U ranim satima jedne oktobarske noći 1989. godine, četvorogodišnju djevojčicu iz sna je trgao zvuk telefona i majčin vrisak. Bosonoga je tiho krenula niz hladan hodnik.
„Poginuo je u saobraćajnoj nesreći!“, glas njene majke prolomio se prije nego što se pretvorio u jecaje. Djevojčičine krupne tamne oči mogle su samo da zure. Od trenutka kada je posljednji put zagrlila oca prije nego što je krenuo na taj kobni poslovni put, znala je da ga nikada više neće vidjeti živog.
Ovo je samo jedno od mnogobrojnih i često jezivih svjedočanstava o predosjećaju, koje su podijeljene sa kognitivnom neuronaučnicom Džulijom Mosbridž, doktorkom nauka. Ali upravo njeno lično iskustvo sa tim neobičnim, gotovo „proročkim“ osjećajima natjeralo ju je da ih počne ozbiljno proučavati, piše Popular Mechanics.
Dječji snovi koji predskazuju događaje
Još od sedme godine, kaže Mosbridž, imala je snove u kojima je predviđala događaje. Ona i njeni roditelji u početku nisu vjerovali u to, sve dok nije počela da vodi dnevnik snova i zapisuje detalje. Iako priznaje da je neke vizije iz snova pogrešno zapamtila, u više navrata uspjela je da tačno predvidi događaje koje nikako nije mogla znati unaprijed.
Prema njenom mišljenju, takva iskustva pokazuju da vrijeme možda nije linearno, kako obično zamišljamo.
„Nije teško razumjeti predosjećaj“, kaže Mosbridž, danas ugledna istraživačica ljudskog potencijala i osnivačica Instituta Mosbridž. „Teško je povjerovati ako to nikada niste doživjeli. Mi zapravo ne razumijemo kako vrijeme funkcioniše. Čak i fizičari priznaju da ne znaju u potpunosti kako ono radi. Navikli smo da, ako si pravi naučnik, razmišljaš o vremenu linearno, ali da li je ono zaista linearno? Otpor prema ideji predosjećaja i sličnih fenomena često dolazi iz straha, prije svega straha od nepoznatog ili od mogućnosti da stvari nisu onakve kakvima se čine.“
Naučnici i pitanje „šestog čula“
Za razliku od vašarskih gatara koje „vidovitost“ crpe iz tuđih društvenih mreža, psiholozi i neuronaučnici pokušavaju da otkriju šta se zaista krije iza predosjećaja, oblika takozvane vančulne percepcije (ESP). Ovaj snažan osjećaj da će se nešto dogoditi u budućnosti poznat je od davnina među šamanima i mističarima, ali naučno objašnjenje i dalje ne postoji.
Parapsiholog Din Radin, glavni naučnik u Institutu noetičkih nauka i profesor psihologije u Kaliforniji, decenijama proučava svijest i tvrdi da predosjećaj nagovještava da naša svijest može da nadilazi linearni tok vremena. On je autor više knjiga na tu temu, među kojima su Entangled Minds i nagrađivana Supernormal i Real Magic.
Radin i Mosbridž, kolege iz IONS-a, sarađivali su u više navrata i oboje vjeruju da eksperimenti i statistika pokazuju da vrijeme ne mora nužno da teče pravolinijski.
„Vrijeme nije onakvo kakvim ga svakodnevno doživljavamo“, kaže Radin. „U kvantnoj mehanici vrijeme možda čak i nije dio naše fizičke stvarnosti. Ne znači da ne postoji, već da se ponaša mnogo čudnije nego što to izgleda kroz ljudsko iskustvo. To nagovještava da postoji nešto povezano sa našom sviješću što nam omogućava da izađemo iz okvira običnog iskustva i primimo informacije iz prošlosti ili budućnosti.“
Eksperiment sa predosjećajem
Još sredinom devedesetih, dok je radio na Univerzitetu u Nevadi, Radin je osmislio eksperiment da to dokaže. Njegova hipoteza bila je da, ako svijest prevazilazi vrijeme, reakcije na budući stimulus moraju postojati i prije nego što stimulus nastane.
Učesnici su povezani na EEG aparat i zamoljeni da pritisnu dugme na ekranu kako bi im se prikazala nasumična slika – pozitivna (npr. izlazak sunca) ili negativna (npr. udes automobila). EEG je pratio moždanu aktivnost u pet sekundi između pritiska na dugme i pojave slike. Kada su očekivali pozitivnu sliku, reakcija je bila minimalna, ali kada se mozak „uzbudio“, obično je slijedila negativna slika. Eksperiment je ponavljan mnogo puta i uvijek davao statistički značajne rezultate.
Slične studije ponovljene su tridesetak puta širom svijeta, a čak je i CIA 1995. godine deklasifikovala sopstvena istraživanja na temu predosjećaja, nakon što su statističari potvrdili njihovu pouzdanost.
Predosjećaj kroz kulturu i istoriju
Mosbridž ističe da statistika sama po sebi dokazuje postojanje fenomena, ali da naučnici i dalje sumnjaju jer su vezani za ideju linearnog vremena. Njena istraživanja pokazuju da većina ljudi ima određeni nivo ove sposobnosti, ali da je društvo uglavnom posmatra kao iluziju ili ludilo.
Radin dodaje da su mnoge kulture kroz istoriju gledale na predosjećaj sasvim drugačije. On je proučavao tibetanske proroke i šamane koji su kroz vrijeme i prostor uspijevali da predvide događaje – od kiše do kretanja neprijatelja. Neki narodi koristili su halucinogene biljke poput jutarnje slave ili ajahuasku kako bi „otvorili treće oko“ i probudili vidovitost.
Jedno od mogućih objašnjenja leži u kvantnoj fizici. Prema teoriji kvantne spregnutosti, čestice mogu dijeliti istu informaciju i ponašati se identično čak i kada su udaljene, što je Ajnštajn nazivao „jezivom akcijom na daljinu“. Radin smatra da bi to moglo objasniti i zašto ponekad imamo sjećanja na događaje koji se još nisu desili.
„Neki vjeruju da je predosjećaj zapravo vaš mozak spregnut sa samim sobom u budućnosti“, objašnjava on. „Ako je to tačno, onda sada možete osjetiti nešto poput sjećanja koje tek treba da se dogodi.“
Déjà vu i naučne nedoumice
Ako vrijeme nije linearno, a svijest može da „iskoči“ i zaviri u budućnost, to bi moglo objasniti osjećaj déjà vu-a. Fenomen predosjećaja, tvrdi Mosbridž, ima statističku potvrdu, ostaje samo pitanje kojim mehanizmom on zapravo funkcioniše