Evo nekih od tih famoznih filmova…
1. S verom u Boga
Film Mihajla Al. Popovića o stradanju
srpske porodice u Velikom ratu nije prikazivan u komunističkoj Jugoslaviji
Scenario i režija: Mihajlo Al. Popović
Uloge: Ðovani Bertoto, Dimitrije
Dimitrijević, Jelisaveta Dimitrijević, Boško Gligorijević, Uroš Gnjatović,
Slavko Ignjačević…
Žanr: drama, ratni film
Trajanje: 42 min.
Proizvodnja: 1932.
Pojedini delovi filma su sačuvani i,
kad ih danas gledamo, uveravamo se da je to bio zaista dobar film. Restaurisan
je 1988. godine, kada je s velikim uspehom prikazan na festivalu u Pordenoneu.
Trgovac s kamerom
Mihajlo Al. Popović završio je
Trgovačku akademiju i čekao posao u banci kad mu je poznanik ponudio ulogu u
jednom patriotskom filmu. Nije imao uspjeha kao glumac, ali se zaljubio u film,
pa je ostavio bankarstvo da bi postao filmski snimatelj. Neprestano noseći
glomaznu kameru sa sobom, snimao je po gradu, ali je želio je da napravi igrani
film. Tako je nastao „Sa verom u Boga“, prema ocjeni mnogih kritičara, jedan od
najboljih filmova snimljenih za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, čak i po
današnjim mjerilima. Ali, pošto je u pitanju nijemi film, nastao u vrijeme kad
je publika već potpuno bila navikla na zvučna ostvarenja, ostvario je vrlo malu
zaradu.
Njegovo preduzeće „MAP film“ (Mihajlo
Al. Popović film) bankrotiralo je, a on je morao da rasproda svu tehniku.
Postao je prvi prvi jugoslovenski „slobodni filmski radnik“. Realizovao je
veliki broj reportaža i kratkih filmova, pokazujući da je jedan od najboljih
snimatelja u zemlji.
Za vrijeme okupacije u Drugom
svjetskom ratu nije snimao, ali je nastavio da se bavi filmom odmah po
oslobođenju. Snimao je dokumentarne, ali i igrane filmove, između ostalih i
„Jutro“ Puruše Ðorđevića.
Stradanje porodice
Tema filma „S verom u boga“ je
stradanje jedne srpske porodice u Prvom svjetskom ratu, za vreme austrijske
okupacije. Reditelj je docnije objasnio da je ideju za ovo djelo dobio kad je
video ratnog vojnog invalida sa ordenom kako prosi.
Glavni junak, muž i otac porodice,
odlazi u rat, gdje biva ranjen, a ženu siluju i ubijaju okupatori. Deda uspije
da spase tek rođenog unuka, a kad se junak vrati iz rata kao invalid, sačekaju
ga četvorogodišnji sin i komšinica koja ga je odgajila.
Godine 1950, odmah po osnivanju
Jugoslovenske kinoteke, Mihajlo Al. Popović predao joj je na čuvanje
nemontirane rolne svog filma. Ali on i zbog naslova i zbog „srpske tematike“,
iako nikakva zabrana nije postojala, nije prikazivan.
Obnovljena verzija premijerno je
prikazana na festivalu nemog filma u italijanskom gradu Pordenoneu 1988. i
doživjela je ovacije. U Srbiji je prikazan na otvaranju obnovljene dvorane
Kinoteke na današnji dan, 25. oktobra 1991. godine.
2. Grad
Omnibus reditelja Živojina Pavlovića,
Kokana Rakonjca i Marka Bapca jedini je sudski zabranjen film u bivšoj SFRJ
Scenario i režija: Kokan Rakonjac,
Marko Babac, Živojin Pavlović
Uloge: Stole Aranđelović, Slavko
Simić, Miloš Žutić…
Žanr: drama
Trajanje: 80 min.
Proizvodnja: 1963.
