Staromodna ideja penjanja po korporativnoj ljestvici svakog dana sve više gubi svoj čar. U Francuskoj i drugim razvijenim društvima, sve češće se mogu vidjeti nekadašnji dizajneri interijera koji su postali pekari, bivši bankari koji otvaraju dućane sa sirom, a stručnjaci za marketing uhvatili su se električarskog zanata.
U januaru prošle godine, čak 21 posto Francuza bilo je u procesu mijenjanja karijere, a njih 26 posto razmišljalo je o dugoročnoj promjeni, piše The Conversation. Visokoobrazovane sve više privlače zanati, a trend se opisuje engleskom riječju “downshifting”, što znači napuštanje dobro plaćenog i zahtjevnog posla i započinjanje karijere koja pruža više vremena i zadovoljstva, no manje novca.
Te promjene začuđuju sociologe koji su navikli proučavati faktore odgovorne za klasnu mobilnost, reprodukciju ili društvene padove. Ovih dana, društveni padovi primjetni su na intergeneracijskoj skali, što znači da djeca često zauzimaju niže pozicije u društvenoj hijerarhiji od svojih roditelja, no oni postoje i na intrageneracijskoj skali – pojedinci često obavljaju poslove za koje su prekvalificirani. U oba slučaja smatra se da su ljudi žrtve ovog fenomena, a ne da ga oni svjesno odabiru. Kako shvatiti menadžere koji se prebacuju u zanate?
U seriji intervjua s 55 pojedinaca koji su učinili upravo to, pokazalo se da većina ljudi ima odnos s poslom koji se može opisati kao “iskustven.” To znači da je njima važnije zadovoljstvo i karijera koja ih ispunjava, a ne toliko materijalni resursi ili prestiž statusa.
Preko ekonomske dimenzije ovakve odluke oni lakše prelaze jer imaju finansijsku sigurnost.
Tom ima doktorat iz fizike, a radi kao postolar. U intervjuima je izjavio kako je “kulturni i ekonomski kapital”, ali i sigurnost u znanju da su mu oba roditelja akademici ono što mu omogućava da “luta s jednog posla do drugog.”
Zahvaljujući diplomama i prošlom profesionalnom iskustvu, ti pojedinci lako se mogu vratiti poslovima za koje su kvalificirani ako stvari ne pođu onako kako su željeli.
Zanati zahtijevaju niži nivo obrazovanja od njihovog, a prihodi su niži i manje redovni. Ipak, ovakav odnos prema poslu pojedinca navodi da manje razmišlja o tim kriterijima, a više o zadovoljstvu koje pruža sam rad. Vrlo rijetko su u intervjuima govorili da se osjećaju manje vrijedno, a svoje situacije procjenjivali su individualno i iz perspektive ličnog zadovoljstva, a ne socioekonomskog statusa povezanog s poslom.
Dublje značenje
Ovakav odnos prema poslu navodi pojedince koji su otvorili zanate da više razmišljaju o dubljem značenju rada. Gabriel, bivši računovođa koji sada prodaje sir, ukratko prepričava svoje iskustvo: “Svaki dan bio je više-manje isti. Pitao sam se hoću li zaista provesti sljedećih 40 godina za stolom buljeći u kompjuter? Je li to zaista ono što želim?”
Ovakvi poslovi nisu nimalo privlačni: prvo, priroda posla je sjedilačka, a često se spominje i osjećaj neproduktivnosti koji često prati intelektualni rad. Na kraju, uredski poslovi često uključuju jasnu podjelu rada zbog čega se zaposleni često osjećaju kao karike u lancu ili tek brojevi.
U kontrastu s tim, zanatski poslovi dozvoljavaju ljudima da rade na otvorenom, da su fizički aktivniji. Za razliku od studija koje govore o zdravstvenim problemima povezanim s fizičkim radom, pojedinci koji su se počeli baviti zanatima opisuju svoju aktivnost kao nešto što je “dobar osjećaj”, zbog čega se osjećaju dobro u svom tijelu i ne debljaju se.
Nadalje, zanatski poslovi cijene se zbog svog konkretnog karaktera. To znači da je rezultat rada često opipljiv zbog čega je lakše povezati trud s rezultatom. Taj konkretni aspekt u kontrastu je s osjećajima koje je izazivao stari, uredski posao – gubljenje vremena na beskonačnim sastancima, nebitnim zadacima, temama koje sugovornici opisuju “površnima”, “umjetnima”, “apstraktnima” ili “prekompliciranima.”
Joelle, menadžerica u ljudskim resursima koja je postala pekarica, naglašava da je imala osjećaj da stalno na poslu ostaje duže, a ne radi ništa. Na kraju mjeseca je zaradila do 5.500 eura, a nije znala kome pridonosi. Na novom poslu, kaže, svaki dan nahrani barem stotinu ljudi.
Pojedinci koji napuštaju korporativne karijere i odlučuju se na zanatske poslove mogu uživati u većoj autonomiji, i tehničkoj i organizacijskoj, a to je jedan od glavnih razloga zašto se na takav korak sve češće odlučuju visokoobrazovani profesionalci u zemljama Zapada.