlje odlazi sve veći broj ljudi, kako starijih tako i mlađih, čitave porodice napuštaju ovo područje. Koje je tvoje mišljenje o odlasku ljudi u inostranstvo?
Eh, da, rano moja. Mislim da i ovi što idu i ovi što ostaju svoj krst hrabro nose. Ja bih sve naše građane poslao mjesec dana da obiđu svijet i da vide i lijepe i ružne stvari. Pa onda neka sami odluče. Ako i odu nek bar znaju da imaju gdje da se vrate. Čovjek koji je duboko nesrećan ili srećan u sebi biće takav bilo gdje na ovom svijetu. Sa druge strane, šta će ti država kad naroda nemaš.
Koje je tvoje mišljenje o kulturi u Banjaluci, pozitivne, ali i negativne strane?
Divni umjetnici u teškim vremenima. Al‚ to je valjda svugdje i svagda. Znate li koliko je ljudi u istoriji ovog dijela svijeta moglo da svjedoči da neko svira na klaviru Betovena i u isto vrijeme diriguje simfonijskim orkestrom? I to ne jednu kompoziciju već čitav koncert. To čudo je prošle godine u Banskom dvoru učinio Milan Savić, naravno pijanista Džez poezi kabarea. Koliko ja znam tako nešto je u istoriji jugoslovenske klasike uradio samo neki autor iz Srbije, ali on nije svirao Betovena već svoju kompoziciju. Banjaluka ima horove koji kontinuirano uzimaju ozbiljne nagrade. Banjaluka ima jedno svjetsko čudo koje je na pomolu. To čudo se zove studio za animirani film pod palicom Mladena Đukića. Ako on uspije u tome što je namjerio, vjerujte mi, to će biti pravi podvig. Imate i prve serije iz Banjaluke o kojima se sa poštovanjem govori u regiji. Na kraju krajeva Banjaluka ima pet pozorišnih scena na 190 000 stanovnika, što nema baš puno gradova. Sa druge strane, uslovi za domaću produkciju su nikad gori. Od poreza, skromnih izdvajanja i mentaliteta „strano ću da debelo platim, a domaće neka svira za džaba“. Uzaludno je da imate odličan proizvod kad nemate menadžera koji će to regionalno da promoviše. Džez poezi kabare je imao odlične reakcije publike bilo gdje da smo svirali u inostranstvu. Ali i pored toga mi ne možemo da nađemo promotera, jer iza nas ne stoji jaka producentska kuća. A toga ovdje niti je bilo niti će skoro biti. Zato smo mi bezbrižni.
Koje kulturne događaje ti voliš da posjećuješ?
Upravo one koje se održavaju u malim intimnim prostorima poput onog kakav će biti „Džep“ . Tu se vidi ko je majstor zanata i istinski umjetnik. Kad god sam u inostranstvu nađem neku takvu oazu. Male prostore ne sviraš za pare već za svoj gušt. U posljednje vrijeme navratim i na neke pjesničke i književne promocije. Tu me jedino nervira kad se više priča o poeziji, a manje se ona sama govori. Ali dobro ja sam samoproglašeni pjesnik pa me inače ne bi trebalo ozbiljno shvatati.