Zabranjivanje filmova u socijalizmu
bilo je pomalo neobično. Ukoliko se film nije dopao nekom političaru,
jednostavno nije prikazivan – sklanjan je „u bunker“. Od 1947. do 1991. godine
u Jugoslaviji je proizvedeno više od hiljadu filmova, a samo je jedan sudski
zabranjen – omnibus iz 1963. godine „Grad“ Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca
i Marka Bapca.
Odluka suda
Za razliku od drugih filmova koji su
bili sporni na ovaj ili onaj način, u „Gradu“ nema ni golotinje – na šta su
komunisti dugo bili posebno osjetljivi – ni političkih provokacija.
Riječ je o tri odvojene gradske priče,
dosta turobne.
U prvoj je prikazan muškarac koji
bezuspješno traga za smislom života i nesposoban je za pravu ljubav. On se
upušta u seksualni odnos sa ženom koju sreće, ali za njega je to samo fizički
čin, bez trunke emocija, poslije kojeg ostaje ponovo usamljen.
U obrazloženju sudske zabrane sadržaj
druge priče ovako je predstavljen: „Druga priča ‚Srce‘ prikazuje jednog
lječnika (filmu je suđeno u Sarajevu, otud ijekavica – prim. nov.) koji otpraća
iz svog stana prostitutku, nakon čega posmatra sebe u ogledalu, naziva sebe
budalom, govoreći da treba da se opere. U međuvremenu na ulici, kraj izloga,
prikazuje jednog imbecilnog mladića, reklo bi se homoseksualca, koga žene ne interesuju
i koji nakon hodanja po ulici dolazi kod doktora u stan pitajući ga kako mu se
sviđa njegov novi džemper jer je to uvoz iz Italije. Istovremeno se na trećoj
strani prikazuje jedan čovjek osrednjih godina s naočarima koji hoda ulicom
teško dišući, da bi na kraju ušao u jedno dvorište puno radijatora, uz jedan od
kojih sjeda, povijajući se i dahćući tako da se vidi da taj čovjek boluje od
srca.“ (Ovaj citat i citati o drugim filmovima u tekstu, ako nije drugačije
navedeno, pozajmljeni su iz knjige Bogdana Tirnanića „Crni talas“.)
Šta je smetalo
Komunistima su svakako smetali i
prostitutka, i homoseksualac, i što je džemper iz Italije ljepši od našeg, a
smetao im je i srčani bolesnik, za kojeg se ispostavlja da je bio kapitalista,
a sada je direktor jednog socijalističkog preduzeća, koji je bolest zaradio
služeći komunistima.
U trećoj priči grupa siledžija ispod
nadvožnjaka u predgrađu Beograda ubija ratnog invalida, dakle partizana.
Pravosnažnom sudskom odlukom bilo je
naloženo spaljivanje ovog filma, ali je originalni materijal sačuvan i danas se
čuva u Kinoteci.
3. Jutro
Film o mladom poručniku nije
prikazivan sve dok mu podršku nije pružio Veljko Vlahović
Scenario i režija: Mladomir Puriša
Ðorđević
Uloge: Ljubiša Samardžić, Neda
Arnerić, Milena Dravić, Mija Aleksić, Ljuba Tadić, Faruk Begoli
Žanr: drama
Trajanje: 84 min.
Proizvodnja: 1967.
Na festivalu u Puli, film „Jutro“
dobio je Veliku srebrnu arenu, a Puriša Ðorđević dvije zlatne: za režiju i za
scenario. Na festivalu u Veneciji glumac Ljubiša Samardžić osvojio je Pehar
Volpi, nagradu za najbolju ulogu, a svjetski filmski časopisi pisali su da je
„Jutro“ najbolje djelo prikazano te godine na festivalu.
Prekaljeni partizan
Glavni junak – partizanski poručnik –
ulazi u oslobođeni Čačak. U životu ga zanimaju samo dvije stvari – žene i
fudbal. Oko njega je mnogo živopisnih likova i vreva: u danima ni rata ni mira
strijeljaju se saradnici okupatora, lete glave… Nad jednom partizankom treba
izvršiti smrtnu kaznu, pa pred nju izvode naoružanog zarobljenog Nijemca kako
bi u času umiranja imala iluziju da je stradala od neprijateljskog metka.
