Glavni junak nove predstave Gorana Markovića, premijerno izvedene minule nedelje na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, jeste gospodin K. koji zato što je progonjen, želi da postane doktor D. Još dok su trajale probe, pojavile su se spekulacije da se komad bavi slučajem Radovana Karadžića, bivšeg lidera Srba iz Bosne, koji se godinama krio iza identiteta doktora alternativne medicine Dragana Dabića. Reditelj i pisac je to demantovao, tvrdeći da se bavio “svim našim promenama identiteta, a ne nekim pojedinačnim”.
Premijerno izvođenje “Dokotora D”, međutim, mnoge je uverilo da su asocijacije na haškog optuženika – nedvosmislene. Doktor Darko Dragić, bivši je zvaničnik i krije se u jednom od beogradskih solitera, bavi se “tihovanjem”, povremeno odlazi u kafanu “Ludnica”, gde na zidu stoji njegova slika, a uz gusle se čuju pesme ispevane njemu u čast…
Glavni junak moga komada je progonjeni čovek koji nema imena, nacije i funkcije – tvrdi Marković. – On bi mogao biti bilo koji od ljudi koji su u bekstvu i kriju se pod lažnim imenom i izmišljenim identitetom. To ko će koga u njemu prepoznati lični je izbor gledaoca. Ja u mom komadu ne dajem bilo kakav lični podatak o njemu.
Svojevremeno, kada je uhapšen Karadžić, moglo se čuti da njegovo maskiranje u doktora Dabića liči na siže holivudskog filma. Da li je moguće takvu jednu priču pretočiti u umetničko delo, a ne upasti u banalnost?
Smisao pozorišta nije da se bavi novinskim senzacijama ili vestima koje svako može pronaći na internetu. S druge strane, ne može se ni žmuriti nad pojavama koje prožimaju društvo. Poslednjih godina umnožio se broj ljudi koji su bežali i skrivali se pod lažnim imenima, menjali lični opis i zatirali trag za sobom. Sada se vidi da je sve bilo uzalud. Da se pobeći ne može. Pogotovu od samog sebe. Ta činjenica je postala toliko dominantna da je ja, jednostavno, nisam mogao izbeći.
Travestija se na našoj javnoj sceni ne iscrpljuje na slučaju Dabić-Karadžić. Koliko je ona postala deo naše političke i društvene realnosti? Da li sve oko nas nije ono što zapravo jeste?
Kada nekoga gone, pa on pokuša da promeni identitet i nije toliko nemoralno koliko kada to ljudi čine iz koristoljublja, na primer. Svedoci smo koliko je lažno predstavljanje postalo prisutno u politici, biznisu, svakodnevnom životu. To se, u krajnjoj liniji, u našoj zemlji smatra načinom opstanka, postalo je, u neku ruku, legitimno.
Koliko dnevna politika sme da ima “upliv” u umetnost? Koliko to vi dozvoljavate u svojim delima?
Uticaj politike merim stepenom kojim ona pritiska ljude. Na ovim prostorima već decenijama traje neprirodna, na momente neizdrživa tortura kojom nas politika tlači. Pritisak “mračne sile” je zato česta tema mojih komada i filmova. Bilo kojim sadržajem da se bavim, u bilo kom žanru, nastojim da joj se suprotstavim i da podsetim ljude koliko nas ona muči.
Kada politički angažman ima opravdanja, a u kom trenutku se umetničko delo pretvara upropagandu?
Umetnost ne može ništa praktično promeniti. Ona nije upotrebljiva za bilo kakav dnevni, pogotovu propagandni zadatak. Ona je nemoćna kada je u pitanju konkretan život. Ali, ona je moćna u promeni, bogaćenju ljudske duše. Ona čini čuda u definisanju pogleda na svet, u shvatanju osećanja, bez nje bi naš život bio prazan i besmislen.
Koliko se, s druge strane, neki umetnici kockaju sa svojim kredibilitetom upuštajući se u dnevnu politiku na javnoj sceni?
Rekao bih da su politika i umetnost do te mere različiti da, na neki način, isključuju jedno drugo. To se najbolje vidi u najnovijem odnosu Beograda prema pozorištima. Političari koji vode naš grad su, izgleda, došli do zaključka da pozorišta više nisu potrebna i ukinuli su i poslednji dinar koji je Beograd oduvek odvajao za svoja pozorišta. Isto je sa umetnicima koji se dokopaju vlasti: ponašaju se kao slonovi u staklarskoj radnji. Ili još gore: gube svoju individualnost, postaju poslušni šrafovi u mašineriji vlasti.
“Falsifikatora”, prema kome ste nedavno snimili film, pisali ste povodom obeležavanja 20 godina od pada Berlinskog zida. Da li je ono što se dešavalo sa Srbijom posledica toga što naši političari nisu razumeli značenje tog događaja?
Verujem da komunistička oligarhija, koja je bila na vlasti tog trenutka u Srbiji, nije shvatala razmere događaja. Zabili su glavu u pesak i pokušali da se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. To je dovelo do katastrofe. Da su bili pametniji, fleksibilniji, da su pokušali da svoju vlast zadrže na način na koji su to činili lukaviji, možda ne bismo ovoliko patili.
Da li je sa padom Berlinskog zida samo srušen komunizam, ili je time i otvorena Pandorina kutija, kako neki tvrde?
Ja sam na tu temu napisao komad “Pandorina kutija” i tu sam rekao sve što sam znao o komunizmu i njegovoj prirodi.
Ovih dana su u fokusu polemike vezane za film Anđeline Džoli. Da li je Holivud i danas najjače oružje političke propagande?
Nisam gledao taj film. Niti imam nameru da to učinim. Propustio sam dosta pravih, vrednih filmova koje bih morao da vidim da bih traćio vreme na neke gluposti koje snima nekakva priučena glumičica.
POLITIČKA ŠEĆERLEMA
Da li je teza da “Evropa nema alternativu” naša realnost ili samo politička floskula?
Ona je naša jedina realnost koja, nažalost, poprima obrise političke šećerleme. Ukoliko oni koji nas vode u Evropu odustanu, makar na čas zastanu da bi došli do vazduha, sve je završeno. To neće biti prvi put da ruralna Srbija pobedi civilizovanu Srbiju. Borba ta dva pola naše zemlje traje vekovima i dugo neće prestati.