Uprkos nagradama, kritike su bile
gnjevne: „Kakva je to krajnje nedisciplinovana, nekontrolisana, idejno rasplinuta,
anarhična, perverzna rulja koja u ovom filmu ironično, sarkastično, luciferski,
gotovo kao pretnju izgovara poruku pred narodom: ‚Izmijenićemo duše naših
ljudi… ‚ Kakav je to ‚partizanski poručnik‘ koji drugu, kada ovaj govori
narodu da je sloboda tu, dovikuje (jer mu to smeta): ‚Nemoj da se dereš! ‚, a
na groblju, prilikom sahrane, skrnavi poginulog druga jer mu i taj drug, i tuga
na groblju i za njim opet smetaju u njegovom perverznom dijalogu s mladom
partizankom od koje jezikom gamena nastavlja da traži da mu se poda i još je
pita, pokazujući na sliku mrtvog druga koga sahranjuju: ‚Da nisi i njemu dala?
‚ Odvratno do krajnosti.“
Jutro slobode
U odbranu filma stali su neki mlađi
filmski reditelji, ali i pisac Branko Ćopić: „Svak je imao svoje jutro slobode,
a mnoga od njih bila su krvavija i tragičnija od Purišinog… Mnoge čistunce
vređa lik partizanskog poručnika Smokija (nadimak Ljubiše Samardžića – prim.
nov.) koji samo misli na ‚onu stvar‘… Ipak, živjeće ovaj narod uprkos nekim
sucima koji ne vole onu stvar.“
Sudbinu filma rešio je jedan od
najviših komunističkih funkcionera ondašnje Jugoslavije Veljko Vlahović kada ga
je podržao u jednoj javnoj raspravi. Od tada se „Jutro“ povremeno prikazivalo
na televiziji.
„Mnoge čistunce vređa lik partizanskog
poručnika Smokija (nadimak Ljubiše Samardžića – prim. nov.) koji samo misli na
‚onu stvar‘… Ipak, živjeće ovaj narod uprkos nekim sucima koji ne vole onu
stvar“, napisao je Branko Ćopić
4. Rani radovi
Film nije sudski zabranjen, ali nije
prikazivan u SFRJ. U svijetu je dobio jedno od najvećih priznanja – Zlatnog
medveda
Režija: Želimir Žilnik
Scenario: Želimir Žilnik, Branko Vučićević
Uloge: Milja Vujanović, Bogdan
Tirnanić, Čedomir Radović, Marko Nikolić…
Žanr: drama
Trajanje: 87 min.
Proizvodnja: 1969.
Filmu novosadskog reditelja Želimira
Žilnika suđeno je zbog „uznemiravanja jugoslovenske javnosti“, sudija je odbio
da film zabrani i donio oslobađajuću presudu, ali „Rani radovi“ godinama
poslije toga nigde u Jugoslaviji nisu prikazivani. U isto vrijeme film je imao
projekcije u svijetu i na Berlinskom međunarodnom festivalu 1969. godine
osvojio je glavnu nagradu – Zlatnog medveda.
Glavni junaci filma, tri mladića i
devojka Jugoslava, u vrijeme dok u Beogradu traju studentske demonstracije
1968. godine, napuštaju svoje domove i u „spačeku“ putuju po Jugoslaviji
tražeći mjesto gde postoji pravi socijalizam i gde u društvu vlada iskrenost.
Mis Srbije
Na tom putu sreću se s primitivizmom i
bijedom, hapse ih i oni shvataju sopstvenu nemoć. Frustrirani što ne mogu da
izvedu revoluciju, mladići odlučuju da ubiju Jugoslavu, koja je svjedok njihove
nemoći. Pucaju u nju, prekrivaju je zastavom Komunističke partije, pale njeno
tijelo i od cele njihove akcije ostaje samo stub crnog dima koji se diže u
nebo.
U vrijeme snimanja filma tumač glavne
ženske uloge Milja Vujanović bila je mis Srbije i iza sebe je imala već
nekoliko uloga u kojima se svlačila. To je filmu i prije nego što je bio gotov
donijelo veliku popularnost. Osim toga, u javnost su procurili dijelovi
scenarija, koji su izazvali polemike. Novine su tako opisivale scenu: „Njih
dvoje uvlače se kroz prozor u sobu. Jugoslava ne smije kući, ali neće ni da
vodi ljubav s Dragišom. Ipak joj on svlači komad po komad odjeće, dok mu ona
‚smiruje nervozu‘ čitanjem nekakvog ne baš mnogo pametnog filozofskog traktata
o stidu i revoluciji…“
Autor filozofskog traktata bio je
komunistički ideolog Karl Marks.
Gola senzacija
A kad je film prikazan, kritike su bile
žestoke: „Sklepati film u kojem će nago tijelo Milje Vujanović biti glavna
senzacija, a sve drugo, i ono što je Žilnik htio da kaže i ono što je
namjeravao da kaže pa mu nije pošlo za rukom, sporedno – nije lako! Od blata,
trijara, krunjača, sredstava za kontracepciju, neukih seljaka, izmeta,
bezrazložnog nasilja i tučnjava, lažiranih i pravih ubistava, hepeninga,
skarednih reči, brutalnih scena praviti antiideološku papazjaniju – nije lako!“
Film je izvučen iz bunkera 1982.
godine. Sudija koji je 1969. odbio da ga zabrani nikada poslije toga nije
napredovao u karijeri.
ŽESTOKA KRITIKA
„Sklepati film u kojem će nago tijelo
Milje Vujanović biti glavna senzacija, a sve drugo, i ono što je Žilnik htio da
kaže i ono što je namjeravao da kaže pa mu nije pošlo za rukom, sporedno – nije
lako! Od blata, trijara, krunjača, sredstava za kontracepciju, neukih seljaka,
izmeta, bezrazložnog nasilja i tučnjava, lažiranih i pravih ubistava,
hepeninga, skarednih riječi, brutalnih scena praviti antiideološku papazjaniju –
nije lako“, pisala je kritika
5. Plastični Isus
Zbog poređenja maršala Tita s Hitlerom
i ismijavanja ovaj film je odmah stavljen u bunker, a autor je osuđen na zatvor
Scenario i režija: Lazar Stojanović
Uloge: Tomislav Gotovac, Vukica Ðilas,
Ljubiša Ristić, Mida Stevanović, Adolf Hitler, Ante Pavelić, Josip Broz Tito
Žanr: drama
Trajanje: 100 min.
Proizvodnja: 1971.
Plastični Isus je diplomski rad Lazara
Stojanovića na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti.
Promjene partnera
Glavni junak je Zagrepčanin Tom, koji
živi u Beogradu bez novca i bez zaposlenja i pokušava da se bavi filmom.
Izdržavaju ga ljubavnice. On ne vjeruje ni u koga i ni u šta, najmanje u
komunizam. Kad ga napusti ljubavnica, šašava Amerikanka, Tom započinje vezu sa
ženom čiji je muž u inostranstvu. A kad ga i ona ostavi i izbaci iz stana,
useljava se kod sestre njenog muža, koja ga na kraju filma ubija.
Zanimljivo je da je reditelj u filmu
iskoristio i autentični snimak s vjenčanja Ljubiše Ristića, koji je kasnije,
dok je film bio u sudskom arhivu, nestao. Očevi i mlade i mladoženje, snimljeni
na svadbi, bili su generali JNA, a među gostima su bili i mnogi drugi visoki
vojni funkcioneri…
Uz ovu priču, u osnovi nebitnu za
film, Lazar Stojanović je, koristeći interesovanje svog glavnog junaka za
filmski materijal, u „Plastičnog Isusa“ ubacio snimke ustaša, četnika, Hitlera
i Tita i vještom montažom uspostavio poređenje između njih.
Komunističkoj vlasti posebno je
zasmetao dio filma u kojem su paralelno izmontirani snimak sa studentskih
demonstracija iz 1968. godine, kada milicija brutalno tuče studente u Beogradu,
i kada Tom čita jedan Titov govor. Taj nesklad između Maršalove propagande i
Maršalove milicije, koja nasrće na omladinu, Tom prati ciničnim smehom.
Zabranjene teme
Poslije toga Stojanović pokazuje
zbunjenog Tita, samo nekoliko trenutaka prije nego što će održati jedan od
svojih „istorijskih“ govora i rasturiti studentsku pobunu 1968. godine. Takvi
snimci Tita nikada ni prije ni poslije toga nisu emitovani u javnosti.
To je i bio razlog zašto je film bez
ikakve zvanične zabrane stavljen u bunker prije nego što je otišao u bioskope,
a njegov autor osuđen na zatvor.
Otežavajuću okolnost svakako je
predstavljalo i to što su u filmu otvorene do tada zabranjene teme – homoseksualnost
i česta promjena seksualnih partnera. Takođe, to je prvi jugoslovenski film u
kome se pojavljuje go muškarac.
Lazar Stojanović je uhapšen za vreme
služenja vojnog roka i osuđen na tri godine zatvora, a politički je proganjan i
tumač glavne uloge Tomislav Gotovac. Film je javno prikazan poslije pada
komunizma, dvadeset godina nakon što je snimljen. Na festivalu u Montrealu
1991. godine dobio je Nagradu međunarodnog žirija i kritike.
Otežavajuću okolnost svakako je predstavljalo
i to što su u filmu otvorene do tada zabranjene teme – homoseksualnost i česta
promjena seksualnih partnera. Takođe, to je prvi jugoslovenski film u kome se
pojavljuje go muškarac.
6. Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji
Zbog oštre kritike režima i iščašenog
smisla za humor Josip Broz je odbio da gleda ovajfilm iako ga je dobio na
poklon
Režija: Bahrudin Bato Čengić
Scenario: Bahrudin Bato Čengić, Bora
Ćosić, Branko Vučićević
Uloge: Dragan Nikolić, Danilo Bata
Stojković, Branka Petrić, Milena Dravić, Mića Tomić, Erika Družović, Mija
Aleksić, Stole Aranđelović…
Žanr: komedija
Trajanje: 86 min.
Godina: 1971.
Josip Broz Tito bio je veliki
ljubitelj filma. Dobijao je na poklon filmove od svih domaćih distributera i
postoji tačna evidencija koje od njih je pogledao, a koje nije. Na spisku ovih
koje nije htio da gleda nalazi se i „Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji“
Bate Čengića, snimljen prema knjizi Bore Ćosića. Ovo djelo je otvoreno kritički
nastrojeno prema režimu i njegove slabosti tretira sa osobenim, iščašenim
smislom za humor.
Paralele
Kritičar, pisac i rođeni brat Veljka
Bulajića Stevan o filmu piše: „Tu se, na primjer, u sklopu jedne vulgarne i
krajnje primitivne rediteljske koncepcije mogu vidjeti scene u kojima,
paralelno sa scenama oslobođenja Beograda od strane partizanskih i sovjetskih
jedinica, građani jedan drugom zavlače klistire u zadnjice ili histerične
partizanke mašinkama ubijaju djevojke na ulicama, ili komesar siluje izvjesnu
otmenu građanku u kadi za kupanje, ili – kao vrhunac te skitske, seljačke i
neljudske najezde crvenih hordi – jedna raspomamljena partizanka koja je
‚četiri godine gladovala od onih stvari‘ siluje maloletnog buržujčića, pa, dok
se mališa grči i nateže ispod tog ženskog komunističkog Raspućina, preko
partizankinog izobličenog lica ide muzika i tekst naše partizanske pesme ‚Bolna
leži partizanka Mara‘…“
Možda više od ostalih, tadašnjim
komunističkim vlastima pritisak je digla ova scena: u tek oslobođenom Beogradu
partizanski komesar u buržujski salon unosi Staljinovu glavu napravljenu od
marcipana. On naređuje okupljenima da jedu „Staljinov mozak“. Predratni buržuji,
komunistički agitatori, omladinci i komunisti sjede oko stola i kašikama
zahvataju i jedu mozak iz Staljinove glave!
Spisak
Pomenuti Stevan Bulajić svoj je tekst
završio zlokobnom napomenom: „Špica ovakvih filmova mogla bi da posluži i kao
spisak imena koje društvo, u ime viših i opštih interesa, mora pozvati na
odgovornost!“
Slični su bili i napisi ostalih
dušebrižnika, pa je film, iako nikad nije donijeta sudska odluka o tome,
povučen iz distribucije i u bunkeru je ostao sve do demokratskih vremena.
Možda više od ostalih, komunističkim
vlastima pritisak je digla scena u kojoj u tek oslobođenom Beogradu partizanski
komesar u buržujski salon unosi Staljinovu glavu napravljenu od marcipana i
naređuje svima da jedu „Staljinov mozak“
7. WR – misterije organizma
Za neke najbolji domaći film svih
vremena nikad nije ušao u komercijalnu distribuciju
Scenario i režija: Dušan Makavejev
Uloge: Milena Dravić, Ivica Vidović,
Jagoda Kaloper, Tuli Kupferberg, Zoran Radmilović, Džeki Kertis, Miodrag Andrić
Žanr: drama, komedija, dokumentarni
Trajanje: 86 min.
Proizvodnja: 1971.
Mnogi kritičari smatraju „Misterije
organizma“ najboljim domaćim filmom svih vremena. Sniman je u SAD i Jugoslaviji
između 1968. do 1971. godine. U Americi je snimljen dokumentarni dio filma,
posvećen učeniku Sigmunda Frojda Vilhelmu Rajhu (Wilhelm Reich, otuda WR u
naslovu filma), čije su knjige odlukom američkog suda iz 1954. spaljene na
lomači. Rajh se bavio psihoanalizom i seksologijom.
Tužna sudbina
U igranom dijelu filma, koji se
prepliće s dokumentarnim, mlada jugoslovenska komunistkinja Milena, slijedeći
Rajhove ideje, pokušava da ubijedi okolinu da, uz klasnu, treba izvesti i
seksualnu revoluciju. Ona se zaljubljuje u ruskog klizača Vladimira Iljiča, i
ta će joj ljubav doći glave. U isto vrijeme njena drugarica Jagoda praktikuje
slobodnu ljubav i mijjenja partnere.
Njih troje raspravljaju da li čovjek
može da bude sretan u nesretnom društvu, a pijani radnik, u tumačenju Zorana
Radmilovića, stalno im upada u riječ. Na kraju filma Rus klizač, šampion u
pravolinijskom klizanju, klizaljkom odsijeca glavu Mileni.
Takve scene seksa i direktne političke
izjave nisu do tada viđene u nekom jugoslovenskom filmu. Film je podigao veliku
buru u jugoslovenskoj javnosti, ali i dobio odlične ocjene na svetskim
festivalima.
Gole djevojke
Kod nas, Republička komisija za
pregled filmova SR Srbije 1971. odobrila je prikazivanje ovog filma, ali je
javni tužilac rješenje odmah opozvao. Da sudbina filma neće biti sretna, moglo
se zaključiti još u vrijeme njegovog nastajanja.
Magazin Fleš zabranjen je zbog
reportaže sa snimanja „Misterija“ jer se na jednoj od fotografija „vidi naga žena
ispred zida na kojem se nalazi plakat s figurom Lenjina, a ispod plakata druga
neodevena žena drži fotografiju Hitlera“. A kad je film bio gotov, u javnosti
su prenošene izjave navodnih „prosječnih“ gledalaca. „Ja sam veoma zabrinut da
ga vidi neko od mojih bliskih, pa sutra, kad iziđe iz bioskopa, treba da ga
sačekuju razgolićeni muškarci ili djevojke…“, rekao je jedan. A drugi je bio
ljut: „Hteo sam da pitam ko je dao pravo ovom autoru ovde da se izrugiva po
jednom Staljinu na jedan drkadžijski način?“ Film je u Jugoslaviji prvi put
javno prikazan 1988. u Ljubljani, pa u Zagrebu, i na kraju u Beogradu. Nikada
nije ušao u komercijalnu distribuciju.
Izvor novi.ba